Četiri "mušketira"-1.
|
Jučer sam na neki način najavio priču o četiri "mušketira". Počelo je tako da smo zajedno upisali četvrti razred Četvrte muške gimnazije , (Danas je to muzej Mimara). Mi, koji smo izabrali njemački kao drugi jezik, (pored obaveznog ruskog, koji sam učio od trečeg razreda osnovne škole pa sve do apsolventskih dana) bili smo u "B" razredu. U "A" razredu učio se engleski (pohađalo ga je pola kvarteta "4 M") a u "C" su bili "Francuzi" neznam zašto, ali nikad mi se nije sviđao taj jezik, pa i danas baš ne gledam filmove sa tog jezičnog područja. Bilo je to sve ljeta gospodnjeg 1954. Tada sam počeo i redovno pušiti (još nisam prestao). Kupovao sam na Britancu sedam "Opatija" umotanih u papir, jer tada su se cigareta pakirale u kutije od sto komada. Sedam cigareta -10 dinara. To je bila lova, koju mi je mama davala za gablec! Cigareta smo svaki drugi dan kupovali Čump i ja , a pušili zajednički, u školskom WC-u za vrijeme odmora. Mi smo bili klinci u odnosu na osmoškolce, koji su za vrijeme odmora kadili ko Turci. Nama je imponiralo, što su nas prihvatili u svoj pušački krug. Direktor naše gimnazije bio je vrlo strog, pušenje je bilo strogo zabranjeno (kao vjerojatno i danas), ali mi smo uvijek imali po jednog dežurnog, koji bi pazio na stubište, i odmah nas alarmirao kad bi se direktor spuštao sa prvog kata prema našoj pušioni u prizemlju. Poneki puta to bi učinili i podvornici Tomo i Mile- dragi ljudi koji su nas na neki način voljeli, i imali razumijevanja za naše huncutarije. Nakon upozorenja da dolazi "diša", sve su cigarete pogašene, i unatoč otvorenih prozora, unutrašnjost je bila zadimljena kao od pare u sauni. Nikog diša nije uhvatio na djelu, i mrzovoljno bi se vratio u svoju sobu. Ipak dosjetio se kako da nas otkrije. Dođao bi u WC prije zvona za odmor, i čekao. Kako su to bili klozeti građeni sa boksovima visine dva metra, a ostalo je bio poveći prostor za nekoliko pisoara, sve zajedno površine oko 30 kvadrata, znalo se nas sakupiti i po tridesetak učenika. Dakle, diša je nas dočekao i kad se prostorija pristojno zadimila, on bi izašao, popisao pušaće, a onda bi razrednik ili -ica podijelili ukore. Ipak smo ga odvikli od te podle špijunaže. Netko je namazao pregradne boksove tvrdim sadržaje iz porculanskih školjki, jer on se poneki puta digao na ruke, kao pravi gimnastičar na ručama, pogledao, sve nas je poznavao i ponovo se zatvorio u svoj boks do kraja odmora, i pribilježio imena nas griješnika. Kao što rekoh, sve nas je poznavao, tako da nije bilo problema sa kažnjavanjem. Nakon premazivanja pregrada, (nisam tog odmora slučajno bio tamo), ali pričalo se poslije da je urlao i bogohulio tako, da je to bilo ružno slušati. Pogotovo za nas klince, onda je psovka bila rijetka.. Ali poslije toga nikada više nije dolazio u inspekciju, i nije više bilo ukora zbog pušenja. Žika je stanovao na Trešnjevci, Čump u Črnomercu, Miki je imao ogromni stan u Zvonimirovoj, a ja u prvom susjedstvu rodilišta u Petrovom. Iako smo stanovali u raznim dijelovima grada, bili dmo nerazvojni - rekao bih "fakini", ali u onom dobrom smislu, ne kao danas "huligani" Zajedno bi markirali posljednji sat, kako bi stigli na Gornji grad, pred Šestu žensku, jer tamo su bile navodno najzgodnije mačke. Nisu nas baš puno gledale, jer mi smo bili za njih klinci, a osim toga i osmoškolci su znali, čak i bolje od nas, gdje su pravi komadi. Nama je dakle preostalo samo da gledamo, kako nam starije kolege odvode nesuđeni "plijen" ispred nosa. Ali ipak smo nešto naučili, što nam je kasnije poslužilo kao dobra škola, jer i mi smo postali osmoškolci. Vidim ja da će ova saga o četiri "mušketira" biti dugačka, a ne želim propustiti detalje za koje mislim da su zanimljivi. Barem meni kao sječanja iz mladosti. Zato će to biti pisano u nastavcima, jer nitko nema baš mnogo vremena za ćitanje predugih tekstova, a niti ja za pisanje , jer sam umirovljenik, i nikad nemam vremena. Prezaposlen sam! P.S. Uh , što su piceki sa ringišpila bili dobri. Naročito hrskava kožica,kao u odojka. Pozdrav svim znatiželjnicima, bit će toga još! |
