CAffeine

četvrtak, 19.10.2006.

9.10.2006 Chicago Undergorund Duo- Teatar &TD

Jubilarni šesti put među Hrvatima! Navikani jazz-dvojac sastavljen od trube i bubnja, su nešto što ovaj put nisam nikako smio propustiti. Nahvalio Gogi iz KSET-a, Mate priča o njima kao da su jedini jazz na svijetu, a još sam od dosta ljudi čuo da vrijedi pogledati . I ništa, ajde, mislim si, poslije plivanja i obilnog uništavanja tjestenine dobro će mi sjesti neki jazz, bilo šta sa što manje kretanja. CUD su napravili koncert dan prije, ali zbog malog broja karata puštenih u promet hrpa je ljudi ostala stajati vani na hladnom. Pa su dvojac, dobri i normalni momci kakvi već jesu odlučili napraviti reprizu u ponedjeljak, za sve one koji su se vani noć prije posmrzavali.

A ja stvarno mislim da je vrijedilo čekati. Jer, ja koji sam odrastao na distorziji i buci, ne mogu se pohvaliti s nekim profinjenim ukusom u muzici. Od jazza su mi poznata imena Milesa Davisa, Charlieja Birda, Dizzy Gillespieja, Lionel Hamptona, Theloniousa Monka, manje više ekipa koja je svirala u nekom drugom vremenu davno prije nego što sam se ja uopće rodio a kamoli pojmio glazbu. Jedan moj pokušaj da otkrijem dobar jazz završio je neuspješno (jedan od prvih postova koji sam uopće objavio), dok koncert bolesnika Marca Ribota bolje da ne spominjem. No, jučer se baš sve poklopilo.
CUD imaju bubanj, ksilofon, dvije ritam mašine, i trubu te tu i tamo neki neobičan instrument za koji nitko nije čuo. Momci rade tako da puste sporovozeći ritam s mašine, aktiviraju nekakav stroj koji pušta visoke vibracione tonove i improviziraju. Ne treba uopće spominjati da su majstori svog zanata, no to je ovdje stvarno manje bitno. I Stevo Vai je majstor svog zanata pa mi je dosadan ko proljev. Ono što mi se stvarno svidjelo kod ove dvojice smješnih momaka je to što se prepuštaju osjećaju dok sviraju. U jazz terminologiju razumijem se koliko i u nuklearnu fiziku, donekle kontam te progresije, ali svi ti tehnički pojmovi mi apsolutno ništa ne znače. Jazz ovog dua nije tehničko preispitivanje vlastitih mogućnosti niti nekakva stilska vježba na temu ko će bolje i ko će više, njihov jazz je pametna, duhovita, zajebantska muzika koja pomalo graniči i s eksperimentom, ali nikako neslušljivim matematičkim eksperimentom kakvim ja jazz najčešće smatram. Ima tu svega, techna, psihodelije, trancea, džungle, melankoličnog popa i još koječega što se nigdje ne da svrstati, a ponekad mi se dešavalo da dobijem naglu želju da ustanem sa stolice i počnem se njihati u ritmu. Da nisam otplivao 2 kilometra taj dan, vjerovatno bi se to i dogodilo.
CUD su spektakl kako za slušati tako i za gledati. Chad Taylor je za bubnjevima Tito, gdjegod da udari palicom čuje se zvuk, nema veze da li udara po šarafima od bubnja ili čak po stalku. Onda u djeliću sekunde prijeđe na ksilofon i počne izvoditi još veće perverzije, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Trubač, simpatični buco u ispranoj majici kojem se vrat napinje kao žabi kad puše, svira nekonvecionalno, totalno drukčije od starog Dizzyja, više bih to nazvao proizvodnjom neobičnih zvukova nego pravim sviranjem. Kao što bi rekao stari Kundera „Nepodnošljiva lakoća postojanja“(ovo postojanje zamjeniti sa sviranjem). Zvukova koji se savršeno uklapaju u zvučnu sliku sastavljenu od ritma i rezonatnih tonova koji su povremeno znali pogoditi frekvenciju čitave prostorije, zbog čega su se čak i prozori znali lagano zatresti. Moju su frekvenciju svakako pogodili. A momcima bih rekao da se ne moraju ispričavati ako tu i tamo nastave zviždati koju od svojih pjesama kad završi. Jedino što mi je stvarno falilo u tom trenutku bila je tacna suhe meze sa sirom i blago ljutim kulenom, jer uvijek strahovito ogladnim kad slušam dobar jazz. Da sam to imao tada, rekao bih da sam slušao najbolji jazz u zadnjih 5 godina. Ovako ću samo reći da sam slušao najbolji jazz i ostao gladan.