Turbo folk je gorenje naroda.
28.04.2010., srijeda
MISIJA
|
Da li je misija uspjela? Jesam li postigla svoj cilj? još malo i doći ćemo do samog kraja, samouništenje čeka svoj vrhunac. polako prelazim sve granice normalnog, u vanjštini sam jako mirna osoba a vjerojatno je to samo posljedica niskog tlaka.  ne vjerujem u moral. sad ću to javno reći. naučila sam živjeti po drugačijim pravilima, gdje je sve dopušteno i nema mjesta ljubomori i mržnji. jednostavno se prepustiš dobrom osjećaju i zabavi, zanemariš negativnu energiju koja kola među ljudima koji nisu zadovoljni sami sa sobom. i iz toga slijedi neprihvaćanje od strane drugih, onih koji se nalaze izvan tog kruga, koji ne mogu otklonit pritisak konzervativne manjine, koji ne razumiju kakav je to korak dalje u kulturnoj evoluciji. takvi su upravo dio tvoje konzervativne manjine i stvaraju sumnje u ono što radiš. mnogi ne razumiju da je kvaka u tome da je ispravno ono što sam kao pojedinac smatraš ispravnim, a tvoje odluke poštuje tvoja najbliža sredina u kojoj se nalaziš. ako dođe do sukoba mišljenja tada jedna strana postaje nemoralna i bezobrazna, a to se obično događa kad uvelike promijeniš sredinu. živjeti ekstremno? da ili ne? po mom mišljenju da, iako ne znam po kojoj definiciji da shvatim to ekstremno. previše učiš radiš tareš se, previše piješ smiješ se, radiš kojekakve male i velike pizdarije? nema smisla ništa od toga, ako to nije upravo ono šta ti želiš. ako ne želiš onda nemoj. najčešći problem su pojedinci vođeni jakom osobom iz svoje okoline koji nesvjesno prihvaćaju tuđe odluke i mišljenja. moral je jedna od stavki koje koče narod, i to je činjenica koje se nikad neću moć oslobodit. ušla je kroz moje pore uši oči, oblikovala moje osjećaje. vjerojatno zbog toga djelujem kao okrutna osoba. ali ja to ne radim iz pakosti, ili zle namjere. tu nema nikakve namjere. trenutak je jedan i krivnja, tuga i bol su suvišni. nema kajanja, jer to nije ni potrebno. suvišno je žaliti za nečim šta se dogodilo. dok ne postoji zla namjera nema mjesta za osvetu, nema mjesta za tugovanjem, osjećajem iskorištenosti niti za razočaranjem. svijet je okrutan, i dok ne naučiš živjeti s tim i svejedno se radovati svakom danu i svemu šta se događa nema mjesta za tebe. tko je jači taj tlači. život je jedan i iskoristi ga. ne obaziri se na ljude koje te čine tužnim, ne druži se s njima, ne očekuj ništa i nastavi dalje nekim drugim putem. put koji si odabrao je upravo onaj kojim ćeš ići. ako te koče makni ih od sebe, mislim pritom na stvari ljude pojave. uvijek ih možeš ignorirat kao da ih ni nema. ..................................... sad malo moja druga strana, ona koja sumnja u sve ovo šta sam rekla jer sam učinila nešto šta po "starim" pravilima nije dopušteno.  izgubila sam povjerenje i osobu. izgubila sam potencijalnog cimera u zagrebu, izgubila sam partnera za rolanje. nekoga tko bi pričao sa mnom o ruskoj književnosti i možda mi čak i prenio ljubav prema poeziji. izgubila sam osobu kojoj sam dala svoje najdraže karirane gaće i svoju najdražu kariranu košulju. osobu koja je govorila najdebastije stvari u trenutku kad mene to nije zanimalo. osobu koja je pričala o sebi i svojim ljubavnim jadima a ja nisam slušala  ima li povratka? nema. ja ne želim da ta osoba više ikad vjeruje u mene, jer ne mogu garantirat da ću bit fer prema njoj. ne da ne želim, nego ne znam igrati po tim drugačijim pravilima. možda bolje rečeno, ne znam igrati po ikakvim pravilima. gotovo da ne radim čak ni ono šta sama smatram ispravnim, pa ne očekujem puno od drugim. ne želim da ni drugi očekuju od mene puno. možda se iznenade, možda im postanem bližom okolinom, ali ni tada ne smiju očekivat previše od mene. a koja je bila misija? naučiti druge igrati po pravilu da nema pravila. da li sam uspjela? rezultata još uvijek nema, al' ništa ne očekujem. XD  By indef at 2010-04-28 |
0
