CAffeine

utorak, 17.04.2007.

RUŽNOĆA IMA SVOJE PREDNOSTI

Samo nas je dvojicu zvalo kod psihijatra jer smo pali na psiho-testu. Miru Mutanta i mene. Ne bih to nazvao padom, nego prije okinućem. Ne znam zbog čega je on okinuo, ali znam zbog čega sam ja.

Kod pitanja da li se osjećam sposobnim za vojsku ili nešto slično tomu, ja sam odgovorio sa „ne“. To sam jutro bio strašno mamuran i nisam se osjećao sposobnim ni da svežem cipelu a kamoli da se radi ljubavi prema domovini valjam u jutarnjem blatu. A pošto se u vojsci iskrenost direktno izjedanačava s neposlušnošću, normalno je da su me pozvali da ukrote moju drskost.

Bilo je to gluho doba jutra, otprilike oko 7 ujutro, prije neka dva tjedna kad sam prvi put pošao na regrutaciju. Sav promrzao , smežuran i ljut ušao sam u bus koji je vozio u Osijek. Raspoloženje mi se nakratko diglo, kad sam vidio da i ostali putnici imaju iste simptome jutarnjeg kretenizma kao i ja. Dakle, ni po čemu se nisam isticao, tako da mi je srce bilo na mjestu. Našao sam neko sjedalo što dalje od svijeta, što dalje od svjetla.

A sad, dva tjedna poslije, kad sam shvatio da je situacija groznija, popuštao sam prvim naletima gladne nervoze. Miro Mutant i ja čekali smo četiri sata u glavnom holu ludnice, podijelili njegovu kutiju cigareta pacijentima- žicarošima, kad je uvažena gospođa psihijatrica uvaženo izvoljela javiti da danas uvaženo neće doći zbog neodgodivog predavanja u HNK povodom međunarodnog dana lobalne pneumonije s izljevom . Dok smo tako čekali, zakasnili smo na zadnji popodnevni vlak kući, i jedino što nam je preostalo bilo je besciljno ubijanje vremena na kolodvoru, pušenje moje stoše i pljuckanje na vreli beton. Nismo ponijeli ništa novaca, jer smo naivno mislili da se hrvatska priča neće ponoviti. No, ona se ponovila i ja sam ostao na milost i nemilost neprilagođenom Miri Mutantu.

Miro Mutant bio je sasvim prirodno i zdravo dijete. No, pubertet se okrutno našalio s njim, tako da je od bistrog i veselog dijeteta ostala samo blijeda slika. U samo mjesec dana porastao je skoro deset centimetara, zbog čega mu se tijelo tako izobličilo, da je izgledao kao da je prošao kroz krunjač kukuruza. Krive i mršave noge, jedna duža od druge kao dvije suhe grane, nosile su tijelo s kvrgavim ramenima i s grbom koja se sjajila na suncu. Izgledao je poput sablasnog plavookog upitnika koji govori. Rijetko, ali govori.

No, ipak, lice je bilo glavni favorit u cijelom tom neredu krivulja i kvrga. Miro se od svog sedmog razreda borio s invazijom prišteva, bubuljica, akni i čireva svih vrsta, tako da je izgledao kao slika iz medicinske enciklopedije, poglavlje o velikim boginjama. Kad biste pričali s njim, bilo ga je gotovo nemoguće gledati u oči, jer biste samo čekali kad će neki od tih njegovih ogromnih prišteva – progledati. Klinci su pričali zle priče, kako to samo klinci znaju, a najupečatljivija je bila ta da je rođena mati kad ga je vidjela nakon poroda, glavom bez obzira istrčala vrišteći iz rodilišta. Baš kao u Muhi 2.

Zbog tog svog hendikepa, Miro je svaki razred završavao s minimalno dva popravka. Jedne se godine jedva izvukao od pada, kad mu je profesor iz tjelesnog poklonio dva, samo zato da ne bude prvi učenik u povijesti škole koji će ići na popravni iz tjelesnog. No, Miri je pucao kurac za tjelesni, za školu i za cijeli svijet.

I tako, Miro i ja sami, sjedimo na kolodvvoru, pušimo moj stošezdest i pljuckamo na vreli beton. Ispred svakog od nas već se stvorila mala lokvica sline, a oko nas obavio se neugodni veo tišine.
-Koji si rod?- upitam ga
-Muški- reče
-Ma ne to. U vojsci?-
- Pješadija – reče pa pljucne i povuče dobar dim.

Opet mi je postalo neugodno. Mutanta sam znao samo iz viđenja, i samo po pričama. Nisam s njim proveo duže od 5 minuta. Zapravo, nisam znao nikoga tko je s njim proveo duže od 5 minuta. Sam je dolazio u školu, sam je odlazio iz škole, sam je išao po sendviče na velikom odmoru. Konstantno je bio sam. Činilo se da mu je to odgovaralo. Ja sam, s druge strane, bio taj koji nije volio tišinu
- Zašto te zvalo kod psihijatra? –
- Nemam pojma. Možda zbog toga što sam ružan ko ponoć?-

Svim sam silama izbjegavao da ga pitam o toj njegovoj poslovičnoj ružnoći, o kojoij je cijeli grad brujao.

- Pa nije valjda zbog toga –
- Je. – otpljune pa povuče dim. Sukao je te cigarete kao odrastao čovjek
- Zar je bitno kako izgledaš u vojsci? –
- Je. Svuda je bitno. A pogotovo u vojsci. Zamisli mene da se obrijem na ćelavo. –

Probao sam zamisliti. I otjerao misao.

- Pa zvali su te kod psihijatra, a ne kod kirurga. – pokušavao sam skrenuti razgovor s te teme jer mi je bilo neugodno.
- Jesu, ali sigurno neće otvoreno reći da su me zvali zbog toga što izgledam kao da me poplava izbacila, jel'da?-

Opet je imao pravo.

- I šta sad očekuješ? Da će te osloboditi od vojske? –
- Ne očekujem ništa. A ako me oslobode, još bolje. Ružnoća ima svoje prednosti. Negdje dobiješ a negdje gubiš –
- Jesi pao na kojem testu?-
- Nemam pojma, niti me zanima.-

Bio je savršeno miran dok je to govorio. Hladan kao špricer. Cool. Što bi se reklo.

Otišli smo pišati na prugu.

Dok sam mlazom crtao krugove po kamenju između tračnica, primjetim da je njegov mlaz puno veći i dalji od mojeg. I onda sam pogledao u tom smjeru. I vidio ono.... To nešto što se ponosno njihalo, sezalo je na pola puta od početka bedra do koljena, bilo je debelo poput grane i opšarano žilama. I lijeno se klatarilo na suncu, poput neke afričke životinje koja ne zna da je snimaju. Punih 35 centimetara kurčetine. Ružnoća defintivno ima svoje prednosti. Negdje dobiješ, a negdje gubiš. Baš kako je rekao. Meni se nekako činilo da je više dobio, nego što je izgubio.

-Hoćeš li vidjeti kako najlakše ustopati? – upita Miro primjetivši da zurim u njegov kurac.
-M...molim?-
-Ustopati. Znaš, baciš prst na cesti, pa možda netko stane. –
-Aha, da,da, baciš prst....- Jebo mater, koliki prst.
-Daj cigaretu.-

Dam mu cigaretu.

Onda otiđosmo do obližnje NAME ispred koje se nalazio parking s hrpom auta. Slijedio sam ga kao hipnotizirana muha bez glave.
-Sad traži auto naših registarskih oznaka. Čim vidiš da u njega ulazi žensko, vikni pa ću doć. U redu?

Potvrdno kimnem glavom, kao policajac.

Muvao sam se između auta, dok mi je svašta padalo napamet. Ta nakaza, ta izbušena kreatura na kojeg ne bi naslonio ni bicikl, imala je kurac o kojoj je polovina muškog roda mogla samo sanjati. To njegovo čudo je za ciglih 10-tak centimetara nadmašivalo klasični kurac iz pornića. Bio sam ljubomoran. Kao pseto. Da mi je netko rekao da ću biti ljubomoran na Miru Mutanta, nazvao bih ga budalom.

Primjetim ga kako se približava golfu naših registarskih oznaka. Naslonio se na njega kao da je njegov i zapalio stošu što sam mu dao. Nakon nekog vremena, evo ti vlasnice. Bila je to cura puno starija od nas, zdrava i jedra, s dugom crvenom kosom, okruglim guzovima i glatkim licem. I crvenim starkama. Miro joj je prišao i započeo razgovor. Stajao sam podalje pa nisam mogao čuti, ali mislim da je nastojao biti ljubazan. Međutim, njemu ne bi pomogao sav šarm ovog svijeta.

Cura odmahuje glavom, no Miro je i dalje uporan. No, ona odlazi do auta, otključava vrata i nešto mu govori, sva nervozna. Zaključujem da mu se loše ispričava, iako je očito da u autu ima mjesta. Ona ulazi u auto, pali ga, a Miro prilazi vratima. Otkopčava šlic,izvadi onog svog monstruma i njime pokuca po staklu. Tok, tok, tok. Čak sam i ja mogao čuti.

To je to, mislio sam, ako sad ovo neko vidi, pa izađemo u novinama, pa saznaju na regrutaciji, ili još gore, u gradu, obojicu će nas razapeti na križ. Već su nas sad krivo gledali zato što smo okinuli psiho-test. Ali sada više nije postojala mogućnost popravka. Zamislio sam svoju debelu komšinicu kako iskrivljenih usta sa zlatnim zubom govori: „Znala sam ja da on nije dobre glave, čim toliko šuti.“

Na moje iznenađenje, prozor se spušta. Miro sprema gargantuu i nešto šapuće sa ženskom. A onda ode sjesti na suvozačevo mjesto. Auto se zaustavlja do mene, Miro spušta prozor, proviri stavivši lakat na prozor i kaže:

-Daj cigaru!-
Pružim mu zgužvanu kutiju stoše s jedinom cigaretom. Izvuče je i zapali pa pljune na beton ispred mene.
-jebiga, znaš....Ima mjesta samo za jednoga. Nemoj se ljutit.-
Kimnem glavom i dok se auto udaljava uz škripu kotača, ja i dalje tupavo kimam glavom poput helijskih balona s likom Zekoslava Mrkve koje su Cigani na parkingu prodavali za 10 kuna.

Ostao sam sam na parkingu, s osjećajem kao da me netko pojebao kurcem od 35 centimetara, nasmijao mi se u facu i popušio zadnju cigaretu.

srijeda, 04.04.2007.

Original Kočani Orkestar, Pauk 30.3. 2007.,

Taj naš Balkan je predivna regija, zaista. Osim što je poznata po tome što je donedavno imala dva benda s istovjetnim imenom Zabranjeno Pušenje, voljena je i zbog toga što ovdje žive narodi s kulturom opanaka. Pojest, popit, a u ekstremnim slučajevima prekomjernog lokanja i ratovat. Američko-bosanski proizvodi tipa Kultur Shock, a pogotovo Kusturica i Nele Karajlić po svijetu pronose glas o ekstatičnim balkanskim sado-razmazo tulumima koji traju po dva-tri dana uz obilje masnih obroka i potocima cuge. Da mi je samo znat gdje se to može ovdje kod nas,bez da se ode u Pashu, Ludnicu, Fontanu i slične rupe i zdrobi minimalno 1000 kuna, nacrtao bih se tamo iz ovih stopa. Mislim da je istina potpuno drugačija.

Nama normalnima uvijek ostaju ciganske balkanijade iz susjednih država koji ovdje hodočaste barem jedanput u dva mjeseca. Zadnje što se u ZG takvog tipa dogodilo je OKO iz sela Kočani u Makedoniji, sela iz kojeg dolaze dvije trubačke bande istog imena. Zapravo gotovo istog imena. Radi se o bandi Kralja Naata Velyova, jednog od glavnog odgovornog za soundtrack Doma Za Vešanje. Ono što se može čuti u tom filmu, muzika je Kočani Orkestra, koji se zbog tradicionalnih romskih svađa oko kumstva i zemlje raspao na dva benda. Tako da sad imamo Original Kočani Orch. i Kočani Orch., isto kao što imamo No Smoking Orchestra i Zabranjeno Pušenje.

Kočani Orkestar gostovao je u Tvornici prije godinu dana i po mom vlastitom sjećanju, koje je iznimno slabo, zbog pola kile Đekija prije, te votke i piva za vrijeme koncerta, rekao bih da su bili skroz okej. Iako je dosta ljudi poslije pričalo da je dosta toga tu falilo. Vjerojatno su očekivali vađenje eksera guzicom iz grede i razbijanje boca o glavu. Kad ono, istina potpuno drugačija.

A isto to ću ja reći sad za Original Kočane. Nešto tu meni fali. Ne fali sintisajzer, što očito znači je da sviraju svatove, ne fali ni nabrijano lupetanje tarabuke, ne fali ni tapan (ona velika bačva za preko ramena što izgleda kao paradni bubanj) . Fali, fali,.....ma ne znam. Gledao sam Fanfare Ciocarlia u Pauku prije 3-4 godine kad su dotičnii pravi ekstatični pakao, nešto nalik techno partyju ali bez bombona i zombija što žicaju. I otada svaki koncert trubača pohodim u nadi da će se to isto ponoviti . Ali dosad se još nije ponovilo. Katastrofu u Aquariusu otprije godinu dana koju sam recenzirao bolje ni da ne spominjem.

I zato sad ne mogu reći da Original Kočani ne valjaju. Bubamaru i Mesečinu su odsvirali preko kurca, što je razumljivo, s obzirom da te dvije stvari eksploatiraju ama baš svi , od najgorih svatovskih sintisajzeraša pa do Esme Redžepove. Ali su odsvirali i neke prastare ciganske ljubavne pjesme koje nikad nisam čuo, te rusvaj zvan Čaje Šukarije, koje su svakako dobro došle kao hladan tuš u vrućem i zadimljenom PAUKU .

Ekstaza je izostala, ali zato nije izostala dobra vibra i zajebancija. Tko nije vidio Original Kočane, svakako bih preporučio, a sam sebi bih preporučio da ne očekujem previše od baš svakog romskog brass sastava koji se pojavi u gradu. Ali stvarno si ne mogu pomoći.
Cigani, juriiiiiiš!