četvrtak, 14.06.2007.
„Muč ' pogani! Ti b vazda nešto radio!“ – gazda Radenko, upravitelj „hotela“ u Šćepan Polju svome bratu blizancu
Radi se oko nekih 8 sati putovanja kroz gorovitu Bosnu te još nekih sat vremena lutanja po cestiiza Foče, najvelebnijoj magistrali ne samo Bosne i Hercegovine nego i Europe. Ispresjecana odronima, govnima od ovaca, krava i druge živadi, cesta ozbiljno prijeti da postane najuređenija cesta u Europi. Još kad bi postojala neka živa duša, izuzev konja, da je pitate za put, ne bi je uopće trebalo ni stavljati u izbor najuređenijih autocesta u europi. Ne bi je se posramila ni jedna Austrija, jedina zemlja gdje ljudi usisavaju ceste.
No, eto na svu sreću, Bog pohotnim čamdžijama pomaže, pa je nekim čudom stavio Centrotransov bus za pitaj Boga gdje, baš na tu magistralu, gdje krave naplaćuju cestarinu, pa smo imali koga pitati za smjer. Vozač je bio kratak i jasan kao voda u pustinji. Samo pravo!
I pravo smo krenuli. Nakon nekih 20-tak kilometara prekrasnog makadama kakve samo bosanska ruka može utabati, puče pogled na Crnogorske planine. Da nisam došao u Crnu Goru, živio bih u debelom uvjerenju da znam što su planine. E, pa sve to što mi imamo u Hrvatskoj, to su sve brdašca spram onih mjesečevih kratera tamo. National Geographic iznenada dobije treću dimenziju.
Tu negdje, u ovim gudurama, nalazi se Tjentište, spomenik Yulu Brynneru i još gomili nepoznatih ratnika. A isto tako, tu je snimana „Leptirica“, legendarni horor zbog kojeg su mnoga djeca dreždila drhteći u krevetu. Ja sam bio jedan od tih, pa sam došao da se suočim sa svojim strahom i proburazim nesretnu vampiricu raftingaškim veslom.
Naše se odredište zove Šćepan Polje, inalazi se u Crnoj Gori doslovce pedesetak metara od granice, i broji populaciju od negdje 10-tak ljudi. Mjesto ima dvije birtije, jednu trgovinu koja radi od deset do tri popodne, kuću s privatnim smještajem te nekoliko kućeraka iz kojih izlazi dim nalik na izmaglicu. Ako uopće imaju dimnjak. Centar urbane brije za sve mlade.
Prvo što šokira mastan je i svjež zrak koji se gotovo može lizati s ruku, posebice na rana jutra kad je rosa još svježa. Dvije se rijeke, Piva i Tara na samo nekoliko stotinjaka metara od Šćepan Polja spajaju u Drinu i podižu toliko vlage koliko u Zagrebu podigne jedna prosječna kiša. Došli smo baš na jedno tako rano jutro, nakon onih lutanja po cestama iza Foče. Zaspao sam još u Bosni, a probudio se u planinskoj Crnoj gori tako da sam ošamućen vlažnim planinskim zrakom, za vrijeme jutarnjeg piva cijelo vrijeme mislio da se birtija naginje nalijevo. Moram naglasiti da nitko od nas nije ni primirisao rakiju dok nismo došli u CG. Ne, uopće.
Drugi je šok bio prvi susret s tamošnjim pučanstvom. Sjeverni Crnogorci su kameni gorštaci divljih očiju, dobrodušni divovi od skoro 2 metra i 120 kila, koji vas pozdravljaju čvrstim udarcem po ramenu uz gromoglasno „Đes Care!“ Dok su u vrijeme uskoka Baje Pivljana i hercega Stjepana Vukčića Kosače radni dan započinjali razbijanjem turskih glava, sad ga započinju razbijanjem svojih, i to domaćom rakijom i vinjakom. Ti ljudi praktički ne izlaze iz tih planina. Zašto bi, kad svi dolaze njima. Čak i Turci. Nisu se dobro proveli.
U tom dijelu Crne Gore vrijeme stoji. Sva su sela prije trideset godina izgledala isto kao i sad. Sat gotovo da i ne postoji, kašnjenje je normalno i ne uzima se za zlo. Po riječima jednog od lokalnih pjesnika iz Mratinja: „Ne pitaj me za vrijeme prijatelju, nemam sata, sat je briga i intriga, sat je omča oko vrata“. Kad se jednom provozate Pivskim jezerom, odmah vam je jasno da ovdje jedan sat traje kao naša normalna tri sata, i da se poslije jednog piva odmah pije drugo, a nakon njega i treće, jer jednostavno ne postoji još jedno mjesto na koje treba stići.
Pivsko jezero staro je nekoliko desetaka tisuća godina i raj je za penjače i ronioce i svakojake ekstremne frikove. Nalazi se u lijepoj, ubavoj udolini koja je bila dom jednom od najopasnjih uskoka, Baji Pivljaninu. Što je Čaruga u Slavoniji, Bajo Pivljanin je stanovnicima Pivske udoline. Jezero obrubljuju litice od svojih 40-50 metara, a njegovu mirnoću presjecaju motorizirani čamci koji prevoze turiste. Vodiči često imaju pored svojih nogu kutiju s domaćom rakijom i nekoliko dvolitrenih boca piva popularno nazvanim „krmače“, a ako ste dovoljno uporni možda vam daju i dim. Naš vodič Rade, momak od svojih tridesetak godina, već sad izgleda kao mudri protojerej s ogromnom bradurinom kojemu je posao voziti turiste preko jezera. Priča tiho i nezainteresirano, očit dokaz da ga boli kurac sluša li ga netko, jer čovjek dnevno preveze hrpe i hrpe turističkog mesa. Rade inače izgleda kao netko tko jako voli zapaliti, no nismo ga previše gnjavili s gorućim pitanjem. Jezero je hipnotizirajuće samo po sebi.
Rade nas je odveo do manastira na obali jezera izgrađenog negdje u 15 st. , a zbog čega se uz njega vezuje ime Mehmed paše Sokolovića nisam baš najbolje shvatio. Uglavnom, radi se o drevnom zdanju imena Pivski Manastir , koje je prvobitno bilo smješteno nekih 13 kilometara uzvodno rijekom Pivom. Zbog izgradnje hidroelektrane , popovi i tamošnji mještani udružili su snage pa su manastir, kamen po kamen, premjestili na obale Pivskog Jezera. Zahvaljujući tim ljudima manastir se danas nalazi na strmim obroncima obale Pivskog Jezera, i otvoren je za turiste . Ono je maleno, ali sadrži neke od najbizarnijih umjetničarija što su ove oči ikad vidjele. I nema pivnica, niti pivara, Turci sve popili.
Primjerice, vrata od orahovog drveta s intarzijom od slonovače. Intarzija, to je ono kad se komadići nečega utiskuju u nešto. Valjda. Komadići slonovače utisnuti su u vrata tako da tvore razne simetrične mnogokute, nalik onim Escherovim kaleidoskopima. Još kad se tome pridodaju ornamenti svih nepostojećih i postojećih biljaka , izrezbarenih u tvrdom orahovom drvu, dobijete dojam da je netko cijeli svoj život posvetio izradi jednih jedinih vrata. Koja nemaju drugu funkciju osim da se otvaraju i zatvaraju. Japanski mazohizam i opsesija detaljima na jednom mjestu. S druge strane, nema se baš što raditi u ovim planinama, osim da se nešto kucka i rezbari. Nema se ni sad, a kako li je tek bilo prije.
Druga stvar koju vrijedi spomenuti pozlaćeni je luster koji je izradio nepoznati luđak koji ga je valjda radio cijeli svoj 100-godišnji život. Luster je čudesno izrađen, prošaran sitnim i osjetljivom oku zanimljivim, detaljima. Razni zavijutci i ornamentići odbijaju svjetlo pod najrazličitijim kutevima tako da se i slabašno svjetlo svijeće u tom tradicionalno mračnom pravoslavnom samostanu doima puno jače nego što zapravo jest. Bizarnost tog lustera još je upadljivija ako znate da su u njega ugrađena tri nojeva jaja i radijalno raspoređena duž cijelog kruga. Gdje li su samo našli pravoslavne nojeve?
Cijeli oltar sjaji od zlata i slonovače, i sav odiše nekom pobožnom mirnoćom i dubokom produhovljenošću, a plošne ikone ukočenih svetaca tipičnim za pravoslavljeposlagane po zidovima još podebljavaju dojam blizine Boga. Čovjeku dođe da sjedne na livadu ispred manastira i zabulji se u kao ogledalo ravno Pivsko jezero, zapali laganog čistaka i preobrati se na pravoslavlje. Slikanje unutar samostana nije dozvoljeno, pa ćete se morati zadovoljiti samo s ovim opisom.
Naš produhovljeni (čitaj naduvani) vodič Rade, sporo i s patosom u glasu priča o Plužinama, gradiću na obali jezera, te o povijesti obližnje pećine koja je sakrivala najvećeg druga od svih drugova, dakle Josipa Broza. Priča je očito pomno osmišljena samo zato da bi turisti zijevali od čuda. Garantiram da svako selo u Crnoj gori ima neku svoju pećinu u kojoj se drug Tito skrivao od prekobrojnih neprijatelja. Priča je toliko puta ispričana i s tolikim žarom da zdrav čovjek mora zaključiti, ako se Joža skrivao po tolikim pećinama, ne bi nikad jadničak stigao zguziti Sophiju Loren i Brigitte Bardot pod Brijunskim palmama. Duh starog šepavca toliko je prisutan da se čini kao da je umro prije pet godina a ne prije trideset. Zanimljivo. Naši ljudi ga mrze, a Crnogorci ga obožavaju kao Boga. Zato mi imamo Thompsona i Škoru. Kome treba Tito?
Radina priča dobiva smisao kad se povede razgovor o vodostaju Pivskog jezera. Voda je pala za skoro petnaest metara, što se, kaže, još nikad nije desilo. Zima je prošla gotovo bez snijega, što je u tom kraju do prije nekoliko godina bilo virtualno nemoguće. A pošto su ovdje ljudi nenanvikli na bilokakvu promjenu, normalno je da su postali nervozni i zabrinuti. „Koja nervoza?“ pitam ga u čudu. Veli, da živiš ođe, znao bi, vako, što da ti pričam, vaša i naša nervoza nijesu isto, razumiješ care....
Kimnem glavom da razumijem, pa otvorim još jedno pivo. Naravno da razumijem.
Glavna zvijezda putopisa, svakako je kanjon Tare. Kažu mnogi stručnjaci, drugi najdublji kanjon na svijetu, odmah poslije američkog Grand Canyona u Coloradu. U svim brošurama piše kilometar i po, no svaki Cigan svog konja fali, pa je i red da mu se pridoda kojih stotinjak metara više. Bez obzira na kilometražu, kad staneš na most na rijeci Tari, ozbiljno se zapitaš o vlastitoj beznačajnosti, a tu i tamo grčevito se prihvatiš za ogradu u strahu da te ne odnese vjetar. Čisto plavo nebo, stjenovite planinske gromade obrubljene maglenim vijencima, divlji vjetar, grlati ljudi od dva metra, sve što mi treba nalazi se upravo ovdje u ovom trenutku. Sve ostalo je prosjek.
Rafting na ovoj divljoj, ali kao biser čistoj i pitkoj rijeci, navodno je najopasniji u ovom dijelu Europe, kažu oni koji idu na raftinge. Ja, koji sam djetinstvo proveo kupajući se u kao pišalina toplim slavonskim baruštinama popularno zvanim bajer, a najveći domet vožnje po vodi bio mi je ono kad smo nas deset istih takvih tupana na Čiovu iznajmili one traktorske gume što se zakače za gliser, mislim da nije toliko strašno. Rafting je jedini mogući način da se Tara doživi u cijelosti. Šetnje uz obalu ne dolaze obzir, osim ako niste Steve Irwin, pokoj mu duši.
Dakle, prije samog raftinga dobije se sva potrebna aparatura: kaciga, gumene čizmice, gumeno odijelo i prsluci za spasavanje. Čamcem upravlja takozvani skiper, osoba koja Taru prijeđe dnevno tri-četiri puta i može je prijeći zavezanih očiju. Skiper je ujedno i jedina osoba zadužena za to da se obzirni i trijezni turisti poput nas ne razbiju o prvu stijenčugu, te za distribuciju Nikšićkog piva obzirnim i trijeznim turistima.
Do obale se ne može doći autom, pa čamac koji je prokleto težak, treba tegliti do same obale i pritom se lomiti po kojekakvim kamenim stijenčugama koje strše iz zemlje u namjeri da okuse vaš fini, bijeli i nevini turistički tabančić. Tek kad se tako izmoždeni spustite do obale, rafitng može započeti.
Spuštanje traje oko dva do dva i pol sata, iznimno je naporno i treba ga prakticirati sa što manje alkohola u krvi. Rijeka je nevjerojatno snažna, a njeni valovi od skoro pola metra šamaraju poput vatrogasnog šmrka. Valovi bi se još i mogli izdržati, ali 6 stupnjeva leda ledenog koji prodire do kosti posebna je priča. Kad smo završili s raftingom bio sam smežuran i stisnut kao suha šljiva, i trebalo mi je pola sata da pošteno ispišam dvije kapljice. Petnaest dok krene i petnaest dok završi. Topao ljudski savjet nakon raftinga: popiti nekoliko čašica loze. Obavezno! Tek kad sam se bacio pod tuš, čekajući toplu vodu, shvatio sam da mi hladna voda iz slavine nimalo ne smeta i da se komotno mogu u njoj prati.
Vaše je da sjednete u čamac, da veslate kad majstor kaže da veslate, i da ne veslate kad majstor kaže ne veslate, i da po mogućnosti stignete do kraja u jednom komadu. Zbog lijenosti crnogorskih skipera ispadanje iz čamca nije preporučljivo.
Naš skiper Ljuba, čovjek je od svojih četrdesetak godina kojemu je vožnja Tarom svakodnevni posao. Jednom prosječnom čovjeku iz grada potpuno nezamislivo. Kad se kaže svakodnevni posao normalan čovjek odmah pomisli na ured, kompjuter, telefon i beskonačne tone papira. No ovdje, naravno ništa nije normalno. Mislim da bi se mnogi ljudi iz grada rado mjenjali s Ljubom. Isto tako, Ljuba bi rado svoj posao dao nekom drugom. Nakon toliko spuštanja i tetošenja bezglavih i raskokodakanih turista, stvarno poželiš nekog bacit u rijeku.
Ljuba živi rafting. Doslovce.Taj, za jednog Crnogorca nizak i tih čovjek, koji se dnevno Tarom spusti tri do četiri puta, obišao je cijelu Europu po raznim natjecanjima i turiste ne uzima pretjerano ozbiljno. Govori samo kad ga se nešto pita, i onda govori tiho i sporo, neobično za ove krajeve. Čak i dok se vozimo kroz opasnije dijelove rijeke Ljuba je na radnoj temperaturi kao i rijeka, dakle hladan kao špricer. Glas će eventualno podići samo ako je prijeko potrebno. Znači, gotovo nikad.
Po završetku raftinga slijedi odmor, pa bjesomučno žderanje plodova svinje u jednoj od birtija. U ovim krajevima definitvno vlada zakon birtije. Ništa nema svoju utvrđenu cijenu ili zakon prema kojem će se obavljati određeni posao. Sve se dogovara u birtiji. Čak i cijena popijenog ceha određuje se sporazumom. Niti u jednom trenutku ja nisam saznao koliko košta Nikšićko, Manastirka ili bilo koja druga cuga. Slijed cuganja je ovakav. Prvo vi naručite rundu, pa netko drugi, onda netko treći i onda gazda dok još niste popili treću, zavrne još tri. Kasnije, u sitnim noćnim satima više se nitko ne sjeća tko je prvi počeo i koliko je tko rundi okrenuo, pa se ceh odredi od oka. Ajd, trist eura daj sad i sutra imaš još tri besplatne, može?-može! Samo da netko ne ostane zakinut ili ne dajbože žedan. Jedini siguran zakon je onaj koji nikad nije napisan, a to je „Zakletva“ . Radi se o posebno prilagođenoj vendetti, krvnoj osveti sličnoj albanskoj „Besi“ koji stupa na snagu kad se rođaci zavade, i funkcionira po plemenskom principu oko za oko, zub za zub. Znači, nemoj da niki jado ima nešto protivu klana Rondovića jerbo će mu se zemlja radovati, kukala mu majka.
Čudesna zemlja, ta Crna Gora. Divlja, neukroćena, lijepa. Ovdje je nemoguće doći i ne ostati zapanjen. Nemoguće je nametnuti bilokakva pravila i zakone. Ne treba uopće razmišljat koliko je voda hladna, koliko još do kraja, i zašto prokleto sunce uopće ne grije. Treba samo otvorit koje Nikšićko i pustit da Tara odradi posao. I po mogućnosti izbjeći stijene tako da se doživljaji mogu prepričavati.
Foto: Momak s čardaš nogama (u sredini), Tekst: Djole Divlyyyina (desno)
