SAGA O MOBITELU - dio treći - utjecajna linija

utorak, 16.08.2016.

SAGA O MOBITELU - dio treći

Ukrali su mi mobitel…Ali nije više tu ni mobitel važan… Nego sve ono što se usput dogodilo, a čemu je prethodila ta krađa… Tek kad ti se nešto ružno, nešto loše dogodi, spoznaš jasnije svijet u kojem živiš….Kao, sve to si i prije znao, ali sad si na svojoj koži osjetio, svu nezasluženu surovost ljudi koji ne znaju što je empatija…pomoć u nevolji…humanost…ali dobro…Idemo dalje… Dobila sam neki novi „krnjavi“ android sa lošom kamerom, a kamera mi je jako važna zbog gradilišta i slika koje obavezno uz izvješća šaljem Investitorima…Ali bar sam imala ponovo u njemu svoj broj i ljudi s posla su me mogli promptno dobiti…Svaki novi poziv bio mi je iznenađenje i morala sam ponovo krenuti sa skupljanjem brojeva i raditi novi imenik…
Trebala sam za dva dana ići na put…nisam stigla prijaviti krađu Policiji… Sutradan ponovo idem preko Trga bana Jelačića i vjerovali ili ne, kod onog kioska koji je bliži Pan-peku, prema meni ide djevojka manjeg rasta kovrčave smeđe kose nosi isti onakav papir, pokazuje mi mimikom da pročitam, glumi gluhonijemu djevojku…. Ne mogu vjerovati, pa kao iz filmova…ma koja skrivena kamera… Skrivena strahota, kao da gubiš razum, ne vjerujući da se sve ponavlja…
Pukne iz mene „ Draga moja, tvoj prijatelj koji radi to isto kao i ti jučer mi je ukrao mobitel dok sam mu davala prilog za , djecu s posebnim potrebama, kako je rekao… Ona mi se nasmije, kimne glavom i pošalje pusu odlazeći dalje istog trena… Pa, stvarno ne vjerujem…Štipnem se…I onda, nazovem 112…. Kažem“ Molim vas lijepo pošaljite jednu ophodnju po Trgu „ ovdje vam rade džepari prve klase i pljačkaju naivni narod“…. Gospođa iz policije bila je jako ljubazna i rekla da će odmah poslati nekoga…
Isti dan idem na Fratrovac, iznad Rebra, radi se ulica…penjem se pješice…i hop dvoje mladih skupljaju donacije za studente koji nemaju novaca….gotovo sam sigurna da pripadaju istoj skupini…
Recite da nisam normalna… jutros vodim mamu na Autobusni kolodvor i ženskica, svojih dvadesetak godina, našminkana, crne duge kovrčave kose, prilazi dvojici mlađih muškaraca koji nose sendviče iz Dubravice i pita ih da li žele dati priloge za djecu, „pokažite svoju suosjećajnost „, kaže ona, a mladići se misle…Kažem im ja „pitajte je za papire, dozvolu da radi to što radi i za koga radi“, nije im se dalo, malo su sa njom pričali i otišli, nisu dali novac…Ponovo sam nazvala Policiju…I ponovo im rekla…
U međuvremenu sam otpratila mamu na autobus…Kad sam se vratila, djevojke nije bilo…
Ne mogu vjerovati da se neko tako sprda s nama, našim emocijama i dobrotom i da misli da iz tog može izvući dobro za sebe…Pa stvarno smo dodirnuli dno u moralnom i ljudskom…Čini mi se od kad pamtim da živim i znam za sebe, nismo bili lošiji ljudi, lošiji jedni prema drugima…Zločesti…
Bila sam i na Policiji prijaviti krađu, sa sedam dana zakašnjenja…saslušali su me, zapisali podatke o mobitelu…Imali su i kod… Rekli da će se javiti ako što pronađu… Prošlo je od tada deset dana i još se ništa nije dogodilo, ne očekujem da hoće, ali otići ću sutra da ih malo podsjetim, da se malo potrude…Ako uopće mogu…Ili da bar spriječe ovo što se i dalje događa na ulicama u srcu našeg Grada…

Nema više, za sad....

Oznake: Skrivena kamera ili što?

16.08.2016. u 22:49 • 12 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

<	kolovoz, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

utjecajna linija

utorak, 16.08.2016.

SAGA O MOBITELU - dio treći

Moje drage blogerice i blogeri: