CAffeine

utorak, 25.07.2006.

KARAVANA

Sjedili smo na zidiću i ispijali užeglo pivo na paklenskoj vrućini. Odavno se već pretvorilo u žabokrečinu ali nas je lagano bolio kurac za to. Uživali smo kao nikad dotad. Nismo mislili da ćemo svoje posljednje dane provesti kao i dosad, sjedeći na zidiću i ispijajući pivo. Pretovarene karavane slične onima iz doba komunizma kad je orna radnička klasa išla na kolektivni teško zarađeni godišnji odmor, lijeno su kklizile cestom iz koje je isparavalo. Cigarete su brzo nestajale, pivo se brzo grijalo, muhe i komarci su svrbjeli, sunce je peklo, znoj nije prestajao curiti. Sjećam se kako sam se davno nekad u svojim mlađim danima dok sam gubio svoje dragocjeno vrijeme opsesivno čitajući Siriuse, zarekao kako ne želim da mi život završi kao u jeftinom eSeF romanu. A gle me sad! Kao i uvijek sjedim na zidiću i pijem s ekipom, ali potpuno lišen bilo kakvog srama, samo ja i njih trojica, bez suvišnih moram, trebao sam, morat ću ili trebat ću. Sve što je ostalo je ovaj trenutak koji je bio ne dobar, ne odličan, nego jebeno i neponovljivo najsavršeniji ikad, tako dobar da se brojila svaka popušena cigareta, svaka popijena kapljica ili ubijeni komarac. Karavane su išle prema unutrašnjosti. Neki ružni klinac iz pretovarenog automobila koji se više nije ni razaznavao uslijed sasušenog blata isplazio mi je jezik. A ja si mislim, uživaj dijete u praznicima koji su ti izmislili bogati tata i mama, samo da im ne drečiš cijelim putem. Da je glupi klinac imao toliko mozga da sluša vijesti na radiju, ne bi lizao prozor, već bi vjerojatno sjedio i bio miran kao bubica.
A mi smo opet vrtili stare priče. O egzotičnim jelima na kineski način, forama iz Nadrealista, smiješne i glupe situacije s posla, s puta iz tramvaja, o pojebanim i nepojebanim ženama, o propuštenim i pogledanim koncertima. Pa sam se malo zamislio da vidim šta sam to ostavio iza sebe a da me netko zapamti: hektolitri lošeg alkohola, hrpa koncerata od kojih je par stvarno valjalo, a ostalih se uopće ne sjećam, nešto povaljenih cura čije sam brojeve sve pogubio, golemi broj predivnih krajolika čije sam fotke sve pogubio a onih par krajolika koje sam zapamtio, sigurno više tako ne izgledaju. Tako sam ja to nekako zbrajao i računao i dijelio i oduzimao ali onda se javila misao koja je s lakoćom poništila one od prije: Sutra neće biti nikoga da gleda i sluša.
I onda se upitam, jesam li zadovoljan? E, pa jebemu mater, itekako DA! O DA!!!!
Karavane nekih bugarskih tablica krivudale su cestom. Sad u ovom trenutku više nije bilo bitno da li si Bugar, Turčin, Kinez, Amer, crnac kurac ili palac. Sad je bilo samo bitno jesi li i koliko si čovjek. Otišli smo u praznu trgovinu da uzmemo još rizli, cigareta i alkohola. Trgovac je pobjegao u nadi za bolje sutra i ostavio nam cijeli tobacco shop na korištenje. Pička.
Ponovo smo se raspričali, baljezgali gluposti da sami sebi nismo mogli vjerovati. Bili smo sami sebi smješniji od Pythona i Nadrealista zajedno, samo što nikog nije bilo da nas gleda jer su svi hitali tamo prema nekoj svojoj unutrašnjosti. Al kako da ja objasnim Bugaru u prljavoj Daciji Logan da ne postoji sutra i da će se u onoj pustinji ispeći ko ćevap na masti i da već danas nekoga boli kurac za Bugara u Daciji Logan koji nikada u životu nije sjeo i pojeo ćevape jer je čitav svoj život bježao prema unutrašnjosti. Postoji samo danas, ovaj jedan jedini trenutak koji traje. Ta me spoznaja tako ushitila da sam se glasno opalio smijati, toliko mi je drago bilo, kao i ono kad mi je nebrojeno puta bilo drago što se nikad nisam ženio.
Eto, doživio sam i taj dan kada se sav ocean digao protiv bića koja su iz njega isplivala i nisam ni u najluđim snovima mogao zamisliti da će se desiti tako skoro. Sve nas zatekao s rukama u gaćama, dok smo čekali u redu, čitali novine, pili popodnevnu kavu, šetali po zoološkim vrtovima, gledali glupe serije, prodavali proizvode koje nikad nismo vidjeli. Pod ovom nepodnošljivom paklenskom vrućinom oceani i mora isparavali su otrovne plinove koji su imali slično djelovanje kao i ugljični monoksid. Na milijune ljudi zaspalo je snom pravednika, da se više nikad ne probudi. Iako mjesecima nisu oka sklopili. U ljudima se probudila neka životinjska intuicija, šesto čulo koje ih je upozoravalo da je kraj blizu i da treba djelovati sad….Milijuni njih okretalo se u krevetima mokrim od znoja, boreći se protiv intuicije, uporno pokušavajući zaspati, znojeći se od straha i neznanja. Na kraju im se želja i ispunila. Konačno su zaspali.
U međuvremenu, šokirao nas je jureći Peugeot 407 koji se uz gromoglasnu škripu zaustavio ispred nas. Vrata su se otvorila i pokuljao je sivi, gusti dim. Iz ogromnog zvučnika instaliranog u prtljažniku krčalo je i treštalo. Dva tipa i dvije cure, isteturali su ispred nas. U prvi mah smo bili iznenađeni, ali kad smo vidjeli da jedan od tipova, vozač, ima majicu na kojoj piše „Sadi-suši-motaj-puši“, odahnuli smo. Bili su naši. Smijali smo se kao retardirani i jedni i drugi. Iznijeli smo sav alkohol, rizle i grickalice iz tobacco shopa i nastavili smo tarupirati i glupirati se.

Kad smo sve pojeli i popili, obuzela nas je šutnja. Zvučnik više nije treštao. Nije to bila nikakva tjeskoba, strah, panika ili očaj. Bila je tu samo glupa šutnja. Šutnja koja je prijetila da će postati onaj najgori a-šta-ćemo-sad osjećaj. Onda se jedan od nas digao i rekao:
„Ajmo na more!“
Svi smo rekli:
„Ajmo!“
I onda smo svi skočili u auto i postali jedina karavana prema moru.