Ljubav… mržnja… grijeh… poštenje… brutalnost… omaložavanje… uzdizanje…

Eee da, sve su to elementi koji nas prate u životu! Elementi svakodnevice, sve bi bilo isprazno, monotono, bez navedenoga…


Ljubav – Ljubav je teška, da ne kažem neophodna, ali i slatka životna zagonetka, s kojom se svatko prije ili poslije susreće. Ljubav je igra u kojoj pobjeđujemo i gubimo. Ma kakva bila, ljubav je ljubav… Svaka osoba na ovom svijetu ljubi i voli. Jednom…dvaput…triput…
Ne moguće je ne voljeti, ljubiti. Ljubav nas ispunjava, čini nas sretnijima, pokazivanje emocija. Nešto predivno, davati se voljenoj osobi. Uživati u zaljubljenosti, ma jednostavno sedmo nebo…
Provoditi vrijeme s voljenom osobom, usrećiti tu osobu a ujedno i sebe… - Dopustiti da nas osjećaji ponesu, pogledati besprijekornosti u oči i suočavati se s vrlinama zaljubljenosti… Divan i neizostavni ciklus naših života!!!!!

Mržnja – Khmm, khmm, teško mi je išta na temu ovoga napisati. Mržnja, što uopće pojam mržnja znači?! Koja je najjednostavnija definicija mržnje? Ne znam……….
Ili voliš ili ne voliš!
Kakav je osjećaj mrziti, je l' to ono; ti si meni napakostio... -zbog tebe su mi lađe potonule... -smetaš mi u životu... -stvaraš mi samo neprilike...
Je li to osjećaj mržnje, stvarno mi je taj osjećaj nepoznanica.
A pošto je na bazi negativnosti, ne želim znati kako je to, mrziti…

Grijeh – Oni nam se događaju svakodnevno, možemo ih uvrstiti u velike ( nepopravljive ) i male (lako zaboravljive ).
Nitko nije savršen, i svatko ima pravo na pogr(ij)ešku. Bila ona svjesno ili nesvjesno načinjena. Da nema grijeha, možda ne bi ljudi imali poteškoća i problema u životima. Grijesi, kakvi bili postoje s razlogom. Život ne bi bio tako intrigantan da ljudi ne griješe, pa kasnije ispravljaju pogreške. Zapravo, fascinantno je vidjeti kada čovjek pogriješi i onda se trudi svim silama popraviti i ispraviti načinjenu «štetu». Ponekad je teško uopće shvatiti grešku i onda na sve to još i popraviti je. Da, kako rekoh, očito je da su grijesi tu, među nama s nekom svrhom. Griješili mi ili ne, bitno je da se trudimo popraviti to i da osoba kojoj je «šteta» načinjena shvati naš trud. Pa makar on bio negativnog ishoda…

Poštenje – Eto još veće enigme. Teško je biti pošten, jer s jedne strane napraviš dobro s druge loše. Nekome pomogneš, nekome odmogneš! Da, tako to biva. I to je nepromjenjivo, takva je nazočnost poštenja. Dopuštanje kojekakvih malverzacija i onda jadno i sažaljeno glumljenje poštenjaka, fuuuj. Najbolje bi bilo opisano poštenjem između dvije osobe. A to svatko shvaća o čemu je riječ ako ima najboljeg prijatelja. (A tko nema…) Dakle poštenje i lojalnost između ljudi. Po meni je to najveća vrlina kod čovjeka. A da ne pričam o poštivanju odluka, poštivanju djela, shvaćanje željenog postignuća i tako dalje i tako bliže! Poštujmo se jer nas to zbližava…

Brutalnost – Ajme teške li riječi. Fizička ili verbalna brutalnost, kakva god bila odvratna je. E tu stvarno ne vidim smisao toga. Zašto nam je ona uopće potrebna? Pa zar je i ona toliko neophodna? Koja je svrha zlostavljanja što među ljudima, što čovjeka i životinje. Zar je to način življenja, ma sramotno. Ili samo dokazivanje na bazi brutalnosti, pa kakvu osobu tako što može zadiviti? Koga to može simpatizirati, takve osobe očito vide samo tamnu stranu života. A opet im je to možda nametnuto na raznorazne načine tokom života. Pa samo tako znaju postupati…

Omaložavanje – Također nam je potrebno, i ne vjerujem da postoji osoba, koja nikada nije nekoga omaložavala. Pokušala nekoga, spustiti na nivo koji je odavno pređen. Poniziti nekoga, da bi druge zadivili. Ma u biti omaložavanjem samo pokazujemo kakvi smo mi zapravo ljudi i što smo sve u stanju napraviti da druge «pokopamo». I onda kao na takav način ispadnemo velike face, nedodirljivi. Nema nam ravnih, ma žali Bože. Takvim činom si samo dopuštamo da drugim ljudima padnemo u očima. I to zapravo na nesvjestan način. Mislimo kako smo omaložavanjem postigli neznam ti ni ja šta. A u principu samo tonemo i tonemo sve niže…

Uzdizanje – Svatko sebe pokušava na sve načine uzdignuti i pokazati se svijetu u najboljem svijetlu. Pokušati dočarati zapravo ono što uopće nismo. Ali svejedno svatko se diči dizanjem sebe i smatra da je postigao nemoguće postignuće. Nitko ne shvaća da možda kada bi pokušao uzdići druge, svoje najdraže, da bi tako, na taj način ujedno i samoga sebe uzdignuo. Ali ne…
Svatko sebi želi pripisati zaslužene i ne zaslužene uspjehe. Dok drugima nameću vlastite neuspjehe. Hmm, zanimljiva je teza kako svi želimo sebi sve naj, naj. Da bismo drugima dali što bolju sliku o sebi, a u biti smo i sami svjesni da smo daleko od tako nečega. Pokušavati podići vlastiti moral, koji znatno pada i pada i pada....................................





POKAŽIMO SVOJU KARAKTERNOST I BUDIMO ONO ŠTO JESMO, RADIMO ONO ŠTO NAJBOLJE ZNAMO!!!!
A OVE PRIJE SPOMENUTE NAVODE OSTAVIMO NADOLAZEĆIM NARAŠTAJIMA KOJI ĆE SE S TIME TEK UPOZNATI…