CAffeine

srijeda, 28.03.2007.

Bajka od 5 dinara

Franjo je ustao s klupice i pošao za sjajećim predmetom u travi. Poput svrake, oči su mu se lijepile na bilo kakav sjaj i upijale ga dječjom izbezmuljenošću. Kad bi prošao pored Swarovskog, poludio bi poput gladnog psa kad namiriše miris usoljene sirove šunke. Ali jedno je miris usoljene šunke, a drugo je opsesija patinastim sjajem jednog overlandera, koji je još tamo negdje sedamdeset i neke riješio da će bacit svoju sretnu kovanicu od 5 dinara i poći za njom kamo god se otkotrlja. Kad dođe do nje, napravit će to isto. Pa opet i opet. I opet. I tako dok ne upadne u ocean ili u šaht.

Jurivši kovanicu, zapeo je u Peshawaru prije desetak godina, kad mu je slučajno upala u nečije dvorište. Dobro je pazio gdje baca, izbjegavajući šahtove i rupe na cesti, ali ovaj put, svježe zgažen dobrim čarasom, što ga je podimio s bandom izgubljenih engleskih hipija, ruka mu je zatiltala i komadić metala s Jugoslavenskim grbom se otkotrljao u nečije dvorište, i zaustavila se točno kod noge neke okrugle zamotane žene.
Prišao joj je da je zapita u vezi te kovanice na hrapavom urdu jeziku, a njene garave duboke oči su ga odmjeravale od glave do pete, toliko da mu se koža na vratu naježila.

(transkript)
- Selam alejkum, gospođo, znate, ja nemam baš običaj upadati u tuđa dvorišta, ali mi se jedna kovanica otkotrljala baš tu u vaše dvorište.
- Alejkum selam, mladiću! Otkud ste vi? Izgledate mi nekako preblijedo za Pakistanca-
- Pa to je vjerojatno stoga što ja i nisam Pakistanac. Ja sam iz Evrope, Jugoslavije, točnije. Tito, znate?-
- Eeeeee, Tito, jako dobar čovjek, da, da,da, kako ne, kako ne! Jeste li gladni, hoćete li možda pojesti nešto?-
- Može, samo da nije jako ljuto, ako može-
- Reći ću ja mojoj Samar da ne stavlja ni mrvicu curryja. Znate, nismo Indijci, ali volimo se pravit...

I onda je Franjo ušao u kuću na inzistiranje bezimene zamotane gospođe i ugledao Samar kako se elegantno muva oko kuhinjskog stola. A Samar, sva u sariju, smeđoputa, lepršava, mršava, vitka, dugonoga, hoda ali kao da i ne dotiče pod. Kad se okrenula i pogledala ga identičnim očima njene majke, onako opalno crnim kao mrak, puko je kao kokica, zaboravio na kovanicu,curry, i čaras. Hrana je bila začinjena kao vrag jer ti ljudi drukčiju hranu nisu poznavali, ali on je nije ni primjetio. Oči mu kao klikeri, zamaglile se i ostale prilijepljene za Samar i njezin sari. A tek obline, ijooj....

Dosta landranja, ženim se, reče u sebi.

Franjo je ostao u njihovom domu, sprijateljio se sa Samar, i na kraju se stvarno oženio po islamskom običaju. Njegovi roditelji ga se umalo odrekli preko novina. Zadrti djed Mađar stavio bi mu otrova u sarmu da se još koji put pojavio na ručku.
Počeo je posjećivati pušionice opijuma, prvo zbog toga što je tamo upoznavao ljude koji su mu mogli osigurati dobar posao a drugo, pa, jebiga, teško je preživjeti nestašice čarasa na ovoj vrućini . Upoznati nekog novog, voljnog za biznis, najmanji je problem u Pakistanu.
Pakistansko sunce je pičilo na dvjesto. Još mu uvijek nije bilo jasno kako li tamošnji ljudi uzgajaju tako crne i jake brade i preživljavaju na toj paklenskoj vrućini. U pušionicu kod Ali Muratha dolazila bi samo bogata klijentela u kakvu je spadao on sam, propisno se razvaljivala, dobro platila gazdi da šuti i odlazila kući debelim i brkatim ženama, sretna i zadovoljna. Ma nema opijuma do Pakistanskog.

Jednog mu je dana, tek što je ušao u pušionicu, kroz gusti dim dolebdio ispeglani debeljko zalizanih brčića, potpuno omamljen makom. Smješni debeljko se toliko prebio opijumom da je Franju zbog boje kože i mršavosti zamjenio za anđela. Vrlo čudno upoznavanje, može se reći. Nakon nekoliko rečenica, i debeljkovih direktorskih grohota, postalo je jasno da razgovara sa šefom restorana ne preferiji grada.
Franjo se tako svidio debelom Tariqu koji mu je onda tulio na arapskom o problemima sa ženom, rođakom, šurjakinjom, tetom i ostale dvije žene.

-A nekad sam bio bogat....-ponavljao je kao pokvarena ploča.
Uz probleme sa ženom spomenuo je kako kuburi s nedostatkom perača suđa i Franjo je tu vidio svoju priliku.

Tariq mu je veselo rekao da može veselo početi prati suđe odmah u ponedjeljak ujutro, a Franjo je veselo rekao da. I tako je Franjo preko dana prao suđe, preko noći skakao po Samar, a ujutro s podočnjacima do poda i bolovima u bedrima, slušao njenu ćeretavu majku kako baljezga o boljem životu. Debeli Tariq za to vrijeme nije izlazio iz pušionice, osim navečer kad bi ga njegova brkata žena istjerala palicom za mlaćenje riže. Jednog dana više ni palica nije pomogla. Debeli Tariq zaspao je kao beba, poluotvorenih očiju uprtih u plafon.

Novi gazda restorana pokazao se kao više nego dostojan nasljednik. Bio je to ženin rođak Mahmud, veliki patriota i veliki kreten. Potpunog ga je kretenizma spašavala činjenica što je svojedobno studirao u Londonu i što je imao urođeni arapski smisao za biznis. Ubrzo je od Tariqove prčvarnice napravio dostojan restoran, a od Franje uglađenog elegantnog konobara s leptir mašnom.

Malo pomalo, kroz nekih godinu-dvije,Franjo je dogurao i do natkonobara, ali se i dalje nikako nije mogao riješiti stare navike da juri zločeste kovanice koje ispadnu i kotrljaju se baš tamo gdje ne treba. Jer, ipak, proveo je dosta dugo životno razdoblje od desetak godina, ganjajući jednu te istu. I onda nek netko kaže da s 5 dinara ne možeš ni žvaku kupiti, a kamoli otići negdje. A on završio u Pakistanu.
Iako je većina namirnica od kojih se spravljala pakistanska hrana, bila pokupljena s poda, inače gadljivi Franjo pregrizao je i tu činjenicu i s vremenom ju počeo jesti. Na kraju mu se omilila, i zbog toga što je prilično svog vremena provodio među kuharima, naučio ju je kuhati. Uz par dobrih domaćih savjeta Samarine majke koja je i dalje svakog jutra baljezgala istu priču o boljem životu, odlično se izvještio u tome, iako se kao mlad nikad nije mogao zamisliti kao dobar kuhar. A sva je tajna bila u tome da namirnice koje su pale na pod, jednostavno baca u smeće, a ne u lonac.

Kreten Mahmud ga je tako promovirao u šefa kuhinje i time mu osigurao skroz solidnu plaću od silnih milijuna tisuća hiljada pijastera. Samar je bivala sve deblja i deblja, sve manje i manje gracilna, njihovo troje djece sve više i više zatovreno u svijet elektronskih napravica, koje je Franjo kupovao kad bi putovao u Bangalore na seminare o raznim načinima korištenja curryja.
Djeca bi pričala o mobitelima i Playstationu, Samar o haljinama i sarijima koji su napravljeni sa posebnim svojstvom prikrivanja debljine, a Franjo bi se tada uvijek prisjećao da je putem nešto izgubio. Nije se mogao sjetiti puta, a ni predmeta kojeg je izgubio, iako ga je zvuk zveckanja na poslu svaki dan jasno podsjećao na to.

Jednog dana je sjeo na klupicu i zastao da obriše znoj s reš potamnjelog čela. Pogledao je prema tlu, a pogled mu prepriječi poput globusa okrugla masa koja mu je naticala košulju. Bio je to njegov stomak kojeg je simetrično prekrajala kravata s šarenim kašmir-uzorkom.
Odbljesak sunca mu propara oči i Franjo odvrati pogled. Negdje nasred ceste, u prašini pored traga od auta i otisaka od slonova pronašao je srebrnkasti okrugli predmet. Ogrubio je od zelenkaste patine, ali se ipak vidjelo da je to njegovo izgubljeno srebro koje ga je dovelo tu gdje je sad.

Franjo, pakistanski majstor za umake od curryja, s uznapredovalim karijesom i čirom na želucu bacio je kovanicu od prema nečemu što je podsjećalo na trotoar. Pa opet. I opet.
Ako netko zna gdje je sad i da li je naučio svirati digeridoo, nek lijepo ovdje to napiše. Unaprijed hvala.