Poniranje
 alternativna slika
Htjela sam staviti nekoliko novih posteva prije nove godine i uspjela sam. Prvo da obavimo sve čestitke po kronološkom redu – sretan Božić, nadam se da ste se dobro najeli i napili (ali bez pretjerivanja) i da ste se proveselili sa obitelji i prijateljima; sretna Hanuka svima koji je slave; sretna Nova godina i u njoj vam želim vam puno radosti, zdravlja i snage; i unaprijed sretan pravoslavni Božić jer vjerojatno dotad neću staviti nove postove. Ako sam neki blagdan/svečanost izostavila ispričavam se, nije namjera samo neznanje. Već vidim da će ovaj uvod biti rekordno dug pa da pitam: Ako je netko pogledao film “Sumrak” možete li mi reći isplati li ga se gledati u kinu ili da čekam da mi ga skine frend sa neta?
Ovaj put sam stavila dvije priče, nastavak Exceda, dva primjerka Buffylogije i nekoliko spotova sa youtubea koji su mi se svidjeli. Još nisam popravila movie maker da konačno dovršim svoj spot. Dodala sam četiri nova wallpapera. Eto sad možemo prijeći na priču.
Iako se u ovoj priči spominju neke stvari koje mi nisu omiljene iz serije (više zbog obrade nego sadržaja), priča mi se jako sviđa zbog pjesničkog/epskog načina pisanja koji je upotrijebila autorica. Inspirirala me na čak dvije ilustracije od kojih sam napravila i wallpapere. Autorica je rekla na svom blogu da je htjela napisati Buffyverse priču što bliže stilu pisca Neila Gaimana. On između ostalog koristi razne mitološke osobe i bića (npr. Furije) i produbljuje i proširuje njihove likove. Ako ste čitali nešto od njega znate da u biti piše bajke za odrasle i ima prvoklasnu maštu i orginalnost. Ako niste čitali - što čekate?! Vrijeme radnje fica je nakon kraja “Angela” ( i “Buffy”) koji je u biti cliffhanger, a ne kraj.
Mogući nepoznati pojmovi i objašnjenja:
- staccato (talijanski) - u glazbi način sviranja u kojem se koriste brzi, kratki zvukovi. Ovdje je to preneseno zančenje
- Furije - strašna čudovišta iz klasične mitologije (obično ih ima tri) koje progone nekažnjene zločince
- Vampir sa dušom je s pravom ovdje; prolio je krv svog sina. - prvo ovo je spojler za one koji nisu gledali treću i četvrtu sezonu AtS-a, a ako ste gledali ne morate ni čitati objašnjenje… kako je za Angela uopće moguće da dobije dijete neću ni objašnjavati jer bi prije očekivala da je taj zaplet smislio neki netalentirani, neispavani pisac fanfictiona, umjesto navodno profesionalnih scenarista koji su ga napisali (i dobili novac za to!). Kako bilo, u trećoj sezoni bebu Connora (to je taj sin) otme Angelov neprijatelj iz prošlosti Holtz (zamislite psihotičnu i prozirnu kopiju Van Helsinga) koji ga odgoji kao svog sina u paklenoj dimenziji. Connor se nakon par mjeseca vrati, ali kako u drugoj dimeziji vrijeme protječe brže, on je već tinejđer i to potpuno poremećen zbog paklenske dimenzije i fanatičnog Holtza. Connor smatra Angela oličenjem zla i više puta ga pokuša ubiti iako Angel čini sve da se sprijatelji s njim. Nakon raznih zapetljencija (između ostalog kad Holtz vidi da se Connor počeo zbližavati s Angelom inscenira vlastitu smrt tako da okrivi Angela na što Connor zatvori Angela u limeni kovčeg i baci ga u more na kraju treće sezone) u četvrtoj sezoni se na kraju dogode još neke stvari od kojih Connor potpuno poludi. Priveže eksploziv na sebe i uzme taoce tražeći da dođe Angel. Kad dođe, Connor zahtjeva da ga ubije jer nema zašto živjeti, a ako to ne učini on će poubijati sve te ljude s eksplozivom. Angel ga posluša, ali se na kraju ispostavi da se prije dogovorio sa Wolframom i Hartom (taj dio nisu baš jasno prikazali). Oni svima izbrišu sva sjećanja povezana sa Connorom osim Angelu. Connora ubace u neku sretnu obitelj i daju njemu i toj obitelji lažno sjećanje na prijašnji život. Angel će za uzvrat voditi njihovu podružnicu u L.A.- u kao zato jer ih je pobjedio (iako ja mislim da je on bio svijestan da je možda prodao dušu samo da bi Connor bio sretan.) Prvo epizoda IWRY, pa Dawn (vrlo jeftino i loše obrađen zaplet), a onda i Connor - izgleda da se sjećanja hrpi ljudi brišu i mijenjaju ko od šale dok je recimo popravljanje jednog pišljivog proklestva ne samo teško nego i nezamislivo po serijama. S druge strane što se ja čudim - Joss je poznat po raznim nedosljednostima što je pogotovo jasno kod lošijih sezona…
- kameni stol - referenca na stol iz filma po Narnijinim kronikama (napomena autorice na blogu)
- ovdje ima mnogo spominjanja izgubljenog dana (ep. IWRY) kad je Angel bio čovjek
Prijevod priče posvećujem Tei - jednoj od najvjernijih čitateljica ovog bloga: nadam se da će ti se svidjeti fic :)
Poniranje
(Nascent Descent)
by Thenyxie
Predikat: PG-13
Ukratko: Poslije ep. NFA. Spremna je otići u pakao i natrag da ga spasi.
Duboko ispod kišnog neba u srcu uske ulice poput samrtnog uzvika odjekuju krici ljudi i zveket oružja. Potoci krvi teku među tijelima poput divlje loze; šaka i pandža i rep i krilo, crna demonska tijela se uzdižući u noći. Na vrhu toga stoji usamljena prilika, samo jedan sa mačem u ruci i mržnjom u svom nepomičnom srcu, obučen potpuno u crno.
On je odvažan. Hrabar. Pravedan i plemenit. U svom umu njeguje ideale neuhvatljive poput raja, demon sigurno zatočen u podrumu njegove duše. Dobar je i zao i nije nijedno. On je zadnji, tijela njegovih pomoćnika leže nepomična pod njegovim nogama. On ostaje stajati boreći se za njihove izgubljene živote, za živote onih koji još žive, za sam svijet. Mač pleše kroz zrak, ritam prekinut samo staccato udarcima šaka i bubnjanjem kiše.
Sada krvari u sporim potočićima grimiza dok ne posustane i oslabi, skliznuvši na koljena.
“Angele,” kaže glas koji je zapravo tri glasa, munja zapara nebo i grom mu zatutnji u ušima.
Sam pakao se otvara, ponor koji širi čeljusti ispod njega. Proguta ga cijelog i tiho se zatvori pod svjetlom mjesečine, kiša udarajući po nevidljivom šavu u asfaltu.
Ondje ga One nalaze.
Vrijeme tu nema značenja, duboko u zemlji, u toj crnoj jami, tom šupljem bezdanu. To je osveta, očaj, sam pakao, širi se nadaleko i naširoko, ispunjavajući prostor između čovjeka i grijeha. Bezvremen. Vječan. Siguran.
Tako je oduvijek bilo. Tako će uvijek biti.
A onda… iskra u tami.
*
Iz svijeta iznad, ona dolazi.
Zlatna djevojka, njena kosa boje dozrelog žita dok lagana poput oblaka leti iznad njenog čistog, suncem opaljenog čela. Kosa joj polako blijedi kako se spektar boja smanjuje i na kraju postaje sasvim bijela, užareni plamenovi koji joj poput baklje uokviruju lice. Plamenovi bijelih vrhova dodiruju joj lice i lete iza njene glave, pucketajući o šaptavim tajnama i drevnoj moći. Malih kostiju i naizgled krhka poput leptira, sitna je, toliko manja od orkanskih oblaka u njenim očima koji pokazuju oluje u njenom srcu, njen voljeni urezan u njima, odražen u sjećanjima ako ne u istini.
Zaštitnik i uništavatelj.
Bori se do tog mjesta, iza zmija koji čuvaju ulaz, duboko ispod zelenih polja Zemlje i nadutog neba ispunjenog kišom gdje je njen voljeni bio zadnju bitku.
Odozgo, ona se spušta, osvetnički anđeo.
*
On je vidi, iza očiju bez vida i zidova svoga uma. Uokvirenu bijelim svijetlo kako gori čistoćom vatre, požar u obliku djevojke kako ponire poput spasa. Pada poput kamena kroz stvarnosti pakla, hrabrost u njenom srcu i odlučnost u njenoj ruci.
On misli da je to najgore u paklu; nada. Duša bez nade ne bi izdržala takva mučenja.
Sjeća se.
Pakao ga je ispljunuo poput bezukusnog obroka, bacajući ga na pod, golog i drhtavog. Možda će to opet učiniti.
Furije se smiješe i zbijaju se zajedno, tijela kožnata i beskrvna osim crne krvi koja teče iz njihovih očiju poput krokodilskih suza.
*
U šaci steže plamteći mač, tijela poraženih demona označavaju mračni put iza nje. Ona nije posve ljudsko biće i pakao to zna. Naglašava. Njen korak je siguran kad priđe njegovom prestolju.
“Što tražiš ovdje, dijete?”
“Vampira sa dušom.”
“Vampir sa dušom je s pravom ovdje; prolio je krv svog sina. On Tsiphonesin po božanskom zakonu.”
“Što?” blijedi šok, ružičaste usne otvorene bez riječi.
“Lijepo mu je prerezao grlo. Jedva je oklijevao.” Ixetheon se široko nasmiješi. “Nisi znala?”
“Njegov sin je živ.”
“Da, da,” Ixetheon neodređeno zamahne pandžama kroz zrak. “Detalji,” odbacuje to.
“Što je sa životima koje je spasio? Zar se to ne računa na vašoj kozmičkoj vagi?”
“Je li dao svoj život za nekog drugoga?”
Ubojica se namršti, prsti se stežući na balčaku mača. “U ovoj skupini? Nije da smo pratili rezultat.”
Nasloni se na naslon, stisne usne i tapka vrhovima pandža jedne od druge.
“Nudim ti nešto, Ubojice. Nešto što ti je davno oduzeto. Sadrži odgovore koji ti trebaju. Ali budi upozorena. Ne dolaze bez cijene.”
Ona ne oklijeva, oči širom otvorene i mirne u nestalnom svjetlu.
“Daj mi ih.”
“Približi se.” Ixetheon se smiješi dok joj šapće u uho.
Istina je dvosjekla oštrica, jedna strana će je ozlijediti kao i druga.
*
Na topli jesenji dan kad zemlja pozdravlja nebo Ubojica se vratila u svoj rodni grad da kaže zbogom svojem ljubavniku….
*
I kad je priča ispričana, ona stoji raširenih očiju i potresena.
*
Jednom mu se otvorila; njegov ključ njenoj bravi. Za jedan trenutak, savršenstvo, anđeoski glasovi su pjevali njegovo ime i željeli mu dobrodošlicu kući. Onda je raj zalupio svoja sjajna vrata i otad je postojao u njenom sjećanjima samo kakav je bio; nikad više kao biće koje je bio nekad davno. Osjetio je jednom i nikad više. Kako je biti zauvijek njen.
Znati ime spasa, imati ga ispisanog na srcu, ali nikad ga izgovoriti.
Kad Furije dođu, smiju se poput noževa, utiskujući poljupce u unutrašnjost njegovih vjeđa i na tanku kožu njegovih zapešća gdje puls ne kuca. Opake krilate žene sa oštrim zubima i isušenim grudima koje nikad nisu hranile život.
“Naš dječak?” pitaju, glasova snažnih i strašnih, drhteći uzdasi od kojih samo nebo puca.
Prsti se poput žerave usjecaju u njegovu kralježnicu. Šapću tajne u njegovo uho, litanija krvi stisnuta među stranicama vremena. U cijelom svom postojanju nije spasio nikog tko je bio važan. Buffy, Connor, Cordelia, Fred, Gunn, Darla.
Prokleo ih je više nego što većina može izbrojati.
Kosti krckaju, zvuk praznih školjki pod nemarnim nogama. Ovdje, samo bijes postoji. Samo glad. Oči koje plivaju u jantaru i vide u crvenom.
Ližu zlatnu površinu sa pohlepnim jezicima. Zabadujući nokte ubiru okruglo voće iz duplji poput dijamanta, proždirući ih sa malim, slasnim zalogajima.
*
“Mi smo one kojih se noćne more boje.” Tisiphone.
“Mi smo Ljubazne.” Megaera.
“Mi smo Euminide.” Alecto.
“Znamo tvoje ime.”
“Odabrana.”
“Ubojica.”
“Onda znate zašto sam ovdje.”
“Čak ni ti se ne možeš miješati u našu osvetu.”
“Nemojte biti tako sigurne.”
Furije se tresu i šušte zajedno kao mrtvo lišće.
“Žrtvovao je život svog sina.”
“Učinio je to Connoru da spasi tuđe živote. I? Njegov sin je još uvijek živ.”
“Djelo ostaje kakvo jest.”
“Jednom je žrtvovao svoj život za mene. Dao je svoju krv i meso, odustao od ljudskosti da bi ja mogla živjeti.”
“A ipak, preživio je.”
“Djelo ostaje kakvo jest,” Ubojica kaže, osmijeh oštar i svijetao poput sunca. “Osim toga postoje dva bića u tom tijelu.”
“Demon i čovjek su kao jedno.”
“Spoj je neodvojiv.”
“A ipak je samo čovjek dao svoj život za mene. Život za život. To je pravedno, zar ne?”
“On pripada nama.”
“Ovo se sada završava.”
“Ostavi nas.”
Ubojica nagne zlatno plavu glavu, plamenovi joj se valovito njišu uz lice.
“Neću.”
Furije dignu glave i zajedno zaurlaju.
“OVDJE NEMAŠ VLAST, UBOJICE.”
Dlačice na njenom vratu se naježe, paučasti žmarci joj se spuštaju niz leđa. Urlik se diže, sada neljudski i neartikuliran, šireći se poput vjetra, pušući kroz praznine u Buffyinim kostima, meka mjesta među njenim rebrima.
“A što je s mojim specijalnim mačem za ubijanje demona?” pita ona dižući ga iznad ramena sa obje ruke. “Ima li on vlast?”
*
Kad je gotovo, stoji sama, krv joj curi iz desetak rana, glave Furija razbacane oko njenih nogu. Njihove krvareće oči gledaju gore prema njoj, prazne i optužujuće.
“Mi ne možemo umrijeti, Ubojice.”
“Mi smo vječne.”
“Naše oči sve vide.”
“Dobro.”
Gasi im svjetlo u očima poljupcom vrha svog mača i sada njihovo vrištanje ostaje izvan nje.
Iza zvuka njihovih neljudskih jauka progori glas koji zvuči kao sve uredno i sređeno, precizno do oštrine, pažljivo izmjereno i procjenjeno. Med, gust i bogat.
“Ti si ubila Furije.”
Ne može razabrati njegovo lice kao da ga gleda kroz sloj tamne vode, ali mora se boriti sa nagonom da uzmakne od moći koju isijava.
“Što znači da govoriš istinu, Ubojice. Život za život. Što je oduzeto će biti vraćeno.”
“Je li to znači da možemo otići?”
On se nasmije i zvuk je kao tutanj zvona, kao vrisak umirućih.
“Svi mogu ući, Ubojice. Ništa drugo nije sigurno.”
Njegov smijeh se pretvori u urlik vjetra. Svijet cvili i rascijepi se, zemlja se otvori, bezumno se grčeći i samo nebo se počne raspadati, zvijezde se pretvarajući u biserne trake.
*
Nema dovoljno vremena -
Osjetila sam kako ti kuca srce -
Sami ste mrtvi.
Zajedno ste jaki -
Ovo nije niže biće --
Što je bilo oduzeto će biti vraćeno -
Kameni stol na kojeg su ga privezali nacikne i razbija se u tisuću kamenčića, tanak sloj iskričave granitne prašine prekrivajući mu kožu. Ostane ležati na slomljenim komadićima osjećajući kako se zasijecaju u njegovu golu kožu.
Iznad njega se nebo narančasto kovitla sa tragovima crvene i onda nestaje u ništa. Iz crne praznine padaju zvijezde šištajući i praskajući, nestajući prije nego dotaknu tlo.
“Angele?”
Prelijepa. Tako je lijepa, uvojci plamte, koža se žari. Ovo je najgori dio mučenja, zna to, kad ga navedu da misli da je spas blizu.
“Ovaj… Angele? Trebali bismo otići. U roku ODMAH.”
I onda su njene ruke na njemu, dižući ga sa njegovog žrtvenog oltara.
Zakorače u prostor među svjetovima i nestanu.
*
U srcu uske ulice, ispod pljuštećeg neba Ubojica otvara oči. Svjetlo se pomalja, blijedo na oblačnom istoku, bacajući sive sjene oko hrpe demonskih tijela visoke oko dva metra. Iz probijenog zida zgrade od cigle se uzdiže vratni greben golemog zmaja, crn sa zelenim preljevima.
Uspravlja se na noge videći da on već stoji ondje, njegove oči prate rep koji leži nepomično savijen kroz cijelu ulicu. Svuda oko njih je smrad smrti, miris pepela, ulice su prazne i tihe.
Ona se onda trgne, uzvikne njegovo ime, strijela straha joj probadajući srce.
*
On stoji na ulici među tijelima mrtvih i osjeća kako kiša jenjava i nestaje kao da je nikad nije ni bilo.
Sunce je na njegovoj koži.
Sunce na njegovoj koži i kucajući ritam u njegovim prsima za kojeg se nije nadao da će ga ikad opet osjetiti. Puls i jurnjava krvi kroz njegove žile i stomak mu se grči, buni se na smrad smrti oko njih.
“U redu je,” kaže joj, okrečući se i raširivši ruke.
Suze joj ispune oči i na trenutak stoji šokirana, a onda potrči; čvrsto obavije ruke oko njega i prostor godina odleti, nestajući u ništa.
“Kako?” pita ona.
On odmahuje glavom, čuje odjek glasa u umu kao pjev, kao zvuk kraja svijeta.
Što je bilo oduzeto će biti vraćeno -
Borio se i umro ovdje ispod kišnog neba, dao svoj život za ono što je vjerovao, da spasi mnoge druge. Borio se i umro točno tu, sam, i sada tu stoji sa dahom i životom.
Zato jer je jednom dao svoj ljudski život za nju. Zato jer je još uvijek dovoljno vjerovala u njega da zaroni u pakao, raširenih ruku i otkrivenih zubiju.
Sa njenim zagrljajem je iskupljen.
Iz donjeg svijeta je rođen.
Kraj
|
