CAffeine

utorak, 29.11.2005.

DOBAR DAN!

Eto lijepo smo se proveselili u Spunku ovaj vikend. Kroz sve ove godine učinili smo ga svojom birtijom, i nadamo se, svi iz ekipe, da ga neće zajebavat nekakava sanitarna inspekcija ili reketaši iz Imotske krajine (ma volim ja Imoćane, samo što ih ima dosta iz tog kraja, pa i sjevernije, koji rade sranja na kvadrat. Stereotipima nikad kraja)... Večer je počela sasvim najobičnije, jedina iznimka je bila to što smo konačno trebali upoznati Nininu curu, all the way from Beč. Cugali smo zlatorog u dobrom raspoloženju, pričali, galamili, provaljivali a mladence smo čekali doslovce dva sata i još nešto kusur vremena. No, tako to ide kad se netko zaljubi, može vas uvjeravat da će bit točan, no da se na glavu posadi mora zakasnit bar pola sata. A pošto Nino kasni čak i kad nema curu, ne pola sata nego i do sat vremena, nitko se nije ljutio. Jednom sam ga na kiši+snijegu čekao punih sat vremena, smrzao sam se toliko da su mi prsti na nogama pootpadali, u kosi mi se uhvatilo inje i ledenice, a ispod nosa imao sam zaleđene bale (šmrklje za purgere) a la Glup-Gluplji. Kad sam zakoračio prema njemu i namjeri da se izgalamim, đon od cipele mi je ostao priljepljen za bljuzgavo tlo (eto mi kad cipele kupujem na Hreliću), a taban gol kao od majke rođen ,pa sam se izglalamio od muke a ne od bijesa. Al to je već neka druga priča.
I Nino i Nina su se konačno pojavili, na opće oduševljenje svih nas. Poiskakasmo iz stolica, kao da prvi put vidimo curu, pa još iz Beča, uz gromoglasno: „DOOOOOBAR DAAAAN!“ Bogu hvala pa su došli u pravo vrijeme, jer smo već imali po tri piva u trbuhu, a uspjeli smo čak i neke ljenjivce tipa Zrno probuditi iz zimsko-jesenskog krmačenja. Znači, šarolika ekipa na jednom mjestu, raspoloženi za šalu i jebanje vjetra (od imenice jebivjetar, množina jebivjetri, porijeklo nepoznato). Nina se zvala Irina (kako smješno, lupio Nina pa ostao živ skoro....) i imala je ogromne plave oči pune pozitivne energije i ni u jednom trenutku joj se nije bilo teško smijati budalama oko sebe. Kad mi je Nino rekao da je Makedonka porijeklom, stvari su se same objasnile. Znači, od Austrijanstva ni A, negdje tamo duboko čuče prikriveni balkanski nagoni za pivom i cigarama koji su te večeri izašli na vidjelo. Lijepa cura, doduše. I ima dobra pluća. A jebiga, nisam izdržao, šta ja mogu kad ima.
Pivo se gomilalo, gluposti nisu prestajale curiti. Zule je ispalio nekakvu dosjetku svoga šukundjede vrača (jer Zule upravo tako izgleda, kao unuk Žalosne Sove): „Alaj živim, alaj uživam, nitt se brijem nit se umivam“. I naravno, kako to već ide u spunku, nakon toliko piva otpočelo je skakutanje po stageu, na koji smo sjeli jer je najbolji prostor za sjedit u cijeloj birtiji. Rajko, Sale i ja smo se naguravali, ja sam plesao jive sa jednom nogom na Jingovoj slici, a kao vrhunac večeri Rajko je zabio svoje ovnujske rogove (čelo) u moju staklenu bradu, pa sad imam hematom koji izgleda kao da mi raste još jedna brada povrh ove druge (bit će teško kod brijanja-ma neće-ne brijem se). Kolumbo u svom kutu za šankom pušta Crampse, Samoanse, horton Heat i bog zna kakve sve singlice i sedmoinčne iz ko zna kojeg vremena i time prisustvuje našem tulumu na stageu iako nas vjerojatno nije ni vidio ni čuo. Kolumbo- naš anđeo čuvar i dobri duh Spunka.
I tako smo srali i balili do negdje iza dva ujutro, a ja sam se tek u to vijeme sjetio da sam trebao ponijeti Kolumbu praznih CD-ova da mi napeče nešto od svog DJ-seta. To je baš nalik na mene. Interesantno, kako smo se digli svi u isto vrijeme i krenuli prema kući (tzv. teturelec) osim Nede i Rajka koji su ranije morali uhvatiti bus za Goricu. Mi koji smo otišli kući bez cura, zadovoljili smo se sa standardnim noćnim suhim obrokom (kruh-salama-ajvar) i sa par joinata. Kad smo to izkonzumirali opalili smo krevet, i ostatak vkenda proveli u istom dobrom društvu slušajući: „kad si sam i kad je sve/ tužno ti se sjeti nje/ makedonija ti pruža ljubavi sve...“ Topićev Time je stvarno bio odličan bend .Ima netko album? Baš bih volio čuti kompletan opus. Eto to je sve. Aj Bok!

subota, 19.11.2005.

Trevor Dunn's Convulsant trio, Tigrova Mast

Znam da bi ovo trebalo biti izvještaj iz Kseta, ali pošto sam ja izrazito muzički neobrazovan tip (čitaj: seljačina), pa stoga koliko god se trudio ni uz najbolju volju ne mogu provariti taj freejazz, izvještaj neće biti o jazzu nego o događajima koji su se odigrali iste večeri u Spunku. A tamo je definitivno bilo ž(d)ivlje...
Iz Slovenije su se provozali do Zagreba, Muškat Hamburg, glam punk rockeri koji izgledaju kao tribute to Turbonegro. Dolaze iz Ajdovščine ili tamo neke -ščine, ali ipak mislim da su iz Ljubljane. Ne, kurac, lažem, Maribor, tako je.
Pričao sam s gitaristom jučer, i obojica smo već bili na sedmom ili osmom Laškom pa sam bio iskreniji nego inače. A istina je ta da su Muškat Hamburg, netipični slovenski bend s puno muda i mašte, ali s puno manje melodije. I zato im pjesme zvuče isto nakon 15 minuta svirke. Tako da sumnjam da bih njihov CD stavio u player. Ali bih uvijek otišao na koncert, jer imate pjevača koji nosi periku i lažne brkove i skakuće kao pajac na speedu, imate gitaristu luđačkog pogleda tipa Šoki iz Hladnog Piva, imate ogromnog bubnjara-mašinu i svi su nabrijani do ludila. Stage skače s njima. I sviraju „I Wanna Be Your Dog“. Što zapravo i nije bitno jer postoje milijuni bandova koji to sviraju, ali ja sam bio pijan i veseo jučer, pa me nešto zapeklo oko srca, kad je ta stvar krenula. Jer ipak, ja sam muzički neobrazovan tip tj. seljačina I glasni su, čak i preglasni, jer mi i sad zuji u ušima kao da sam spavao ispod zvučnika. Ali ipak mislim da je to od rakije.To što se Kolumbo skinuo gol do pasa nakon nekoliko gutljaja govori koliko je dobra (gospođa Ika, baka od Nine-respect na kvadrat). Odnekud se pojavio Roki, najpouzdaniji vozač u Hrvata i šire, sa ženom, već dobro podmazan, pa su Babiesi zajedno s Kolumbom imali mali Amsterdam-reunion. I zajedno s njim vatreno krštenje s pivom i rakijom. Prestrašno!
Divljalo se do u sitne noćne sate uz Angry Samoanse, Crampse, Motorhead i još štošta a Nino i ja samo bili sretni što smo iz KSET-a pobjegli na vrijeme. Jedino mi je žao što Belog (moj prijatelj iz Bjelovara i sudrug u alkoholu) nisam uspio nagovorit da popije malo onog domaćeg otrova. Beli, rekao sam ti već, a sad ću i napisati:Schweppes u ruci ti stoji kao piletu sisa . Šminkeru!
Ali pošto je ovo ipak članak o tom nesretnom Trevoru Dunnu, bio bi red da informiran one koje žele znati više. Trevor je baja, gazda, majstor od kontrabasa koji je svirao sa puno poznatih faca tipa Waits, Ribot, rastao na najboljim djelima Milesa Davisa i Herbieja Hancocka i kao takav, stvarno rastura. Čim čovjek uhvati taj kontrabas, vidite da je to dio tijela koji mu nedostaje i da je trebao biti rođen s njim. Ali, zašto, pobogu, zašto svaki znalac mora stvarati tako nešto neslušljivo i sporo, i zvučati kao da se naštimava?! I sada će se naći netko pametan pa će me pobiti sa onom starom tezom:“Ti to ne kužiš!“ E, nabijem ja vas sve što kužite na kurac! Mogu shvatit da je čovjek toliko radio na svojoj tehnici da je na kraju došao do atonalnosti, apsolutnog vrhunca do kojeg glazbenik može doći, ali zašto da ja onda stojim tamo i slušam drkanje i pravim se da to kužim i da važno mašem sa cigaretom u ruci kao svi ostali što, kao kuže. To je glazba koju treba istraživati u tišini udobnog doma jednog kišnog popodneva.Petak je navečer, hoću lom a ne pametovanje! Svaka čast iznimkama, neki moji dobri prijatelji vole takvu vrstu glazbe a ja se trudim da provalim o čemu je riječ, pa nikako da nadođem. Volim ja i Zappu, Waitsa idoliziram do iznemoglosti, poslušam i onog manijaka Beefhearta ponekad kad mi dođe, čak su mi i Fantomas zanimljivi, ali Trevore, brate, ja i ti očito nismo na istoj valnoj duljini. Tvoja glazba nema ni glavu ni rep, od melodije nema niti „m“, ritam ti se mjenja svake sekunde, i svi su spori, a gitara zvuči kao potmulo mukanje krave koja se porađa. Ali ako si stvarno takva faca, da si radio sa svima onda imaš moj naklon do poda. Ja ću se kao pravi seljak držati svojih Ramonesa i Teengeneratea, glazbe koja me čini veselim i za koju znam da će me uvijek razveseliti. Ne da mi se, ponavljam, ne da mi se, mrzi me, istraživati neočekivano petkom navečer kad bi se trebao ludirati okolo, a ne stajati u hrpi sudenata i studentica nekakvih –logija koji kao kuže. I onda smo Nino i ja lijepo izašli nakon treće stvari (ja sam još mislio da je prva, Zec je rekao da je treća) i poslali sve u krasan kurac, otišli u Spunk i latili se rakije. A o tome piše gore, potankosti nema jer se ne sjećam....
P.S. Tigrovu mast sam propustio jer sam, glupan, zaboravio kartu doma. Ma, znam da su valjali.

četvrtak, 17.11.2005.

Sutra spektakl

nemam baš običaj sjediti kući, i pimplati po tastaturi jer mislim da ću tek imat nešto za reći kad budem imao petobanku u guzici. Ali eto, silom prilika, umješala se viša sila, odnosno, moja draga sestrična iz Singapura poslala je link za multiply. I eto ti zla. Prvi post je nastao jučer, uglavnom u izmaglici para koje je prouzročila domaća rakija iz okolice iz Siska, i natjerala me da okrenem novu stranicu u životu....Ma serem....Ljudi, nemojte nikad piti ništa prozirno, ljuto i da je iz Siska jer ćete svi početi otvarati blogove. A ono što slijedi su izvještaji s koncerata, jer ih sad ima toliko puno da jednostavno moram zapisati nešto o njima, da se mogu sjetiti gdje sam sve bio. A što je najgore ne sjećam se gdje sam bio jučer, a pitaj boga čega ću se sjećati za 30 godina.
No, da ostavim tu dilemu sa strane. sutra je u Ksetu Trevor Dunn's Trio Convulsant i zlikovci iz Zagreba zvani Tigrova Mast. E, sad, za Trevora Dunna ne znam kako zvuči, ali sam pročitao program u Ksetu i jednostavno nisam mogao vjerovati šta je frajer sve radio. Radi se o odličnom jazzu. Osobno nisam ljubitelj jazza i mislim da onaj ko počne slušati jazz u svojoj dvadeset i nekoj godini, ili se naslušao svega, pa mu sad više ništa nije zanimljivo, ili studira nekakav egzotičan instrument na Akademiji u Parizu, ili je prepametni dugonogi intelektualac sa ženskom frizurom. Ja sam trenutno u fazi da mi se od jazza poprilično sere nakon što ga slušam duže od 20 minuta. Ali frajer koji je svirao sa takvim luđacima kao što su Marc Ribot i TOm waits (vidi mene, serem nešto o jazzu a ja slušam Waitsa....Kriv sam) zaslužuje da ga se vidi uživo, pogotovo za 35 kuna.
A Tigrovoj Masti sam nazočio kad su imali koncert u kamp prikolici na nasipu ispred Močvare. Svako ko ih je vidio će reći da su zlikovci. Kad se basu i bubnju dodaju pištave i izdistorzirane klavijature, te kad ih sviraju čudaci koji se na -5 skinu goli do pasa i skaču kao pomahnitali šamani, znate da vam neće biti loše. Pogotovo zato što to nitko ne radi. bar ne u Hrvatskoj. A Captain Beefheart je već odavno u mirovini. i nakon svega toga, dolazi Spunk u kojem oko podne u noći sviraju nekakvi Slovenci koji navodno zvuče kao TurboNegro, a zovu se Muškat Hamburg. Sorta nekog sladunjavog vina. Zašto se ne zovu Ožujsko Pivo, sigurno bi privukli više publike...Eto, toliko za sad, javim kad se preživim sutrašnju večer..........Doviđenja

Paški trokut I : Kratka povijest Lepenske civilizacije

Sad kad je jedno poglavlje mojeg klošarenja po Motovunu završilo, trebalo je krenuti u drugo fazu, a to je traženje Paškog trokuta, koji se najvjerojatnije nalazi negdje na Pagu. Ma hajde!
E, sad za one koji ne znaju, Paški je trokut, po nekim istraživačima ostatak drevne civilizacije čiji su tragovi pronađeni u Lepenskom Viru u Srbiji, koja datira negdje između 6500. i 5500. pr. Kr. Lepenski se Vir nalazi na jugoistoku Srbije, točnije u Đerdapskoj klisuri, u općini Majdanpek (drugim riječima u pizdi materini). Ta je klisura nama, nešto što je je Mezopotamija Iračanima. U nekoj drevnoj povijesti, kad je klima zatoplila, Đerdapska se klisura pokazala pogodnom za život jer se tamo u malim udaljenostima naglo mjenjaju nadmorske visine a time i do preko nekoliko mikroekoloških zona. Sve to, kao i najraznovrsnije stijene i minerali omogućile su Đerdapskoj klisuri da bude pogodna za život, u ona davna vremena dok se Metuzalemu još mogao dići, dok je klima naglo zatopljavala poslije ledenog doba. Staništa u Lepenskom Viru (Đerdapska klisura, općina Majdanpek) imaju strogo arhitektonsko matematičko uređenje koje je za naše pojmove pomalo neobično (naša arhitektura je uglavnom kvadratna ili pravokutna), jer se temelje na jednakokračnom trokutu. Jedini stambeni prostor kojim su u početku raspolagali ovi prastanovnici Balkana bila je pećina koja se od šire baze ulaza sužavala prema unutrašnjosti u otpiljeni vrh. Nakon što su se malo opametili i kad su naučili pripitomljavati životinje, naučili su i graditi , pa su im nastambe iz pećina postali trokutoliki šatori. A kad su dosegli svoj vrhunac pameti i inteligencije, kad su naučili pisati (pismo koje vjerojatno nikad neće biti dešifirirano), izrađivati umjetnine, počeli su graditi kuće iz kamena, čiji je tlocrt bio također u obliku trokuta. Staništa su projektirana tako da se najprije odredi raspon pročelja, a onda se ta ista dužina prenosi na bočne strane koje se zatim spajaju u začelju. Identičan trokut tupog vrha i zaobljene baze pronađen je na Pagu, jer su vjerojatno Lepenci, drevni potomci braće Srba, kad su doživjeli svoj kulturni procvat, i kad su se malo opametili dobili naglu želju da zapišaju susjedno stablo ili da pojebu nešto zapadnije, a ne samo međusobno. Pa su tako odbauljali na zapad, put Paga, na čijem su se kršu potpisali jednakim istostraničnim trokutom. Neuko oko će reći da je taj trokut nastao djelovanjem bure, no lucidno će oko reći, nakon što je pogledalo trokut, da bura ne može samljeti kamenje u točno odmeđenom prostoru, a okolo ostaviti netaknuto i krupno. Skeptik može reći djelovanje buldožera, no koji će kurac buldožer u onoj pustinji ravnati kamenje na 20% uspona. A neko, kao i neki lokalni istraživači iz NOvalje govore da je upravo na tom mjestu sletio E. T. da pomuze ovcu i uzme uzorak mlijeka, a ja mislim da je meni već pun kurac E.T-ja koje vide samo američki tornjevi za kontrolu zračnog prometa a nikad nitko u Hrvatskoj. Da ne bi netko krivo mislio, nisam išao tamo da vidim UFO ili NLO, nego da se saživim sa svojim jinom ili jangom, odnosno da meditiram gledajući u Velebit i da popušim koju cigaru u čast pokojnih Lepenaca koji su za ono svoje doba, bili interesantna i razvijena civilizacija, u svakom slučaju dovoljno pametna i prosvjetljena da se ne kolju sa svojim susjedima zbog nekoliko četvornih kilometara zemlje.