|
E da.
Team Building weekend malo je toga imao s buildingom. Bilo je vise stete od iceg drugog.
Kratak resume bi bio da smo se vecinom penjali po brdima, planinama isl. Bila sam vise tisuca metara blize oblacima nego obicno. A nisam letjela. Doduse, da sam znala sto me ceka, vjerojatno bih ostala u hotelu, za sankom, al kao avanturist u dusi (bas!) odlucih vidjeti i to cudo! Pa se upustih u pogibeljne aktivnosti. Sad sam mirna. Znam da vise necu planinariti, te slicne podvige unaprijed prepustam istinskim ljubiteljima sportova spomenute vrste.
A sad o team buildingu, odnosno onom drugom.
Mi smrtnici smo isli pjeske/zicarama do livada, proplanaka, planinskih vrhova, dok je moj dragi sefic kao i nekoliko (jednako) uspjesnih mladih managera odlucilo ici autom. Jer mogu. Jer su oni velike zvjerke. Pa dok bude ceste ne moraju se znojiti. Ostatak trase ce se vec zrtvovati i pjesaciti. Kad se mora. Tj ne moze drukcije. I islo im je prilicno dobro. Pronasli su sve planinarske domove, birtije i krcme. To znam jer sam vidjela. Ne njih kako piju, vec mog sefa kako s pivom u ruci iskace i prtljaznika sluzbenog auta. I tetura! Sve mi je bilo jasno. A onda sam izbrojala jos 6 partnera u zlocinu. A zlocin se desio.
Da ne bi ispalo da ja sjedim na prozoru sobe i gledam koroz isti u nadi da ce se nesto desiti, objasniti cu kako sam se jedina nasla u prilici rekonstruirati cijeli dogadjaj. Kazem jedina, jer sudionici tada nisu bili u stanju, a sad se vise ni ne sjecaju. Prije vecere (a poslije tusiranja op.a.) bila sam u sobi. Cuvsi neindentificirani, glasan udarac, odnosno vise repetitivnih, panicno se sjetih lavine, potresa i inog. Uskogrudno cu naglasiti da sam odahnula primjetivsi da je netko (samo) zabio sluzbeni auto u zid, tek stotinjak metara od hotela. Kako su jako brzo poiskakali iz autica (spomenutih 6 i the boss), nikome ocito nije bilo nista. Odteturali su do hotela, a najprisebniji je na felgama, bez pola maske, dovezo auto do parkiralista. Zanimljv dio je taj da Martina, the sefa, mog sefa, nitko nije uspio locirati do sljedeceg dana. Iako je on bio prvi koji je iskocio iz karambolirane zvjeri. (Kontam da gepek nije bio do kraja zatvoren.) Enivej, bili smo zabrinuti. Soba mu je bila zakljucana, a kljuc (ocito) u bravi. Pojavio se tek sutradan. Rekao je da se ne sjeca sto se tocno desilo, te da mu se spavalo...
Evo par fotki..tek da se zna da vidjeh i pokorih planine.
|
