Javlja mi se Pile moje iz grada oko12.30 sva vesela , dali trebam nešto iz trgovine, jer ona je dvijetisućeipetsto metara od kuće i stiže autom za petnaest minuta: Odgovaram da sam već šalabazao po cijelom gradu i da sam kupio sve, čak i ono što nije trebalo. To ju je posebno obradovalo. Uhvatila me panika, jer još nisam počeo sa kuhanjem ručka, a prije toga čekala me šetnja sa mojom ljubimicom na četiri noge. (O njoj jednom drugom prilikom). Skratio sam šetnju na minimum, počeo sa kuhanjem, ide to brzo ako čovjek zna i ima sve priređeno. Ručak je bio gotov u 13 sati, a onda je nastalo čekanje. Zovem je mobitelom jednom ,dva puta... šest puta i niko se ne javlja. Poludim jer to je krajnje nepristojno. Kad nakon sedmog poziva javi se cvrkutom Pile kako će odmah doma jer se zadržala pijući jutarnju kavicu na jednom susjednom trgu. Poludio sam, jer sam do tada tri puta podgrijavao ručak, (moram pripaziti da se meso ne prepeće, riža ne zagori, juha pokipi i.t.d.). I onda se isčuđava kad sam bijesan, jer me sve to kašnjenje, inaće uobičajeno, dovodi do bijesa, Srečom je mala Ana Jelušić četvrta, i to malo smiruje napetosti. Poslije ručka igramo se Meksikanaca i opalimo ja malu, a ona dugu sijestu. I Evo vratio se ja već danas po treći puta iz šetnje, a Pile još je u carstvu snova. Odoh napraviti kavu i na zasluženi odmor pred TV ekran. Ništa poseban dan, ali sam pisao da ne "zahrđam"
|
