Projekt 314 Ubojica vampira (Šaptanje III.)
Ipak nastavak nije došao puno brže. Što ja mogu, prsti mi odbijaju suradnju na nula stupnjeva. Jedan mogući nepoznati pojam prije nego nastavite čitati fanfic.
- ošamućivač/puška koja gađa strujom - prijevod za taser gun. Nažalost ne znam kako je to preveo Mirel Komad. Koliko se sjećam bila je neka zgodna riječ, ali nikako se ne mogu sjetiti koja. Inače to oružje stvarno postoji kao što možete provjeriti na linku.
Projekt 314 Ubojica vampira
(The Slayer 314 Project)
by Philip S.
ŠAPTANJE
6. dio : Buffy
Sjećam se vatre. Prekriva me poput pokrivača, plamenovi me miluju poput ljubavnika. Poput Angela. Ne, Angel me ostavio. Sama sam. Samo vatra, vatra koja me želi progutati. Tako mnogo vatre. Još uvijek je osjećam na koži, užasna bol. Čujem sebe kako vrištim.
«Buffy?» Glas. Ne moj vrišteći glas. Drugi glas.
Angel?
«Buffy, čuješ li me?» Opet taj glas. Divan, topao, dodir moje tamne ljubavi. Angel? Kako on može biti ovdje? Ovo mora biti san. Samo san.
Sjećam se kiše na licu kad sam pobjegla od vatre. Hladne zemlje i tame koja je utišala bol. Mora da sam još tamo. Ovo je samo san, čeznem za rukama nekoga tko me napustio. On nije ovdje. Više me ne želi. Samo san.
*Nije san, budalice!* Netko mi šapće u uho. Tko je to?
«Buffy!» Opet drugi glas. Angel?
*Angel!* Šapat se slaže. Odakle dolazi?
Još glasova. Mislim da neke poznajem. Xander? Giles? Sve mi je tako zbrkano. Netko se svađa. Spike? Što Spike radi ovdje?
*Bezopasan je!* Kaže mi šapat. *Ne može nikoga ozlijediti jer u glavi ima čip za modifikaciju ponašanja. Jadni vrag.*
Ovo postaje previše čudno. Angelov glas. Netko mi šapće. Što se događa? Gdje je nestala vatra? Sjećam se eksplozija, boli. Kako sam živa nakon takve boli?
«Buffy!»
Oči mi se same otvore i vidim lice iznad sebe. Njegovo lice. Ovdje je. Nije san.
Angel!
«Mislim da je budna.» Angel kaže nekome koga ne vidim.
«Angel?» Moram znati. Je li ovo ipak san? Je li stvarno ovdje?
*Ovdje je!* Opet šapat. Tko mi šapće?
«Ovdje sam, Buffy.» Kaže mi, glas mu je tako ugodno mek i umirujući. Zar sam zaboravila kako mu dobro zvuči glas? Vidjela sam ga prije samo dva tjedna, zar ne? U Los Angelesu? Na Dan zahvalnosti? Samo nekoliko minuta, ali vidjela sam ga.
*Ne samo nekoliko minuta!*
«Buffy, kako se osjećaš?» Još jedan glas mi odvraća pažnju od šapata. Giles? Naginje se nad mene, oči iza naočala su zabrinute.
Konačno uspjevam pogledati oko sebe. Nalazim se u Gilesovom stanu, u spavaćoj sobi. Ležim na krevetu sa pokrivačima navučenim do brade. Angel je ovdje, sjedi uz krevet. Svojom hladnijom, većom rukom me čvrsto drži za ruku. I Giles je u sobi sa pušećom šalicom čaja u rukama. Čujem glasove izvana. Xander? Willow? Spike?
«Što se dogodilo?» Pitam ih, glas mi zvuči tako tiho i slabo. Zašto se ne mogu sjetiti ničeg osim vatre? Što su mi učinili?
«Buffy!» Willow uđe u sobu i brzo dođe s druge strane kreveta i uhvati me za slobodnu ruku. «Jesi li dobro?»
Zbunjena sam. Jesam li dobro? Nemam pojma. Mozak kao da mi je umotan u pamuk.
«Što se dogodilo?» Ponovo ih pitam. Moram znati.
«Pa, nadali smo se da ćeš ti to reći nama.» Kaže Giles. Ne mogu ga pogledati. Oči su mi prikovane na Angela koji me gleda sa svojim posebnim pogledom kojim me uvijek gledao. Kao da sam mu najvažnija na svijetu. Parker me nikad nije tako gledao. A Riley...Riley?
«Willow nam je rekla da si otišla u dom Lowell,» nastavlja Giles, «sastati se sa svojim, hm, prijateljem Rileyem. Onda je dom Lowell eksplodirao i to je sve što znamo.»
Vatra. Tako mnogo vatre. Rileyevo lice. On je bio tamo, zar ne?
*Agent Riley Finn. Zamisli, tajno ime mu je Jorgovan jedan.* Tko ovdje šapće? Jorgovan jedan? Kakvo je to glupo ime?
Angel me i dalje gleda. Mislim da se malo trznuo kad je Giles spomenuo da mi je Riley prijatelj. Je li to znači da me Angel još uvijek... znači li?
«Buffy, možeš li se sjetiti što se dogodilo u domu Lowell?» Pita me Giles.
Pokušavam se sjetiti. Tako je mnogo zbrkanih slika. Vatra, mnogo vatre. Nešto eksplodira. Bol, struja prolazi kroz mene. Riley, da. On... je li to on učinio? Zašto me toliko boli glava?
*Valjda su morale biti nekave nuspojave združivanja.*
«Kakvog združivanja?» Promrmljam tek onda shvativši da sam upitala na glas.
«Buffy?» Pita Angel, zabrinutost se zrcali u njegovim tamnim očima.
«Sjećam... sjećam se da sam razgovarala sa Rileyem. On je jedan od onih vojnika.»
«Riley?» Kaže Willow u nevjerici. «On je vojnik?»
«Da... naišla sam na njega dok smo se borili sa Gospodom. Pomogao mi je. Čini mi se.» Zbunjena sam, zašto su mi sjećanja tako mutna? «Nosio je uniformu i imao je nekakvu pušku koja je gađala strujom.»
*Ošamućivač.* Kaže mi šapat. *Koristili su ga da imobiliziraju podzemnike. To je ulickani naziv za vampire i druge demone.*
«Dobro, tko mi šapće cijelo vrijeme!» Zavičem odmah se hvatajući za glavu zbog pojačane glavobolje. Zašto ne prestane više boljeti?
«Šapće?» Angel kaže, namrštitvši čelo. Znam taj izraz. Pokušava naći opasnost, pretražuje sobu svojim super vampirskim osjetilima. Zar ga on ne čuje?
*Stvarno bi bilo čudo da čuje.* Kaže šapat sa prizvukom smijeha.
«Buffy?» pita Giles, izgledajući još zabrinutije nego prije. «Kako se osjećaš? Možda da ipak odemo po doktora.»
«Ne, ne, dobro sam. Valjda sam umorna. Isuse, glava me tako boli.»
«Što se dogodilo sa tim... Rileyem?» Kaže Angel sa naglašeno bezizražajnim tonom.
*Izgleda da mu je još stalo, ha?*
Gubim li razum?
«Pa, ja... razgovarali smo kad smo pobijedili Gospodu. Bio je iznenađen kako ja već znam puno o njihovim vojnim operacijama. Naravno, nisam spominjala Spikea. I htio je znati tko sam. Već je shvatio da nisam obična studentica. Pa sam... rekla sam mu da sam Ubojica vampira.»
«Što si učinila?» kaže mi Giles malo povišenim glasom. «Buffy, znaš koliko je važno da tajiš svoj indentitet Ubojice...»
«Gilese, u redu je.» Smirujem ga. «Već je znao da se nešto događa. Osim toga, nije uopće znao što je Ubojica. Samo me bijelo pogledao.»
*To ti misliš.* Ponovo se ubacuje šapat. Moram ga ignorirati. Samo halucinacija, nuspojava od boli. Nestat će ako ga ignoriram. Nadam se.
«To je bilo... jučer? Koji je ovo uopće dan?»
«Danas je srijeda, Buffy.» Kaže Angel. «Eksplozija je bila jučer navečer.»
Srijeda? «Pa... razgovarali smo u nedjelju. Onda me Riley nazvao u utorak ujutro i rekao mi da opet želi razgovarati. Otišla sam u dom Lowell i onda...»
Vatra. Bol. Tako mnogo boli.
«Onda?» Giles me pita.
Čini mi se kao da mi se glava zapalila. Mora da sam uzviknula ili tako nešto jer su Angelove ruke iznenada oko mene, drže me u čvrstom zagrljaju. Lice mi je naslonjeno na njegova prsa i osjećam njegovu hladnu kožu kroz košulju koju nosi.
«Možda da je pustimo da se malo oporavi.» Gilesov glas se udaljuje.
«Ja ću ostati ovdje.» Kaže Angel. Rekao je da će ostati. «Pokušajte naći još nešto o toj vojnoj operaciji. Willow, ako je taj... Riley dio toga možda možeš naći nešto korisno u dokumentima koledža.»
«Dat ću sve od sebe. Buffy? Odmaraj se, može? Mi ćemo ovo srediti, bez brige.»
Čujem udaljavanje njihovih koraka i iznenada smo Angel i ja sami. U spavaćoj sobi.
«Odmori se.» Kaže Angel polako me spuštajući natrag na krevet.
«Ostati ćeš sa mnom?» Pitam ga i mrzim kako mi je slab glas. Što mi se dogodilo? Što mi je ovo učinilo?
«Dok god me trebaš.» Kaže Angel, uputivši mi svoj patentirani nakrivljeni smiješak od kojeg mi se čini da sam se rastopila iznutra.
*Zar baš ne poželiš da imamo kuhinjski stol u blizini?* Pita me šapat.
«Daj začepi!» tiho odgovaram šapatu dok tonem u san, osjećajući se smireno zbog njegove blizine.
__________________________________________________________________________
7. dio: Riley
utorak ujutro
Još mi se vrti u glavi od svega što sam doznao u zadnja dva dana. U nedjelju navečer sam se borio protiv stvorenja iz bajke koja su ukrala glasove svih u Sunnydalu da za nešto mogu dobiti sedam srca. Znao sam da se događaju mnoge čudne stvari u ovom varljivo tihom gradiću, ali ovo...
Buffy. Buffy Summers. Studentica. Prelijepa plavuša sa neodoljivim osmjehom. Mislim da sam se zatreskao u nju čim sam je ugledao. Sunce ju je obasjavalo, sjajilo se u njenoj kosi, isticalo boje njene šarene ljetne haljine. Bila je tako lijepa.
Sve to više nije važno. Ne nakon onoga što sam saznao u nedjelju ujutro. Buffy Summers, ta sitna plavuša je Ubojica vampira. Jedina Ubojica, kako je rekla. Ona koja visi na grobljima. Odabrana.
Ona koju Inicjativa traži otkad smo došli ovdje.
Sjećam se kad nam je Walshova dala kratki opis. Ubojica vampira. Natprirodni ratnik, čovjek sa demonskom snagom, sa svim moćima vampira, ali bez njihovih slabosti. Već se stoljećima bori da zaštiti čovječanstvo.
Walshova je želi. Vlada je želi. Iako javnost toga nije svijesna, svijet je ispunjen stvorenjima koje znanost ne može objasniti. Ljudi nisu na vrhu hranidbenog lanca, ni blizu. Mi vladamo svijetom, ali samo zato jer nas ima mnogo. Moramo se pobrinuti da ostane tako. Moramo zaštiti civile od stvorenja koje napadaju iz noći.
Za to trebamo Ubojicu vampira.
Zvučalo je puno bolje i uvjerljivije kad je Ubojica bila apstraktna. Ništa stvarnija o svih vrsta demona o kojima smo čitali. Sigurno ne ljudsko biće. Natprirodni entitet, ništa ljudskiji od demona ili vampira. Njegova svrha je zaštita ljudi pa nije loše ako ga upotrijebimo za to, zar ne?
Ali Ubojica je djevojka. Prelijepa plavokosa djevojka sa nevjerojatnim osmjehom.
Ipak, izvršio sam svoju dužnost. Obavjestio sam Walshovu da smo našli Ubojicu. Rekao sam da nam je zapravo cijelo vrijeme bila pod nosom. Walshova ispočetka nije vjerovala da je Ubojica studentica sa njenih predavanja. Uvjerio sam je.
Zašto sam je dovraga morao uvjeriti?
Walshova je htjela da uhvatimo Ubojicu i opet sam izvršio svoju dužnost. Riley Finn, dobar mali vojnik, uvijek sluša zapovijedi. Nazvao sam je, rekao joj da moramo razgovarati, pitao može li doći k meni u dom.
Čekali smo je. Sedam vojnika iz Inicjative naoružani ošamućivačima. Ušla je ništa ne sumnjajući. Napokon, pozvao ju je njen prijatelj Riley. Usred dana. Kakva opasnost bi tu mogla biti?
Prvi pogodak ju je bacio na koljena. Ruksak u kojem je nosila bilježnice za predavanja je pao iz njenih ruku, rasipajući sve po podu. Tijelo joj se treslo od struje, ali oči su joj bile potpuno nepomične. Samo su gledale mene, bezglasno vrištale pitanje.
Zašto? Zašto sam to učinio?
Zapravo se digla nakon prvog pogotka. Digla se na noge, iako malo nestabilno i pokušala se boriti. Ostala je ležati tek nakon još dva pogotka. Srušila se na pod i više se nije micala.
Zatvorila je oči i optužujući vrisak je utihnuo.
«Probudi se, Riley!»
Grahamov glas me vraća u sadašnjost. Tako je. Moram ovo gledati. Gledati spektakularan finale projekta 314. Vjerojatno Walshina ulaznica za besmrtnost. Možda će nazvati školu po njoj ili tako nešto. Gledam sa ruba jame gdje sve pripremaju.
Buffy je dolje.
Još se nije osvijestila i moram priznati da sam zahvalan na tome. Sigurno su joj dali tko zna kakve droge da im ne pravi probleme. Ne možemo dopustiti da djevojka koja nevine spašava od čudovišta poremeti važni pokus, zar ne? Diže mi se želudac.
Walshino ljubljeno remekdjelo leži blizu operacijskog stola na koji je privezana Buffy. Svaki put kad ga vidim hladni žmarci mi prođu niz kralježnicu. Tajno ime mu je Adam 1 i ako sve bude Walshinom planu, to će postati najmoćniji ratnik protiv čudovišta na svijetu.
Ali onda će Ubojica biti mrtva. Buffy će biti mrtva.
Adam 1. Pažljivo sam pratio sve izvještaje koje su nam davali, ali naravno dali su samo neke općenite informacije. Adam 1, napravljen od nečega što se zove prometejski metal, spoj moderne metalurgije i prastare magije. Neuništiv. Neće ga moći oštetiti nijedno oružje, tehnološko ni magično. Savršen vojnik.
Možda sam previše puta gledao Terminatora, ali ježim se od te stvari. Čak i sada kad još nije aktiviran.
Dva metra grimiznog metala, bez lica, na njemu se odražavaju znanstvenici koji rade oko njega. Ima oblik čovjeka ili možda parodije čovjeka. Samo dvije ruke, dvije noge i glatki trup.
Bojim se te stvari.
«Izgleda da će nas taj dečko izbaciti iz posla, ha?» Kaže Forrest uz mene. «Kad ga aktiviraju, ljigavcima je bolje da daju petama vjetra.»
Ništa ne odgovaram, pogled mi ponovo skreće prema nesvjesnoj Buffy. Neki znanstvenici opet pregledavaju metalni aparat koji joj je pričvršćen za glavu. Ona je ključan sastojak. Ona će usavršiti Walshinog supervojnika. Jedan natprirodni ratnik umire, još moćniji preuzima njeno mjesto. Pošteno, zar ne?
Buffy će biti mrtva.
«Aktiviraj napajanje iz jezgre!» Kaže Walshova sa mjesta gdje nadzire pripreme.
Strojevi oko nas počinju brujati kako energija ulazi u njih. Crveni sjaj ispunjava jamu i ledeni trnci mi ježe kožu. Ni jedan normalni generator ne bi mogao stvoriti energiju za ovako nešto. Znam odakle dolazi energija i to me nimalo ne smiruje.
«Optimalna razina energije!» Netko viče Walshovoj.
«Počnite prvu fazu!»
Prekidači su okrenuti, ljudi zauzimaju svoje položaje. Mlada žena stane uz Buffy, krckajući člancima da pripremi prste. Rekli su mi za nju. Vještica. Walshova je rekla da za ovo trebamo znanost i magiju pa je Inicjativa dovela vješticu, čak ju je odobrila vlada i sve.
Mrzim ovo.
Vještica počinje govoriti, a grimizni sjaj okružuje Adama. Svjetlo se prijeteći odražava od njegove kromirane površine i moram se boriti s nagonom da skrenem pogled. Moram ovo gledati. Ako ništa drugo, moram gledati.
Vrisak para tišinu laboratorija i vidim da se Buffy probudila. Grimizno svijetlo ju je okružila i ona vrišti. Bože, zašto tako vrišti? Rekli su da je neće boljeti. Trebala je ostati u nesvjesti cijelo vrijeme. Rekli su da je to za veće dobro. Zašto je toliko boli?
Više ne mogu gledati. Buffy, žao mi je, ali ne mogu gledati. Okrećem leđa da odem, jedva se suzdržavam da ne potrčim. Forrest nešto kaže, ali ne čujem ga od vrištanja.
Gotovo sam izašao kad vrištanje prestane.
«Počnite drugu fazu!» Čujem Walshin glas.
«Žao mi je, Buffy.» Kažem tiho. Morali smo ovo učiniti. Za veće dobro. Da učinimo svijet sigurnijim. Ili tako nešto. Možda ću i povjerovati ako to kažem dovoljno puta.
Želim pobjeći od ovog mjesta i gotovo sam u dizalu kad se zemlja počne tresti.
«Imamo problem sa jezgrom!» Netko viče kroz sve jaču buku.
«Stabiliziraj!» Viče Walshova.
«Gašenje! Hitno gašenje!»
Stepenište se iznenada urušava ispod mene. Netko počne bolno vrištati, ali ne znam tko. Glas ni ne zvuči ljudski.
Nešto eksplodira ispred mene. Udaram u zemlju i okružuje me tama.
****
|
