Postoji osjećaj koji gotovo da i ne postoji jer ga uglavnom nismo svjesni. Mislim na mržnju prema stvarima koje nas čine lošijim. Od onog što osjećamo da jesmo.
Po logici razuma svi smo mi slični. Imamo glavu, trup, dve noge, ruke, i beskrajnu želju da ostvarimo svoju dobrotu u svijetu koji postaje lošiji i gluplji. No imamo i zloću, kad nam je potrebna. Po nekom osobnom pravu. Dobrotu dobrima, a zloću zlima, npr.
Ima nas svakakvih. Pitanje je, ustvari, gdje netko počinje, a gdje prestaje. I zašto. No o tom nešto kasnije.
Moja «mržnja» počinje svakog jutra. Prema istima. Gramatičkim redoslijedom:
1. Najviše mrzim sebe jer mi je od mora sposobnosti daleko najbudnija svjesnost da sam dosta lošiji od onog kakav mogu biti. I znam da je to tako. Vidio sam dosta krivih stvari. A znam kakve trebaju biti. Zato sam ohol prema drugima koji su mi slični ili gori od mene.
2. Skoro jednako jako mrzim one koje najviše volim. Iz istih razloga. Glupi su, sebični i toliko plitki da se ne bi promijenili nizašto. Ni za Što!
3. Vas mrzim jer smo to MI i trebali bi živjeti kao dio jedinstvene duše u Ljubavi. Ali mi smo u kurcu pa ćemo na takav JEDAN osjećaj još malo pričekati iz osobnih razloga.
Zato sam slabe volje kad se budim. Znam da takvu slabu volju Bog ne trpi. Svi ćemo mi jednom umrijet. To je nešto š čim se pomirimo rano i skoro u pravilu shvatimo kasno.
To je nešto što skoro u pravilu shvatimo kasno.
Postoji osjećaj koji gotovo da i ne postoji jer ga većina ljudi nije baš svjesna. Ja sam star i doslovce na samrti. Ova smrtna postelja je čudna i ne znam gdje bih je svrstao. Oko mog bolesnog tijela svakoga dana prošeće desetak ljudi koji misle da me znaju i vole. Ali ja umirem.
Znam da me stvarno znaju i vole samo njih dvoje.
Moj unuk i moja žena
ali niti jedno od njih nisam ja