CAffeine

utorak, 29.11.2005.

DOBAR DAN!

Eto lijepo smo se proveselili u Spunku ovaj vikend. Kroz sve ove godine učinili smo ga svojom birtijom, i nadamo se, svi iz ekipe, da ga neće zajebavat nekakava sanitarna inspekcija ili reketaši iz Imotske krajine (ma volim ja Imoćane, samo što ih ima dosta iz tog kraja, pa i sjevernije, koji rade sranja na kvadrat. Stereotipima nikad kraja)... Večer je počela sasvim najobičnije, jedina iznimka je bila to što smo konačno trebali upoznati Nininu curu, all the way from Beč. Cugali smo zlatorog u dobrom raspoloženju, pričali, galamili, provaljivali a mladence smo čekali doslovce dva sata i još nešto kusur vremena. No, tako to ide kad se netko zaljubi, može vas uvjeravat da će bit točan, no da se na glavu posadi mora zakasnit bar pola sata. A pošto Nino kasni čak i kad nema curu, ne pola sata nego i do sat vremena, nitko se nije ljutio. Jednom sam ga na kiši+snijegu čekao punih sat vremena, smrzao sam se toliko da su mi prsti na nogama pootpadali, u kosi mi se uhvatilo inje i ledenice, a ispod nosa imao sam zaleđene bale (šmrklje za purgere) a la Glup-Gluplji. Kad sam zakoračio prema njemu i namjeri da se izgalamim, đon od cipele mi je ostao priljepljen za bljuzgavo tlo (eto mi kad cipele kupujem na Hreliću), a taban gol kao od majke rođen ,pa sam se izglalamio od muke a ne od bijesa. Al to je već neka druga priča.
I Nino i Nina su se konačno pojavili, na opće oduševljenje svih nas. Poiskakasmo iz stolica, kao da prvi put vidimo curu, pa još iz Beča, uz gromoglasno: „DOOOOOBAR DAAAAN!“ Bogu hvala pa su došli u pravo vrijeme, jer smo već imali po tri piva u trbuhu, a uspjeli smo čak i neke ljenjivce tipa Zrno probuditi iz zimsko-jesenskog krmačenja. Znači, šarolika ekipa na jednom mjestu, raspoloženi za šalu i jebanje vjetra (od imenice jebivjetar, množina jebivjetri, porijeklo nepoznato). Nina se zvala Irina (kako smješno, lupio Nina pa ostao živ skoro....) i imala je ogromne plave oči pune pozitivne energije i ni u jednom trenutku joj se nije bilo teško smijati budalama oko sebe. Kad mi je Nino rekao da je Makedonka porijeklom, stvari su se same objasnile. Znači, od Austrijanstva ni A, negdje tamo duboko čuče prikriveni balkanski nagoni za pivom i cigarama koji su te večeri izašli na vidjelo. Lijepa cura, doduše. I ima dobra pluća. A jebiga, nisam izdržao, šta ja mogu kad ima.
Pivo se gomilalo, gluposti nisu prestajale curiti. Zule je ispalio nekakvu dosjetku svoga šukundjede vrača (jer Zule upravo tako izgleda, kao unuk Žalosne Sove): „Alaj živim, alaj uživam, nitt se brijem nit se umivam“. I naravno, kako to već ide u spunku, nakon toliko piva otpočelo je skakutanje po stageu, na koji smo sjeli jer je najbolji prostor za sjedit u cijeloj birtiji. Rajko, Sale i ja smo se naguravali, ja sam plesao jive sa jednom nogom na Jingovoj slici, a kao vrhunac večeri Rajko je zabio svoje ovnujske rogove (čelo) u moju staklenu bradu, pa sad imam hematom koji izgleda kao da mi raste još jedna brada povrh ove druge (bit će teško kod brijanja-ma neće-ne brijem se). Kolumbo u svom kutu za šankom pušta Crampse, Samoanse, horton Heat i bog zna kakve sve singlice i sedmoinčne iz ko zna kojeg vremena i time prisustvuje našem tulumu na stageu iako nas vjerojatno nije ni vidio ni čuo. Kolumbo- naš anđeo čuvar i dobri duh Spunka.
I tako smo srali i balili do negdje iza dva ujutro, a ja sam se tek u to vijeme sjetio da sam trebao ponijeti Kolumbu praznih CD-ova da mi napeče nešto od svog DJ-seta. To je baš nalik na mene. Interesantno, kako smo se digli svi u isto vrijeme i krenuli prema kući (tzv. teturelec) osim Nede i Rajka koji su ranije morali uhvatiti bus za Goricu. Mi koji smo otišli kući bez cura, zadovoljili smo se sa standardnim noćnim suhim obrokom (kruh-salama-ajvar) i sa par joinata. Kad smo to izkonzumirali opalili smo krevet, i ostatak vkenda proveli u istom dobrom društvu slušajući: „kad si sam i kad je sve/ tužno ti se sjeti nje/ makedonija ti pruža ljubavi sve...“ Topićev Time je stvarno bio odličan bend .Ima netko album? Baš bih volio čuti kompletan opus. Eto to je sve. Aj Bok!