"Plavi" ili "zlatokosi" - pitanje je sad!
|
Proćitah jutros na jednom blogu kako se spominje beogradski glumac Miki Manojlović. Prisječam ga se iz filmova i serija kao izrazitog plavokosog muškarca. Čak sam ga imao prilike upoznati, i susresti se s njim dva-tri puta, u ona vremena kada se dosta službeno putovalo u Beograd. Stvarno ga više pamtim po boji kose, nego po odigranim ulogama. Ta boja kose (ustvari zlatna a ne "plava" jer plavo je more, a tko ima kosu boje mora? Znam da je to čisti hrvatski, čak, službeni naziv za boju kose, ali mislim unatoč svemu, da bi ispravnije bilo zvati je svjetla, pa čak i zlatna), podsjetila me na moje djetinstvo, kad sam kao klinac od nekih tri, četiri godine (prema fotografijama iz tom vremena) imao koristi od te boje kose. Naime, u to vrijeme živio sam u Novoj Gradiški, bile su to Drugosvjetske ratne godine, 1942-1944. Nova Gradiška je i tada bila grad i imala je prilično prometnu željezničku postaju. Razne vojske su putovale, a događalo se, da su u očekivanju između dvaju vlakova (često su pruge bile minirane, i promet je bio potpuno nepredvidiv) čitave jedice vojnika bile na odmoru u hladovini gradskog parka u centru mjesta. Tekstil, štof teško su se nabavljali, pa je moja majka za mene štrikala odijela od vune! Tako sam pored mornarskog odijela, sašivenog od bijeleplahte obojane plavom bojoj za tekstil, (prave kopije mornaričke uniforme, uključujući i kapu) ima i jedno saštrikano Oberštajersko odijelo zelene boje, gumbi su bili od pravog jelenskog roga, a na glavi tradicionalni šešir sa fazanovim perom. Kad me majka provela kroz park, a u njemu su ležali Njemački vojnici, zaustavljali bi me, a često i darovali - zamislite- čokoladama iz svojih dnevnih suhih obroka. Vjerojatno sam onako odjeven podsječao na njihovu djecu, ili barem domovinu. Pravi, mali arijevac! Još imam fotografije u tim odijelima i divim se sam sebi, kako sam bio i (ostao!!!) lijepo, dobro uhranjeno dijete. Iz današnje perspektive, jesti čokoladu, bilo je to pravi luksuz. Zbog boje čokolade, platio sam jednom prilikom dobar "ceh". Naime mama mi je dala zadatak, da onako mali (pa i neuk- vidjet ćete) miješam zapršku, po domače ajnprem, dok je ona išla nahraniti pajceke. Ja sam stoječi na "štokrlu" miješao tu kombinaciju masti i brašna, i kad je dobilo onako lijepu čokoladnu boju, ja sam zagrabio malo kuhačom i stavio na jezik. Koje li zablude! Opekotina jezika bila je užasno bolna, moj plač, ustvari dernjava toliko jaka, da me je ćula i mama pored svinjaca, udaljenih pedsesetak metara, a vjerojatno i polasusjeda jer ih je koliko došlo u našu"avliju" kako se to tamo kaže. Shvatio sam za cijeli život da ista boja jela nema i isti okus. Često se i dana sjetim tog događaja, kad si kuham juhu od zaprške! Iako je bio rat i nestašica hrane, u gradovima se kupovala na karte; mi smo u Slavoniji živjeli u tom pogledu bogovski! Mama je hranila svake godine po tri dekele svinje, nilo je masti, čvaraka,(mljac,mljac i danas).Problem je bio kako sačuvati meso. Jasno frižideri su izum kasnijeg vremena. Bogataši su imali sanduke, izolirane od vanjske temperature, u koje bi se postavila santa leda, ali morali ste živjeti u gradu koji je proizvodio led. (Imao "ledanu"- u Zagrebu u Bauerovoj ulici) Zato smo mi sirotinja sa mesom od po tri stopedesetkilogramske svinje to "suvišno" meso ispekli i zalili u velike kante rastopljenom mašču. Što bi rekli, na izvjestan način vakumirali. Jasno, ono što nije išlo u domaće sušene kobasice i šunke. A tek suha slanina i dimljene krvavice. Sve to je sušeno na dimu od bukovine, a svaki tavan imao je barem po dva prozora da bude propuh i da se dobro provjetrava. Uh kako su nam tavani bili divni. Još sad vidim drvene prečke , koje su izgedale onako savinute od sadžaja koji je bio na njima, poput legendarnog luka Wilhelma Tella. Mnogo ljepši nego bilo koja polica sa mesom u bilo kom današnjem shoping centru. Eto to je blog, počnem sa "plavom" zlatnom bojom kose, a završim na tavanu, punom svinjarija. A sada idem ručati, ručak bez svinjetine, samo tri pileća batka sa pripadajučim "nadgrađima" (karabatak), Sve se to vrtilo na ringišpilu kojeg je obasjavala infracrvena (dobro užarena) grijalica. Dobar tek! Hvala. |
