O novinarstvu
Pojava prvobitnog čovjeka kao jedine životinje koja je u prirodi određena razumom postavila je pred dotičnog paradoks s kojim se krajem 20. st, jednako bezuspješno "nose" mase civiliziranih hominida. Taj paradoks egzistira u biti karaktera a priori postavljenih krajnosti kao što su geneologija nagona (kao osnovni mehanizam evolucije) i geneologije razuma (koji se u određenoj fazi evolucije realizirao u svojoj konačnoj određenosti) i to upravo kroz njen osnovni mehanizam - beskonačni pokretač tog mehanizma nagona je sistem prilagodbi. Ova činjenica može se spoznati na temelju analogija koje nužno dolaze iz "iskustva".
Iskustvo je prostor u vremenu u kojem čovjek, isključivo služeći se razumom, spoznaje opće univerzalne principe. Metodika iskustva kao učenja, ne doživljaja, pretpostavlja pronalaženje analogija na temelju najmanje dvije činjenice koje se mehanikom uzroka i posljedica sijeku u zajedničkoj točci. Rezultat ove metode je objektivna istina događaju pripadajućeg vremena.
Ona se istim principom, analogijama, uspoređuje s objektivnom istinom drugog trenutka vremena, a konačni rezultat ostvaruje harmoniju sa neodredivim brojem zajedničkih objektivnih istina koje čine opći princip svemira - matematičku formulu koja u sebi sadrži pitanje i odgovor, uzrok i posljedicu. To je ono kad znamo da je nešto onakvo kakvo je.
Prvi je čovjek, iako određen razumom, u potpunosti oslobođen iskustva njegova korištenja. Slično kao novorođenče koje je u majčinoj utrobi bilo oslobođeno iskustva rada, zla i humora primjerice, a onda, u satima porađanja, na šokantan način, postaje uvjetovano neshvatljivom boli koju poslije osjeća cijeli život. Posljedica tog Istočnog grijeha je nagonski, mehanički odgovor na instiktivnu potrebu za održanjem. Ona se manifestira kroz stvaranje sustava vrijednosti koji nisu analogni zakonima prirode i kreiraju paralelni, humani princip kaosa subjektivnih istina. (danas se to zove sudbina ili slučajnost).
Kako je čovjek od prirode ipak zamišljen kao njezin neopozivi dio, a njegova je pojavna dimenzija određena jednim općim kozmičkim principom, zakonom protežnosti uzroka i posljedica objektivnih istina (egzistencija mu je zadana u okvirima materije, tj. vidljivog, a njegova esencija beskonačnom potencijalnom mogućnosti realizacije), prvi je čovjek pokrenuo PROCES HUMANIZACIJE PRIRODE, svojevrsnog bezrazložnog ali u svojoj biti, nagonskog silovanja logike prorode i vremena. Posljedica toga protuprirodnoga čina je povijest čovječanstva kao povijest nagona.
Prvobitni čovjek je ujedno i prvi novinar. Kao dio komunikacije uzroka i posljedica unutar prirode; nagon za održanjem ga određuje kao primatelja i pošiljatelja poruka u onoj mjeri koliko mu to dopušta nivo razvoja; primarni nagon također uvjetuje njegovu društvenu ovisnost koja vremenom izaziva sve veću potrebu za informacijom kao osnovom za shvaćanje svijeta koji ga okružuje. Ta humana životinja međutim, nema nikakve pretpostavke za definiranje objektivnih istina sistema u kojem egzistira. Jedna od prvih logičkih grešaka nagonskog čovjeka je stvaranje umjetnih principa kao što je npr. pojam boga, odnosno "dobra i zla". Povijesno, pojam "boga" (koji je u početku definiran kroz neshvaćanje prirodnih pojava - totemi, animizam, bogovi neba i zemlje) sublimira ukupnu masu kolektivnog neshvaćanja upotrebe razuma u primata, koja je obrnuto proporcionalna masi konačnih realizacija razuma, njegove apsolutne iskorištenosti. Kriterij principa "dobra i zla" trebao bi biti dokučiv sam po sebi, kriterijem istine koja koegzistira s principom prirode (dobro je nužno istinito), a ne regulama koje određuje čovjek. Nije određen po normiranom sistemu analogija; ljubav - dobro, mržnja - zlo. Na ovom strašnom principu a priori shvaćenih krajnosti, zasniva se cijela ljudska povijest. Prve civilizacije temelje se na vjerovanju u bogove rata i božice ljubavi. Isto tako i prvi ratovi.
Ovaj princip (ljubavi i mržnje) nametnuo se u povijesti svijeta kao paradigma kolektivne nesvijesti čovječanstva, a pretpostavlja kritici nesklone, i samo po sebi "dobre", temeljne zajedničke vrijednosti većine unutar neke zajednice.
U samom početku stvaranja pojmova, postali smo robovi.
Kroz povijest su to bile religija, nacija, klasa, plemenska pripadnost, (Rođeni) itd. Ove plastične vrijednosti kao nosioci kriterija svjetonazora većine pretpostavljaju društvo, kolektivitet, masu, a filozofija mase je uvijek aklamacija nesvjesnog animalnog instikta, u kojoj se gubi svaka potreba kontrole kritičke svijesti. Ta potreba rađa istinsku mržnju. Ona negira prirodnu ideju slobode kao apsolutne samoće (jednine, jedinstva sa svim bićima), a pretpostavlja autoritet većine kao osnovni princip društvenog zakona primata s početka priče. Dakle i svijeta kakvog ga znamo. Kako je suvremena povijest samo jedan trenutak evolucije čovjeka, a nagoni njenih revolucija temeljni zakon samoočuvanja ljudske "prirode", tako je i današnje poimanje novinarstva jedna nagonska reakcija shvaćanja trenutka društva, umjesto barem pokušaja traženja principa istine koja može egzistirati u vremenu.
Temeljno i jedino bitno načelo novinarske profesije jest istina koja je objektivna u smislu da je prirodnim zakonom uzroka i posljedica utemeljena u svemiru vječnih ideja.
Novinarstvo je objavljivanje metodologije demistifikacije povijesti, sadašnjosti i budućnosti ljudske "gluposti". Osnovni princip novinarstva je objektivna istina.
New Dawn Fades
Change of speed, a change of style,
a change of scene, with no regrets,
A chance to watch, admire the distance
Still occupied - though you forget
Different colours, different shades
Over each mistakes were made
I took the blame
Directionless so plane to see
a loaded gun won t set you free
or so you say
Well share a drink step outside
An angry voice and one who cried
We ll give you everything and more
The strains too much, cant take much more
Oh I ve walked on water run through fire
Can t seem to feel it anymore
It was me - waiting for me
Hoping for something more
Me - see me in this time -
Hoping for something else
Odgoj
Ja sam neki čudan cvijet. Živim sa mamom i tatom. Mama je glavna u kući i uvijek nešto žuga. Ona je carica po svojoj prirodi i voli da zna gdje šta stoji i gdje je stajalo i da je uvijek u pravu. Naravno da ustvari inače i nije baš u pravu. Upravo suprotno, iako je inteligentna.
Moj je tata anđeo u duši. On zna da je moja mama glavna u kući i da voli da sve zna i da je uvijek u pravu. I naravno on zna da ona ustvari inače i nije baš u pravu. Uglavnom, moj tata je to znao, čini se, od prvog dana. Kad smo sestra i ja bili mali mi to nismo znali. Dakle, mi nismo znali da tata zna kako mama mora biti glavna pod cijenu explozije našeg obiteljskog svemira i njezinog ega.
Zato smo se mi, barem ja, separatisali. Prvo od njih, pa od sebe, pa od svega. Jer slične (ne iste) su se situacije događale i kod mojih prijatelja iz škole, a bogme i općenito u društvu. Uglavnom, jebo svijet gdje ti se tata i mama ne mogu dogovorit oko stvari koje su jasne i premalodobnom djetetu. I jebo svijet na čijim livadama grade zgrade. Jebite se.
Tako sam razvio strašnu mržnju i ljubav prema staroj, svijetu i svemu. Naprikladniji i najbrži izlaz je bio život u smjeru što bržeg konačnog obračuna sa istinom, a heroin je bio mističan, ugodan i hrabar izbor za one godine. I brz.
No sve je to skoro prošlo. Ja sam malo ranjen, ali čist, keva je pogođena i prvi put svjesna kolko može bit, a čale kuži šta se dogodilo. Ovo je ustvari jedna lijepa priča o obitelji koja danas pobjeđuje najružnije duhove koje je svijet smislio. Zbog toga u našoj obitelji i kući svakodnevno nastaju čudne situacije koje su nam danas smiješne i kojima se smijemo.
Ovo je bila priča o odgoju i borbi u životu.
Postoji osjećaj koji gotovo da i ne postoji jer ga uglavnom nismo svjesni. Mislim na mržnju prema stvarima koje nas čine lošijim. Od onog što osjećamo da jesmo.
Po logici razuma svi smo mi slični. Imamo glavu, trup, dve noge, ruke, i beskrajnu želju da ostvarimo svoju dobrotu u svijetu koji postaje lošiji i gluplji. No imamo i zloću, kad nam je potrebna. Po nekom osobnom pravu. Dobrotu dobrima, a zloću zlima, npr.
Ima nas svakakvih. Pitanje je, ustvari, gdje netko počinje, a gdje prestaje. I zašto. No o tom nešto kasnije.
Moja «mržnja» počinje svakog jutra. Prema istima. Gramatičkim redoslijedom:
1. Najviše mrzim sebe jer mi je od mora sposobnosti daleko najbudnija svjesnost da sam dosta lošiji od onog kakav mogu biti. I znam da je to tako. Vidio sam dosta krivih stvari. A znam kakve trebaju biti. Zato sam ohol prema drugima koji su mi slični ili gori od mene.
2. Skoro jednako jako mrzim one koje najviše volim. Iz istih razloga. Glupi su, sebični i toliko plitki da se ne bi promijenili nizašto. Ni za Što!
3. Vas mrzim jer smo to MI i trebali bi živjeti kao dio jedinstvene duše u Ljubavi. Ali mi smo u kurcu pa ćemo na takav JEDAN osjećaj još malo pričekati iz osobnih razloga.
Zato sam slabe volje kad se budim. Znam da takvu slabu volju Bog ne trpi. Svi ćemo mi jednom umrijet. To je nešto š čim se pomirimo rano i skoro u pravilu shvatimo kasno.
To je nešto što skoro u pravilu shvatimo kasno.
Postoji osjećaj koji gotovo da i ne postoji jer ga većina ljudi nije baš svjesna. Ja sam star i doslovce na samrti. Ova smrtna postelja je čudna i ne znam gdje bih je svrstao. Oko mog bolesnog tijela svakoga dana prošeće desetak ljudi koji misle da me znaju i vole. Ali ja umirem.
Znam da me stvarno znaju i vole samo njih dvoje.
Moj unuk i moja žena
ali niti jedno od njih nisam ja