BUKEFALO

19.11.2006., nedjelja

VUKOVAR

Ne, nisam jučer mogao ni pogledati u tipkovnicu, a kamoli nešto napisati. Bio sam toliko pod dojmom petnaestogodišnjice pada toga grada. Toliko sam puno pročitao, vidio na TV, razgovarao sa preživjelima, da nisam znao što napisati. Jednostavno, HVALA SVIMA koji su se bilo kojim ralogom tih mjeseci i posljednjih dana nalazili u Vukovaru. Naročito braniocima, jer da nije bilo njihova herojstva, mislim da danas nebi bilo ni Hrvatske.
Prisjetio sam se mog predposljednjeg boravka u tom gradu u jesen 1990. Sa kolegom A.Vojinovićem prikupljao sam materijale o ljudima koji su preživjeli Bleiburg i "križni put". Kolega je pisao o tome knjigu a ja sam brinuo o fotografijama. U Vukovaru smo posjetili gospođu Slavicu Kumpf, koja je kao dvadesetgodišnja studentica ekonomije u Zagrebu, inaće rodom iz Vukovara, morala po nalogu ustaških vlasti, kao i tisuće drugih, zadnjih dana svibnja 1945 krenuti prema Englezima. Manje više sna se kako je to završilo. Gospođa Slavica bila je ni kriva ni dužna na tom Križnom putu dvije godine. Njene doživljaje iz tog vremena kolega Vojinović opisao je u knjizi "Križni put" na dvadesetak stranica. Gospođa Slavica stanovala je u kuči Šumarije u kojoj je dva kata niže provela svoj radni vijek, sa pogledom na Dunav.
Prošle su godine i u najgorjim danima Vukovara ćesto sam se sjetio nje i pitao se dali je preživjela sve one strahote. Početkom 1992, iznenadio me je telefonski poziv. S druge strane bila je gospođa Slavica, koja je kao prognanica došla do Zagreba. Sastali smo se nekoliko puta i ispričala mi što je preživjela najprije u podrumu zgrade u kojoj je živela, o koraćanju u onoj poznatoj koloni preživjelih, tada već prognanika. Kasnije 1998, vratila se u Vukovar. U istu zgradu u kojoj je i prije živjela. Sjetio sam se je jučer i cijelo vrijema za vrijeme TV prijenosa komemoracije razmišljao što je sada sa njom. Predvečer sam nazvao njen telefonski broj još iz 1990. Predstavio sam se, a onda je ona živahnim glasom odgovorila - da ja sam Slavica. Gotovo sam poskoćio od sreće. Dugo smo pričali, sada ima 82 godine, vitalna je, bila nedavno u Zagrebu na otkrivanju nove grobnice, u kojoj su cigle iz Zida boli. Jasno, prije podne bila je i u koloni na putu prema Spomen groblju u Vukovaru.
Divim se toj ženi i naprosto ne mogu povjerovati - a znam - što je sve preživjela. DVA KRIŽNA PUTA.
Gospođo Slavice poživjeli mi još dugo,dugo ovako vitalni sa pogledom na Dunav, i tamo preko njega od kud vam je došlo sve zlo, koje ste dva puta doživjeli. I preživjeli. Ovog puta samo za Vas moj veliki rukoljub!

- 10:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.11.2006., petak

Kolumbovo jaje

- 12:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.11.2006., ponedjeljak

Životinjska farma 3

Obećao sam da ću napisati par redaka o mojem najdražem ljubimcu i s tim poglavljem završavam "Živ. far:" To je sada sedmogodišnja ženka relativno malobrojne pasmine pasa u našim krajevima - "Kerry blue terrier" ili kak bi mi rekli "Kerić". Visoka je oko 40 cm. crne kovrčave dlake, koja tokom vremena prelazi u plavkastu boju, ja bih rekao da s godinama posijedi. Ne pušta dlaku, i redovno se mora šišati svaka 2 do 3 mjeseca. To je već druga ljubimica iste pasmine u ovoj porodici. Prva je doživjela 11 godina, a onda je zbog raka morala dobiti uspavljujuću iglu. Došla je u porodicu kao poklon za odlične školske ocjene mog Pileta. Jasno je da je Pile svečano obečalo kako će ona voditi brigu o psu, izvoditi tri puta u šetnju u obližnju šumu itd. No, bilo je to samo obečanje, jer pas kao i čovjek ima neke neodgodive potrebe već od jutra, a mama i ja smo zaboravili uz psa kupiti dizalicu Veli Jože, koja je trebala dići Pile iz kreveta. I tako sva briga u tih jedanaest godina pala je na mene. Mislim da ne pretjerujem, da bih mogao na prste nabrojiti kad je Pile održalo obečanje. No moram priznati da sam sve više i više uživao u šetnjama i igranjima uz Bliss kako se je zvala. Bila je "trinaesto" pseto u leglu, i zbog toga dosta "svojeglava" samotnjački tip ponašanja, nije baš voljela igru i druženje s ostalim psima u parku za vrijeme svakodnevnih šetnji. Bile su , kasnije sam to shvatio, vjerojatno traume iz njenog djetinstva jer se morala izboriti za svoja "prava". Kao što napisah, završila je od raka trbuha. Prošle su dvije godine i Pile je za svoju faks diplomu dovelo kući novog kerića. Nismo se bunili jer je preuzela obavezu .... itd. Ostalo znate! Neću je nazvati pravim imenom kako se zove, već ću je za ovaj blog nazvati Cija. Ima za to puno razloga. Znatiželjna je do besvjesti, sve mora ponjušiti, tako da me podsjeća na usisač za prašinu, jer joj je njuška stalno uz tlo. Jasno, u šumi ima svega, ali u susjednom dječjem igralištu nema WC, tako da je ne ispuštam za vrijeme šetnji iz vida ni trenutka, i stalno vičem "fuj". Na sreću sluša me! Ipak poneki puta u prosjeku svaka dva mjeseca nisam dovoljno brz i onda se pokuša malo "osladiti". Već je znam tako da joj rijetko uspije i samo njuškanje. Jasno je da je odmah kaznim - protresem je za vrat, jer tako navodno psima najviše smeta, a uopće ne boli; kujica tako disciplinira svoje male psiće. E, tada ako je Pile kod kuće, a ujutro jeste, Velog Jože nema, pa kad je operem i obrišem njuškicu, pustim je da ide Piletu na krevet da je probudi. Obje uživaju. Cija jer voli Pile, a Pile zbog mirisa. Inaće toliko je umiljata i draga, mazna, za razliku od Bliss, da čovjek ne može povjerovati da su obje iste pasmine. Naime obje u svojim rodovnicama imaju upisane pretke okičene Cacibima , čak je jedan od pradjedova bio svjetski prvak svoje pasmine. Naime obje i Bliss i Cija u petom koljenu imaju istog pretka. Kao što već napisah, vesela je do besvijesti. Najbolje je to što ona to i pokazuje vrlo intenzivno. Recimo, na spomen imena jedne loknaste šarmantne djevojke toliko maše svojim krmenim podrezanim propelerom, da je ja u ove zimske dane, kad je soba puna dima od 20 cigareta, postavim pred otvoren balkon, kažem dva, tri puta određeno skraćeno, a produženo zbog deminutiva, ime i vjerujte soba je prozračena. Eto priznat ću vam da volim tu Ciju sa svim manama i vrlinala. Pile također (voli Ciju) I ona nju, više nego mene, jer Pile je gazdarica i ona ju je "dresirala".
Eto to je bilo sve o našim životinjama bivšim i sadašnjim. Nadam se i zadnjim, jer nemam više toliko fizičke snage, da mi u kuću bude dovedena recimo mačka, a bilo je tih pokušaja, pa kad sam "poludio" mace su nestale. Pile donijelo, Pile odnijelo. Rukoljub damama, a pozdrav gospodi!

- 13:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.11.2006., nedjelja

Životinjska farma 2

Jasno da se ne sjećate priće iz mog prvog bloga o živini koja me okružuje. Obećao sam pisati još i o svojoj ljubimici na četiri noge, ali danas mi se to neda. Sada samo da vas izvjestim da je onaj zlatni šaran okrenuo trbuh prema gore. Ja mislim da je to od debljine dobio infarkt. Trabao sam mu povremeno u vodu staviti i Irumed, malo Olicarda, pa bi vjerojatno još nemušto mahao repnom perajom. Prvi šaran, kad je doživio tu sudbinu prije nekoliko godina, završio je kod sudjedinih mačaka. Kako smo se mi u Metropoli modernizirali, a usput smo i isfinancirali pročistać otpadnih voda, rekoh neka moj šaran završi u tom, ja bih ga nazvao vodenom krematoriju. Koliko poznajem tehnologiju pročišćavanja, talog se može korisno iskoristiti, možda kao prirodno gnojivo. E, pa neka sretno plovi, a od njegovih kostiju gnojit će se vjerojatno poriluk.

- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.11.2006., subota

Odloženi ručak

Javlja mi se Pile moje iz grada oko12.30 sva vesela , dali trebam nešto iz trgovine, jer ona je dvijetisućeipetsto metara od kuće i stiže autom za petnaest minuta: Odgovaram da sam već šalabazao po cijelom gradu i da sam kupio sve, čak i ono što nije trebalo. To ju je posebno obradovalo. Uhvatila me panika, jer još nisam počeo sa kuhanjem ručka, a prije toga čekala me šetnja sa mojom ljubimicom na četiri noge. (O njoj jednom drugom prilikom). Skratio sam šetnju na minimum, počeo sa kuhanjem, ide to brzo ako čovjek zna i ima sve priređeno. Ručak je bio gotov u 13 sati, a onda je nastalo čekanje. Zovem je mobitelom jednom ,dva puta... šest puta i niko se ne javlja. Poludim jer to je krajnje nepristojno. Kad nakon sedmog poziva javi se cvrkutom Pile kako će odmah doma jer se zadržala pijući jutarnju kavicu na jednom susjednom trgu. Poludio sam, jer sam do tada tri puta podgrijavao ručak, (moram pripaziti da se meso ne prepeće, riža ne zagori, juha pokipi i.t.d.). I onda se isčuđava kad sam bijesan, jer me sve to kašnjenje, inaće uobičajeno, dovodi do bijesa, Srečom je mala Ana Jelušić četvrta, i to malo smiruje napetosti. Poslije ručka igramo se Meksikanaca i opalimo ja malu, a ona dugu sijestu. I Evo vratio se ja već danas po treći puta iz šetnje, a Pile još je u carstvu snova. Odoh napraviti kavu i na zasluženi odmor pred TV ekran. Ništa poseban dan, ali sam pisao da ne "zahrđam"

- 16:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.11.2006., petak

Tako mi je kad pišem u petak!

Na posljednjem blogu, sav sretan, obečao sam da nakon godišnjeg odmora počinjem redovno pisati. Ali kaj čete! zacoprale su me coprnice. Nije slučajno množina. I ako ste prinijetili, zadnje javljanje bilo je u petek 13. u mjesecu. Sad vam je valjda sve jasno. Danas je opet petak, ali nije trinaesti (hvala Bogu) i mislim da sam prebrodio krizu šutnje. Osim toga moje Pile malo dosada nije imalo vremena da mi objasni, meni duduku za računala, neke stvari. Danas je između dva spavanja na jedvite jade to učinila, i ako ovaj tekst ugleda svjetlo monitora, uspio sam nešto naučiti. Bumo vidli, rekli bi preksljemenski stanovnici. Gradski Bože približi ih nam tunelom! Moj rukoljub damama i pozdrav gospodi!

- 17:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>