Projekt 314 Ubojica vampira (Indentiteti III.)
Još jedna slika za priču - također kako se likovi vide, a ne doslovno kakvi su u stvarnom svijeto. Svjetlo bi trebalo biti sunce - u kojem god smislu želite
Projekt 314 Ubojica vampira
(The Slayer 314 Project)
by Philip S.
INDENTITETI
6. dio
«Nisi mrtva!» rekao je nježno Angel. «Ovdje si.»
«Ja nisam Buffy!» Odgovorila je figura do njega, suza joj je potekla niz ljudski obraz, grimizna polovica lica nepomična i bezizražajna. «Ja sam samo nekakva kopija. Nisam Buffy.»
«U krivu si.»
«Jesam li?» viknula je skočivši na noge. «Pogledaj me, Angele! Pogledaj što sam! Napravili su me u svom labu kao nekakvo čudovište dr. Frankensteina. Ukrala sam živote od više od sto ljudi, uključujući i tvoju Buffy! Nisam ni živa!»
Kako će je Angel uvjeriti da je stvarna, da je osoba koja je mislila da jest kad ni on sam nije bio siguran? Prije dva tjedna, kad se prvi put vratio u Sunnydale nakon što je raznesen Inicijativin laboratorij, rekao bi da laže svatkom tko bi mu rekao da to nije Buffy. Bio joj blizu, pazio je na nju dok se oporavljala.
Ništa nije primjetio. Naravno, mislio je da joj se nešto dogodilo u laboratoriju, nešto što se nije mogla ili željela sjetiti. Ali nije pomislio da se dogodilo nešto kao ono što je otkrio.
Ovo nije bila Buffy. Bar što se tiče tijela. A ostalo... nije znao. Jednostavno nije znao.
«Buffy!» I Giles je došao uz nju, rukom je blago dodirnuvši po ramenu.
«Ne zovi me tako!» Otrgla se od njegovog dodira. «Nisam Buffy!»
Anne ih je gledala, svedena na bestjelesni glas koji je bila za Buffy ili što god je ostalo od Buffy u figuri ispred njih. Rekla im je istinu. Na sve načine određeno psihologijom ovo je zaista bila Buffy. Ali je li zbog toga bila Buffy ili samo kopija? Je li osoba skup karakternih osobina? Skup sjećanja i...
Sjećanja.
«To je to!» uzviknula je na što su je pogledali troje ispred nje. Ili bolje rečeno, pogledali su mjesto odakle je dolazio njen glas.
«Što... ?» počeo je Angel.
«Sjećanja!» viknula je Anne. «Zar ne shvaćaš?»
Svijet se promijenio oko njih, Anne uprežući svu svoju snagu volje da izvuče sjećanje iz Buffynog uma tako da se manifestira oko njih. Sjećanje koje je prije vidjela jer je to bilo jedno od najdražih i najsretnijih Buffyinih uspomena. Sjećanje za koje je Anne tek sada shvatila da ne bi trebalo postojati.
Bili su u polumračnom stanu i Angel je odmah prepoznao svoj stan. Svjetlo je bilo prigušeno i jedini zvuk je bio smijeh iz spavaće sobe. Angel naglo shvatio koji je to dan.
«Volim hranu!» rekao je netko u spavaćoj sobi.
«Gdje smo?» upitala je zbunjeno Buffy. «Sjećam... sjećam se ovog mjesta, ali... kad sam bila ovdje? Ne sjećam se da sam prije bila ovdje, ali... ali bila sam.»
Angelu je trebalo nekoliko sekundi, ali konačno je shvatio zašto im je Anne to pokazivala. Razumio je i osmijeh mu su se počeo širiti na licu.
«Pogledaj ovo, Buffy!» pozvao ju je pokazajući prema spavaćoj sobi.
Približila mu se, već zaustivši protest što je zove Buffy, ali ništa nije izgovorila kad je pogledala u sobu.
Buffy i Angel, sjede na krevetu. Buffy obučena samo u jednu od Angelovih velikih majica, Angel sasvim gol. Dok su gledali, par se strastveno poljubio što je uzrokovalo da sladoled kapne na Angelova prsa sa žlice koju je držao.
«Ljudska koordinacija nije baš najbolja.» Našalio se, krenuvši da obriše sladoled, na što ga je Buffy zaustavila i polizala mu ga sa prsiju.
Giles se okrenuo sa nelagodom, ali Buffy je fascinirano gledala.
«Ja...sjećam se ovoga, ali... kako je moguće... nismo nikad... proklestvo.»
«Tog dana nije bilo proklestva,» rekao joj je Angel. «Mohrina krv me pretvorila u čovjeka i proveli smo dan zajedno u mom stanu. To je bilo na Dan zahvalnosti, prije samo nekoliko mjeseci.»
Buffy se okrenula prema njemu i Angel je vidio da je grimiz nestao sa njena lica. Ponovo je izgledala potpuno ljudski, njene oči pune zbunjenosti.
«Ne razumijem, Angele. Sjećam se tog dana, ali... ali sada nisi čovjek. Kako može...»
Nije završila kad se soba ponovo promjenila. Buffy i Angel su nestali sa kreveta, sada su stajali blizu kuhinje. Angel je izgledao kao da je prošao rat, sa modricama i iscrpljen, ali Buffy je izgledala kao da je na rubu sloma, očiju crvenih od suza.
«Nema dovoljno vremena!» jecala je, čvrsto ga grleći.
«Ti... vratio si to,» Buffy je prošaptala gledajući kako se ona i Angel grle na dan koji nije postojao.
«Nikad neću zaboraviti!» Buffy iz prošlosti je ponavljala kao litaniju. «Nikad neću zaboraviti!»
Sat na zidu je odzvonio devet i sjećanje je završilo. Okružila ih je tama.
«Ne razumijem,» rekla je Buffy.
«Proroci su za mene vratili dan. Rekli su da ćeš umrijeti ako se ne budem mogao boriti uz tebe, pa sam tražio da mi uzmu život. Kad to nisu mogli učiniti ponudili su mi da vrate vrijeme. Dan će početi iz početka i nitko osim mene se neće sjećati što se dogodilo. Zaustavio sam Mohru prije nego se njegova krv pomiješala sa mojom i nisam postao čovjek.»
Samo je gledala u njega, očiju punih suza.
«Ti... dao si svoj život za mene,» prošaptala je.
«Jesam, Buffy. Za tebe. Tebe koja si ovdje. Ispred mene.»
«Ne. Ja... ja nisam...»
«Dan se nije dogodio,Buffy.» Prekinuo ju je. «Proroci su vratili vrijeme tako ga se nikako nisi mogla sjećati.»
Približio joj se, položivši joj ruku na obraz, ruka koja je bila topla i ljudska u tom svijetu snova kao što je bilo na izgubljeni dan.
«Osim ako ne nosiš ta sjećanja u duši. U duši koja je još uvijek ovdje. Ovdje gdje pripada.»
Podigla je drhtavu ruku da dotakne njegovu. Bilo je toliko straha u njenim očima, toliko zbunjenosti da je Angel htio učiniti bilo što da se osjeća bolje. Drugom rukom je posegnula prema njemu i prislonila dlan na njegova prsa gdje su se bar na ovom mjestu mogli osjetiti ravnomjerni udarci srca. Taj dodir je bio dovoljan da vrati sva sjećanja, da vrati cijeli dan koji joj je dosad bio izgubljen.
Vrijeme je vraćeno. Nikako nije mogla nositi sjećanja toga dana u mozgu, gdje su ga Inicijativini senzori mogli naći i kopirati. Nikakva Buffyina kopija, ma koliko sofisticirana, nije mogla imati ta sjećanja.
Što je ostavljalo samo jedan zaključak.
«Stvarna... stvarna sam?» prošaptala je. «Ja sam... Buffy?»
«Jesi!»
Svijet oko njih se urušio bez upozorenja. Giles koji je malo dalje šuteći promatrao što se događa, naglo je vraćen u svoje tijelo, srušivši se na leđa jer je nestala grimizna mreža koja ih je držala.
«Gilese!»
Drugi su odmah bili oko njega, svi govoreći u isto vrijeme, pitajući što se dogodilo.
Giles je digao glavu sa poda i nasmiješio se.
U sredini kruga je klečio Angel sa Buffy ponovo potpuno ljudskog izgleda u zagrljaju.
«Nisam zaboravila!» mrmljala je između jecaja. «Nisam zaboravila!»
«Znam.» Angel ju je grlio dok je plakala, sa suzama i u svojim očima. «Znam, voljena.»
Svi su ih promatrali, ali oni su bili potpuno nesvijesni svega oko sebe. Giles se polako uspravio na noge.
«Vjerujem da je naš poduhvat bio potpuno uspješan,» sretno je rekao ostalima.
«Odlično!» dramatično je uzdahnuo Xander. «Buffy se vratila prije pet sekunda i već plazi po smrtku.»
«Prestani, Xandere!» istovremeno su rekli Giles i Willow smiješeći se.
__________________________________________________________________________________
7. dio
«Mrzim ovo,» Buffy je promrmljala kad su prekinuli zagrljaj i podigla je glavu da Angela pogleda u oči.
«Znam, voljena, ali... »
«Znam, znam. Oboje trebamo vremena.»
Bio je sumrak, otprilike tjedan dana nakon njihovog malog putovanja po Buffyinom umu. Angel se spremao da se vrati u L.A.
«Mobitel je uvijek uz mene ma koliko ga mrzio,» rekao je Buffy, prelazeći prstima po njenom obrazu. «Ako ti išta treba ili ako samo želiš razgovarati, nazovi me!»
«Hoću.»
Proveli su mnogo sati razgovarajući. Razgovarajući o sebi, o Buffyinoj novoj situaciji, o tome što to znači za njih.
Od 112 umova koji su bili u njoj, ne uključujući nju i Anne, većine nije više bilo. Iako ih je pomisao na smrt zbog Buffyine samodestrukcije plašila, nisu bili baš ni sretni sa tim poluživotom. Tako da se većina njih obrisala, odlučivši da krenu dalje u kakav god zagrobni život koji ih je čekao, pa su unutra bili prisutni još samo ona, Anne i šestoro njih koji još nisu bili spremni na odlazak.
Među onima koji su otišli je bio Riley. Buffy je razgovarala s njim prije nego je otišao, pokušavajući shvatiti zašto ju je onako izdao. Kad je čula njegove misli, kad je saznala što mu je prolazilo kroz glavu u to vrijeme, nije bila sigurna je li spremna oprostiti, ali nije ga mogla ni mrziti. Tako kad se izbrisao, oprostila se od njega pitajući se kamo idu svi ti umovi.
Jedna od onih koji su zasad ostali je nažalost bila Maggy Walsh. Buffy je bila u iskušenju da je sama izbriše. Kao primarna osobnost Adama 1 je mogla to učiniti. Možda će to i učiniti, ali trenutačno je bila zauzeta važnijim stvarima.
Kao što je rastanak nje i Angela.
Dogovorili su se da ovaj put neće biti za stalno. Ali Angel je izgradio život u Los Angelesu i nije ga mogao samo tako ostaviti. I Buffy je morala priznati da mu je vrijeme razdvojenosti od nje pomoglo da se razvije. Stalna sjena krivnje koja je uvijek zamračivala njegovo zgodno lice je još uvijek bila prisutna, ali činilo se da je lakša nego prije.
Što se tiče Ždrijela pakla, Faith je prihvatila svoju ulogu jedne i jedine Ubojice, do te granice da je prihvatila Rose McNamaru za svoju Čuvaricu. Koliko je Buffy mogla vidjeti zadnjih nekoliko dana dobro će raditi zajedno. Rose je bila žena puna bezgraničnog strpljenja i sa dovoljno humora ispod svoje ukočene Engleske vanjštine da se složi sa bivšom odmetnutom Ubojicom.
Tako je Buffy u teoriji bila slobodna da radi što želi.
Prvi poriv joj je bio da sa Angelom otiđe u Los Angeles. On se sigurno ne bi bunio. Nakon svega što je proživio onih par tjedana, misleći da je mrtva, pa je nalazeći da bi se opet bojao da je više nema, bio je vrlo siguran da neće moći biti razdvojen od nje bilo koje duže vrijeme.
Većina njegovih argumenata za odlazak više nisu vrijedili. Buffy više nije bila čovjek, tako da normalan život, što god to bilo za Ubojicu, više nije bio problem. Anne je potvrdila da neće stariti, ali će to moći lažirati kad bude bolje ovladala Adamom 1. I nikad neće moći imati djece.
Naravno, tu je još bilo proklestvo, ali kad je vidjela njihovo ganutljivo ponovno sjedinjenje, Willow je obećala da će dati sve od sebe da nađe nešto što će to riješiti. Tara, Willowina nova prijateljica je obećala da će i ona pomoći tako da je to bilo samo pitanje vremena.
Vrijeme koje će Buffy trebati da se navikne na novo stanje. Bez obzira koliko se htjela odmah vratiti Angelu, znala je da prvo mora shvatiti sebe. Ona je Buffy, to je znala. Iznutra je još bila ona djevojka koja je oduvijek bila. Ipak, sve drugo je morala otkriti.
«Već mi nedostaješ,» rekla je Angelu, stežući mu ruku.
«Ovo je samo na neko vrijeme,» rekao joj je. «Dođi u L.A. kad budeš spremna. Ili me nazovi i ja ću doći ovdje.»
«Znam.»
Podijelili su još jedan zadnji, naizgled beskrajan poljubac tijekom kojeg se svijet oko njih činio posve nevažan i onda su se razdvojili. Angel je ušao u svoj crni kabriolet, mahnuo i otišao.
*I meni nedostaje,* rekla je Anne.
«Nego što,» Buffy se čeznutljivo nasmiješila. «Napravljena si po meni, sjećaš se? Kako da ti ne nedostaje?»
*Mislim da bi mi se sviđao i bez tvojih sjećanja i osjećaja. Mljac je.*
To je nasmijalo Buffy. Skoro se sasvim navikla da ima Anne u sebi non-stop. Ispalo je da UI odlična prijateljica i to nije imalo puno veze s tim da su imale zapravo isti um. Bez obzira na njihove mnoge sličnosti Anne je bila svoja osoba i žustro je izmišljala svoje dosjetke i mušice, zapravo prolazeći kroz digitalni ekvivalent puberteta u roku par tjedana. Ona je na kraju krajeva bila samo tri tjedna stara.
*Jesi li što razmišljala o koledžu?* Anne je promjenila temu.
Sunnydaleski koledž se zatvorio zbog eksplozije doma Lowell i studenti su dobili uranjene proljetne praznike. Ipak predavanja će se nastaviti za tjedan dana i Buffy još uvijek nije znala hoće li se vratiti.
«Što me mogu uopće naučiti?» pitala je Anne dok je išla prema groblju koje je odabrala za noćašnju patrolu. Sa ili bez Faith, Sunnydale je imao dovoljno groblja da obje imaju posla, a da ne smetaju jedna drugoj. «Mislim, imam unutra svo znanje Maggie Walsh da ne spominjem sve što su znala ostala 111 uma.»
*Možda, ali imati podatke u bazi podataka nije isto kao sam naučiti.*
«Sad i ti zvučiš kao profesorica. Ja sigurno nikad ne zvučim tako… Ne zvučim, zar ne?»
*Bez brige, samo kad se radi o ubijanju demona. Imaš još cijeli tjedan za razmišljanje, nemoj se žuriti.*
Neko vrijeme je u njenoj glavi vladala tišina, ali onda je Anne opet progovorila.
*Hej Buffy!*
«Da?»
*Baš sam našla odgođenu poruku koju ti je ostavila Colleen Wing.*
Colleen Wing, mag koja je bila uključena projekt 314 je također odlučila otići u nepoznato. Buffy je bila malo tužna zbog toga jer se činilo da je prilično draga osoba. Naravno ako bi zanemarila činjenicu da je sudjelovala u pokusu 314.
«Što kaže?»
*Kaže... oh!*
«Što je? Nešto loše?»
*Ne bih rekla.* Buffy se mogla zakleti da se Anne ceri.
«Što je onda?»
*Ok, ide ovako: Stvarno, zašto bi željela da po proklestvu tvog dragog petljaju amaterske vještice kao što su one dvije djevojke kad imaš najkompletniju bazu podataka o čarolijama nadohvat ruke. Samo pogledaj u folder koji sam nazvala... ciganska magija.*
Buffy je gotovo posrnula.
«Misliš...?»
*Hoćeš li nazvati Angela malo prije nego si planirala?* upitala je zaigrano Anne.
«Čekaj da razmislim o tome par sekunda.»
Lokalni vampiri su osjetili prilično olakšanje kad su vidjeli Ubojicu kako juri od groblja koliko je noge nose. Sada kad bi mogli još izbjeći onu drugu, tamnokosu Ubojicu sve će biti u r -
«Obožavam biti Ubojica!» kriknula je Faith.
Ili neće.
Kraj
|
