CAffeine

nedjelja, 15.10.2006.

Zujim....

Vratio sam se sa Sljemena u jednom komadu, hvala Bogu. I svaki put je ista stvar. Kad god se vratim, zujim. Prolazim kroz prostor i vrijeme kao neka lebdeća nedefinirana tvar koja samo ima tijelo, koje onda drugi registriraju kao neko živo biće s kojim se može započeti komunikacija. A ja u blagostanju zujanja, još uvijek okružen šumom, potokom, gdjekojim kukcem i gdjekojim babcem što se zgrbljen od vremena korak po korak vere na brijeg. Pošto mi je već prešlo u naviku da ne koristim tramvaj da bi došao do SLjemena (osim ako krenem kasnije, da me mračak ne uhvati), vratio sam se dosta kasno, a sad sam upravo izašao iz kade u kojoj sam se kiselio da bi došao sebi i da saniram žuljeve. Danas sam najmanje koristio markirane staze, jer su mi prestale biti zanimljive, a najviše sam tumarao po gustoj šumi i najgorim sljemenskim uzbrdicama. Olakotna okolnost nekorištenja staze leži u tome što se time izbjegne čopore raspričanih baba, downhill biciklista, studenata, mnogočlanih obitelji i još koječega što se gore može naći. Jer mi je cilj bio upravo taj, da izdvojim malo vremena za sebe i da se maknem od ljudi. Nisam pustinjak po prirodi, ali pošto sam rođen onkraj šume, tu i tamo mi dođe poriv da se izgubim u njoj, jer ona je moja stara prijateljica, koja će me objeručke primiti kad dođem ali će me i istjerati ako se zadržim predugo. Tjeranje se manifestira u obliku prirodnih nepogoda (kiša, tuča-grad, snijeg, nadrkani lugar), a zna se zalomiti i kakav jazavac koji štiti gnijezdo.
Našao sam odlično mjesto za odmor, nalazi se na strmoj uzvisini, s njega vidim stazu (valjda Penzionersku, nemam pojma), mogu zapalit pljugu bez straha da će me neki pandur pitat odakle mi ta čudna cigareta, mogu meditirati do mile volje jer znam da je malo takvih luđaka koji će se popeti tu gdje se ja penjem. Još samo fali konobar da mi pivo donese. Eh, što ti je čovjek! 'Rpa zemlje. Nikad zadovoljan.
Kad sam se popeo na vrh, po staroj navici otišao sam u Zlatni Međed gdje sam ubio ražnjiće s pomfritom i mineralnu. I onda skužio da nisam ponio dovoljno para da sve to platim. No, Hansu (to je onaj konobar Bosanac s čudnom rupom na nosu, odmah ga se uoči) to nije ni najmanje smetalo, pa mi je rekao da ću mu drugi put platit Velebitsko Crno da prelomimo to. Svaka čast čovjeku. Moja mala nagrada za pentranje van staze.
Danas sam vidio frajera što se dovezao Volkswagenom Touregom na sam vrh i izišao iz auta u čistoj novoj novcatoj planinarskoj odjeći i s nordijskim štapovima za hodanje. Svaka čast majstore! Za vrhunski kretenizam. To mi stvarno nikad ne bi palo napamet!
Spuštanje me uvijek više umaralo nego penjanje. Stalno moram usporavati, pazit da me ne ulovi brzina, a noge me znaju dobro boljeti nakon 45-minutnog nabijanja po prhkoj zemljici koja se runi pod nogama. Ima jedan mali dio staze, odmah uz rub šume ispod žičare, koji je dosta strm i grub i lako se može pasti, na kojem uvijek nabijem žuljeve, i na kojem se najviše umorim jer stalno moram kočiti, spriječavat se da se na zaletim previše. Tu ko padne ne piše mu se dobro. Ali usprkos tome, volim ići tim putem jer s tog mjesta puca odličan pogled na Zagreb, i to ako nema oblaka. Blizu, u šumi, nalaze se neke čudne tvorevine od drveta, slične skakaonicama, koje su vjerojatno izgradili downhill biciklisti, da bi mogli bolje lomit kukove kad padnu. Možda imaju još neku svrhu ali ta mi nije poznata. KAd budem sreo nadrkanog lugara, pitat ću ga ako se sjetim.
Zabrijao sam. Spava mi se, a još moram sačekat Pinđu da pokupi bas i pojačalo. Prije sat vremena rekao je da će doći za sat vremena. Znači moram čekat još najmanje sat vremena. Ma, jebeš čovjeka koji dolazi na vrijeme!