CAffeine

subota, 19.11.2005.

Trevor Dunn's Convulsant trio, Tigrova Mast

Znam da bi ovo trebalo biti izvještaj iz Kseta, ali pošto sam ja izrazito muzički neobrazovan tip (čitaj: seljačina), pa stoga koliko god se trudio ni uz najbolju volju ne mogu provariti taj freejazz, izvještaj neće biti o jazzu nego o događajima koji su se odigrali iste večeri u Spunku. A tamo je definitivno bilo ž(d)ivlje...
Iz Slovenije su se provozali do Zagreba, Muškat Hamburg, glam punk rockeri koji izgledaju kao tribute to Turbonegro. Dolaze iz Ajdovščine ili tamo neke -ščine, ali ipak mislim da su iz Ljubljane. Ne, kurac, lažem, Maribor, tako je.
Pričao sam s gitaristom jučer, i obojica smo već bili na sedmom ili osmom Laškom pa sam bio iskreniji nego inače. A istina je ta da su Muškat Hamburg, netipični slovenski bend s puno muda i mašte, ali s puno manje melodije. I zato im pjesme zvuče isto nakon 15 minuta svirke. Tako da sumnjam da bih njihov CD stavio u player. Ali bih uvijek otišao na koncert, jer imate pjevača koji nosi periku i lažne brkove i skakuće kao pajac na speedu, imate gitaristu luđačkog pogleda tipa Šoki iz Hladnog Piva, imate ogromnog bubnjara-mašinu i svi su nabrijani do ludila. Stage skače s njima. I sviraju „I Wanna Be Your Dog“. Što zapravo i nije bitno jer postoje milijuni bandova koji to sviraju, ali ja sam bio pijan i veseo jučer, pa me nešto zapeklo oko srca, kad je ta stvar krenula. Jer ipak, ja sam muzički neobrazovan tip tj. seljačina I glasni su, čak i preglasni, jer mi i sad zuji u ušima kao da sam spavao ispod zvučnika. Ali ipak mislim da je to od rakije.To što se Kolumbo skinuo gol do pasa nakon nekoliko gutljaja govori koliko je dobra (gospođa Ika, baka od Nine-respect na kvadrat). Odnekud se pojavio Roki, najpouzdaniji vozač u Hrvata i šire, sa ženom, već dobro podmazan, pa su Babiesi zajedno s Kolumbom imali mali Amsterdam-reunion. I zajedno s njim vatreno krštenje s pivom i rakijom. Prestrašno!
Divljalo se do u sitne noćne sate uz Angry Samoanse, Crampse, Motorhead i još štošta a Nino i ja samo bili sretni što smo iz KSET-a pobjegli na vrijeme. Jedino mi je žao što Belog (moj prijatelj iz Bjelovara i sudrug u alkoholu) nisam uspio nagovorit da popije malo onog domaćeg otrova. Beli, rekao sam ti već, a sad ću i napisati:Schweppes u ruci ti stoji kao piletu sisa . Šminkeru!
Ali pošto je ovo ipak članak o tom nesretnom Trevoru Dunnu, bio bi red da informiran one koje žele znati više. Trevor je baja, gazda, majstor od kontrabasa koji je svirao sa puno poznatih faca tipa Waits, Ribot, rastao na najboljim djelima Milesa Davisa i Herbieja Hancocka i kao takav, stvarno rastura. Čim čovjek uhvati taj kontrabas, vidite da je to dio tijela koji mu nedostaje i da je trebao biti rođen s njim. Ali, zašto, pobogu, zašto svaki znalac mora stvarati tako nešto neslušljivo i sporo, i zvučati kao da se naštimava?! I sada će se naći netko pametan pa će me pobiti sa onom starom tezom:“Ti to ne kužiš!“ E, nabijem ja vas sve što kužite na kurac! Mogu shvatit da je čovjek toliko radio na svojoj tehnici da je na kraju došao do atonalnosti, apsolutnog vrhunca do kojeg glazbenik može doći, ali zašto da ja onda stojim tamo i slušam drkanje i pravim se da to kužim i da važno mašem sa cigaretom u ruci kao svi ostali što, kao kuže. To je glazba koju treba istraživati u tišini udobnog doma jednog kišnog popodneva.Petak je navečer, hoću lom a ne pametovanje! Svaka čast iznimkama, neki moji dobri prijatelji vole takvu vrstu glazbe a ja se trudim da provalim o čemu je riječ, pa nikako da nadođem. Volim ja i Zappu, Waitsa idoliziram do iznemoglosti, poslušam i onog manijaka Beefhearta ponekad kad mi dođe, čak su mi i Fantomas zanimljivi, ali Trevore, brate, ja i ti očito nismo na istoj valnoj duljini. Tvoja glazba nema ni glavu ni rep, od melodije nema niti „m“, ritam ti se mjenja svake sekunde, i svi su spori, a gitara zvuči kao potmulo mukanje krave koja se porađa. Ali ako si stvarno takva faca, da si radio sa svima onda imaš moj naklon do poda. Ja ću se kao pravi seljak držati svojih Ramonesa i Teengeneratea, glazbe koja me čini veselim i za koju znam da će me uvijek razveseliti. Ne da mi se, ponavljam, ne da mi se, mrzi me, istraživati neočekivano petkom navečer kad bi se trebao ludirati okolo, a ne stajati u hrpi sudenata i studentica nekakvih –logija koji kao kuže. I onda smo Nino i ja lijepo izašli nakon treće stvari (ja sam još mislio da je prva, Zec je rekao da je treća) i poslali sve u krasan kurac, otišli u Spunk i latili se rakije. A o tome piše gore, potankosti nema jer se ne sjećam....
P.S. Tigrovu mast sam propustio jer sam, glupan, zaboravio kartu doma. Ma, znam da su valjali.