Projekt 314 Ubojica vampira (Šaptanje I.)
I evo prvog dugog fanfictiona u ovoj godini! Ova slika gore je djelo Philipa S-a. Ukratko nekoliko stvari o ovoj priči. Ovo je alterativna stvarnost - razvoj radnje je puno drukčiji nakon ep. Hush u 4. sezoni (kad nitko nije mogao govoriti). Sastoji se od tri priče ili ako hoćete poglavlja: Šaptanje, Ostaci i Indentiteti. Te podpriče su podijeljene u otprilike 10-tak djelova. U prvoj priči svaki dio ima drugi POV (gledište) i pisana je iz prvog lica. To je veoma neobično za dužu priču, ali ovdje je uspjelo. Druge dvije su pisane na uobičajeni način (iz 3. lica). Stavit ću link do orginalne priče kad dođe do kraja na blogu. Par mogućih nepoznatih pojmova isl. prije priče -
- Zar se nije pakirala u svom stanu i razgovarala sa B? - ovo je asocijacija na Buffyin san u kojem je Faith pomogla Buffy da pobijedi gradonačelnika. U to vrijeme su obje bile u nesvjesnom stanju: Faith u komi, a Buffy u nesvjesti od gubitka krvi.
- projekt 314 - u seriji je to bila šifra za Adama (onog demonoidnog Frankestaina) Kao Joss i Philip je radio varijaciju na nešto već viđeno za projekt 314 u svom fanficu (čitajte pa ćete otkriti što)
- napomena - u ovom dijelu sezone Spike i svi ostali su mislili da ne može nikoga napadati, ne samo ljude
- upozorenje - malo krvavo (predikad R)
Projekt 314 Ubojica vampira
(The Slayer 314 Project)
by Philip S.
ŠAPTANJE
1. dio: Buffy
Vatra je svugdje oko mene. Toliko mnogo vatre. Osjećam kako mi gori na koži, proždire mi tijelo, utapa me u boli. Zašto toliko boli? Gorim i ne mogu zaustaviti bol. Može li netko prekinuti bol?
Bljesak. Netko vrišti ispred mene. Čovjek u bijelom laboratorijskom ogrtaču. Zapaljen je kao i ja. Prodornim krikovima objavljuje svoju bol. Ja ne vrištim. Zašto ne mogu vrištati? Zapaljeno tijelo besmisleno trči, očajnički tražeći utočište od plamenova. Zašto ja ne mogu bježati?
Bljesak. Prostorija oko mene je postala pakao. Bijeli zidovi pucaju i boja na njima se rastapa, vatra ih proždire kao dijete šećernu vunu, diže se do stropa. Halogena svijetla eksplodiraju u kiši užarene plastike i stakla.
Toliko je vrištanja.
Ljudi su posvuda, gore, vrište, umiru. Neki nose bijele laboratorijske ogrtače koje plamenovi vole jer su tako zapaljivi. Drugi su u uniformama, zelenoj odjeći koja jednako žarko gori. U daljini galame alarmi zaglušeni vrištanjem.
Toliko je boli. Zrak kao da je natopljen njome i svejedno i dalje ne mogu vrištati. Užareni prsti agonije mi se zabadaju u oči, režu mi meso poput noževa. Bol je deset puta gora od osjećaja očnjaka oštrih poput bodeža kad se zabijaju u vrat. Želim vrištati.
Bez upozorenja popušta sila koja me držala nepomičnom i padam na zemlju. Ruke i noge mi se ne miču. Prostorija se okreće oko mene, zapaljena tijela, začađeni zidovi, vatra, divlji ples od kojeg mi se vrti u glavi. Nejasno osjećam užareni metalni pod sobom.
Bol nestaje i zamjenjuje je ugodna otupljenost.
Treba mi neko vrijeme da shvatim da odsustvo boli vjerojatno nije dobar znak.
Tijelo leži uz mene. Mlada žena, licem okrenuta prema meni. Oči su joj otvorene i zuri u mene s onom superiornom dosadom koju samo mrtvi mogu postići. U njenim očima vidim samo užasnu prazninu iako joj je izgorjelo već pola tijela.
Netko počne vrištati, netko u blizini. Tko sada vrišti? Čujem mnogo vrištanja, ali ovaj vrisak je tako blizu, gotovo ga mogu osjetiti uz uši. Vatra se približava, pritišće me sa svih strana i dalje ne mogu vidjeti tko vrišti.
Još netko se pridružuje vrisku, sa vrištanjem tako užasnim da mi razdire misli. Netko umire u agoniji, tisuću demona je razdiru i želi podijeliti bol sa cijelim svijetom. Njen vrisak šalje nove valove boli kroz mene i krv mi se čini kao užarena lava u žilama.
Moram ustati. Vatra me okružuje, poseže prema meni svojim plamenim jezicima, pokušavajući me progutati. Moram izaći, moram pobjeći. Ne želim umrijeti! Nemam ni devetnaest godina, ne želim umrijeti! Ali nemam snage u nogama i rukama. Zašto toliko boli kad ne mogu ni pokrenuti noge i ruke?
Tu negdje shvatim da je jedan od dva vrišteća glasa u blizini moj.
Zemlja podamnom se kreće i podrhtava, grmljavina eksplozija odjekuje prostorijom. Još uvijek čujem ljude kako vrište, ali sada iz veće daljine. Oni koji još mogu vrištati su oni koji još uvijek bježe, pokušavaju pobjeći odavde. Vatra me sasvim okružila. Moram ustati!
Osjećam kao da mi se koža želi oguliti sa tijela usput otkidajući krvave komadiće mesa, ali se konačno uspjevam pokrenuti. Još jedno tijelo je do mene. Je li to ono koje vrišti zajedno sa mojim glasom? Je li jedan ili više glasova? Više nisam sigurna. Ne mogu prestati vrištati. Zašto ne mogu prestati? Tko je ona druga koja vrišti?
Nema vremena, ne mogu ostati ovdje! Svaki pokret je čista agonija, ali moram izaći. Vidim svoje ruke i vatra pleše na njima, koži mi je pocrnjela i počinje nestajati. Ne mogu sada razmišljati o tome! Previše je boli! Moram pobjeći odavde! Oči mi pronalaze vrata i uspjevam se pokrenuti između naleta silovitih grčeva. Vrata! Izlaz!
Hodnici prolaze uz mene u magli. Vatra je posvuda, podrhtavanje još eksplozija i pukotine se šire stropovima i podovima, sve se raspada. Ljudi još uvijek vrište, pokušavaju pobjeći iz ove podzemne smrtonosne klopke. Lica se pojavljuju i nestaju u dimu, sva vrište u panici, neka gore. Toliko je vatre.
Zrcalo iskrivljeno od vrućine. Nisam više u podzemnom laboratoriju, na površini sam. Da, prepoznajem ovo. Dom Lowell, zgrada koja skriva ulaz. Kako sam došla gore? Ne sjećam se uspinjanja stepenicama. Iskrivljeno ogledalo pokazuje nešto što ne mogu biti ja.
Kako mogu još uvijek gorjeti i biti živa?
Kuća se ruši oko mene, još vatre, još vrištanja. Pod popušta pod mojim nogama i dajem se u trk bez razmišljanja, bol potiskujem u pozadinu. Izaći! Moram izaći!
Bljesak! Sjećam se da su me doveli ovdje. Netko me doveo i izdao. Momak, netko tko mi se sviđao. Riley? Bol me trese, udar struje. Zašto mi je to učinio? Zašto je to učinio?
Nešto ekspodira baš ispred mene i udarni val me podiže kao vjetar list. Vatra, zidovi, iznenada sam vani. Pločnik mi se približava, nešto tvrdo mi udara o glavu. Još vrištanja, vatra, bol.
Zašto me toliko boli?
Prekriva me blaga hladnoća i shvaćam da pada kiša, kapljice olakšanja na mojoj spaljenoj koži. Osjećam da mi se nešto pokreće u glavi, grli me nježnim rukama, poput djeteta me privija uz tijelo mekog ništavila, utišava bol prelijepom pjesmom.
Tama dolazi da me proguta i ne odupirem se.
___________________________________________________________________________
2. dio: Angel
Cordelia je imala viziju prije dva sata i sedamnaest minuta. Vjerojatno je još uvijek boli i naizmjence zahvaljuje i proklinje Doyla što joj je prenio taj dar. Nije imala vremena da se privikne, pogotovo jer je Doylova smrt još tako svježa i bolna.
Kako bilo, pet minuta nakon vizije sam bio u svom automobilu na putu prema Sunnydaleu, zahvaljujući Višim Silama što ima još nekoliko sati do zore. Zapravo, sunce me ne bi zaustavilo. Prebojani prozori znaju biti odlični ako negdje hoćeš stići u žurbi.
Prije tri minute sam došao u Sunnydale i odmah sam vidio da nešto nije u redu. Nije mi trebala vizija. Veliki stup dima koji se dizao prema nebu iznad zemljišta koledža je bio dovoljan pokazatelj. Cordy je u viziji vidjela vatru. Nekakve podzemne prostorije, ispunjene zapaljenim tijelima i vrištanjem.
Buffy usred svega toga.
Do zore ima četrdeset i šest minuta, ali noć je svjetla kao dan. Ostavio sam automobil prilično daleko od koledža jer su ulice zakrčene kolima vatrogasaca i hitne pomoći, uspaničenim ljudima i znatiželjnicima. Prolaze dragocjene minute dok se proguravam kroz ljude prema mjestu nesreće.
Okolina koledža je u plamenu. Najviše vatre je oko velike rupe u zemlji. Izgleda kao da je nešto eksplodiralo ispod zemlje i onda se urušilo. Ostala vatra je vjerojatno sekundarna, zapaljena letećim ostacima orginalne vatre. Vatrogasci daju sve od sebe da obuzdaju plamenove.
Pokušavam osjetiti Buffy. Nekad smo mogli osjetiti jedno drugo kad smo bili blizu. Tražim to poznato treperenje iznutra koje mi govori da je druga polovica moje duše u blizini, ali ne osjećam ništa. Možda je previše smetnji. Dim, vatra, toliko ljudi.
Ponovo gledam na sat. Trideset i jedna minuta do zore. Nema vremena za pretraživanje ovako velikog područja u tako malo vremena. Panika mi govori da svejedno započnem. Buffy je negdje tamo, možda ozlijeđena, možda umire.
Pokušavam se smiriti logikom. Cordyina vizija je bila nejasna, pokazala je samo da je Buffy nekako umješana u ovo. Možda uopće nije ovdje. Možda je otišla na vrijeme i sada je kući na sigurnom.
Ostali. Moram provjeriti jesu li dobro. Willow živi negdje na kampusu. Sjećam se da je rekla da živi u domu s Buffy. Možda su obje tamo, pokušavaju otkriti što se događa.
U redu, razmisli malo. Negdje moraju biti dokumenti, popis gdje mogu naći njihov dom i broj sobe. Zaboravi to! Predugo traje. Ovdje je mnogo studenata. Netko od njih bi ih trebao poznavati, znati gdje žive. Tražim pgledom nekoga koga ću pitati.
Još bolje. Primjećujem Willow u blizini. Izgleda kao da je upravo izašla iz kreveta. Trčim prema njoj, svjestan da nemam puno vremena. Ubrzo ću se morati skloniti od sunca. Willow gleda vatru i ne primjećuje me sve dok joj ne stavim ruku na rame.
«Što... Angel? Ti... ti si ovdje? Nisi... »
Spreman na pitanje odmahujem glavom. «Ne, Willow. Nisam zao. Što se dogodilo? Cordelia je imala viziju i... »
«Cordelia je imala viziju?» pita me potpuno zbunjena.
«Duga priča!» odgovaram. «Uglavnom, rekla mi je da se ovdje događa nešto loše i da je Buffy umješana. Što znaš?»
Willow raširenih očiju gleda od mene do vatre. Po njenom izrazu se čini da nema pojma što se dogodilo.
«Angel, ja... Buffy mi je rekla da se ide sastati sa prijateljem, da, prijateljem. Rekla je da imaju nešto razgovarati. To je bilo... jučer. Da, jučer ujutro. Od tada... je nisam vidjela, ali nisam se zabrinula. Mislim, ona... ona je Ubojica, zar ne? Normalno je da se ne vrati cijele noći, zar ne? Patroliranje i sve to.»
Vidim da je prestrašena, boji se da se nešto dogodilo njenoj najboljoj prijateljici. Suosjećam s tobom, Willow. Sama pomisao da je ozlijeđena... ne, ne razmišljaj o tome. Ostani sabran!
«Taj njen prijatelj,» pitam Willow. «Znaš li gdje živi?»
Willow potvrđuje glavom i pokazuje prema gorućoj rupi u zemlji.
«Dom Lowell. Tamo.»
**
Sunce me natjeralo da se maknem sa otvorenog. Nisam htio ostaviti Willow onako uznemirenu, ali nisam mogao ostati. Rekao sam joj da otiđe do Gilesa što prije može, a ja sam krenuo tamo kroz kanalizaciju.
U ovim tunelima sam rekao Buffy da ću je ostaviti. Jesam li mogao izabrati gore mjesto za to malo otkriće?
Nemam vremena za uspomene i žaljenje. Možda Giles zna više od Willow - zašto je Buffy otišla u tu kuću, što se tamo moglo dogoditi. Automatski hodam poznatim podzemnim tunelima i nemam jasnog sjećanja kako sam došao ispred Gilesovih vrata, kaputom se štiteći od sunca.
Willow dolazi u gotovo isto vrijeme i odmah ulazi, previše uzrujana za kucanje i pozdravljanje. Sliježem ramenima i slijedim je. Drago mi je što mi Giles nije povukao poziv u kuću. Bivši Čuvar diže pogled sa televizije. Giles ima televiziju? Onda primjećujem da gleda vijesti, na kojima je trenutačno velika rupa u zemlji.
«Angel? Što... Willow, što se dogodilo? Upalio sam vijesti i ugledao dim iznad koledža i... »
«Nešto je raznijelo dom Lowell.» odgovara Willow i glas joj zvuči kao da je u šoku. «Buffy se išla tamo sastati sa Rileyem i... baš sam išla po nju jer smo mislile ići u knjižnicu po neke knjige za psihologiju. Iznenada je sve eksplodiralo. Jednostavno je eksplodiralo iz čista mira, bez upozorenja, samo bum i posvuda je bila vatra i... »
Utišavam je sa rukom na ramenu i kao da je sva snaga nestala iz nje. Sjeda teško na trosjed i vidim suze u njenim očima.
«Gilese, Buffy je bila ondje.» govori drhtavo. «Što ako je.. ako je...»
Gilesovo lice ne pokazuje ništa, ali sa dva stoljeća iskustva lako vidim kroz masku. Voli je poput kćeri koju nije imao i pomisao da je više nema... to ne može biti. Znao bih da je mrtva, znao bih. Živa je. Mora biti.
«Znate li zašto je išla u taj dom?» pitam ih.
Razmjene poglede pa Giles skida naočale i čisti ih maramicom.
«Buffyin prijatelj živi u domu Lowell, Angele,» kaže mi Giles. «Zove se Riley Finn i on je...» Ne završava rečenicu i jasno mi je što je htio reći. Buffyin prijatelj. Momak. Dovraga.
To sam htio za nju, zar ne? Nekog normalnog s kim može dijeliti život. Nekog tko je može odvesti na sunce, možda joj dati djecu jednog dana, s kim može ostarjeti.
Već mrzim Rileya Finna.
«Jesu li rekli što je moglo uzrokovati eksploziju?» Pitam ga pokazujući prema televizoru.
«Sumnjaju na plin ili možda studensku psinu koja je pošla po zlu, ali zasad nema činjenica.»
«A što je s tom rupom u zemlji?» pitam ga. «Po veličini kratera se čini da je ispod doma postojala pećina ili tunel.»
Giles vraća pogled na TV. Čini se dosad nije ni pomislio na to. Ponovo upućuje Willow značajan pogled.
«Misliš...?» pita ga vještica kad vidi njegov izraz.
«Moguće je,» odgovara on. Osjećam se isključen iz razgovora.
«O čemu govorite?»
Giles uzdiše i ponovo počinje čistiti naočale.
«U zadnja dva tjedna smo primjetili pojavu nekakve vojne organizacije u Sunnydaleu. Buffy je vidjela vojnike na ulici i onda se pojavio Spike i više nije mogao napadati. Rekao nam je...»
________________________________________________________________________
3. dio: Faith
Tiho! Faith spava.
Iskreno govoreći, spava već dugo vremena. Mjesecima, otkad su našli njeno slomljeno tijelo u prikolici kamiona sa ranom u trbuhu kao da ju je netko proboo nožem.
Netko tko je bila njena prijateljica.
Ipak, doktori kažu da ne spava ovako dugo zbog te rane. Ona je davno zacijelila. Nitko ne zna što se dogodilo Faith, ali izgleda da je pala sa visine, pala na glavu.
Faith spava, ali oči joj se kreću ispod vjeđa, vide slike koje nisu stvarne, ne mogu biti stvarne. Zar ne?
Tko zna što sanjaju Ubojice vampira?
Na znaku na vratima Bronza piše «NATJECANJE U DISKO PLESANJU». Disko? Faith se ne sjeća da je išla u Bronze. Nekako joj se čini da tu nije više dobrodošla. Zar se tu nije družila sa svojim prijateljima? Ne, ne svojim prijateljima. Prijatelji koje je mogla imati i imala, ali to je bilo davno.
Oni nisu njeni prijatelji.
Prizor iza vrata odgovara temi večeri. Po klubu se vrtlože svijetla u svim bojama i velika srebrna disko-kugla visi sa stropa. Stara glazba trešti iz zvučnika. Visoki muški glasovi. Bee Gees?
«Faith, dušo!» netko joj dovikuje i ona se okreće tek tada shvaćajući da je i ona obučena u skladu sa temom večeri. Suknja (ona nikad ne nosi suknje, zar ne?), čizme sa visokim potplatima, šarena bluza. Kosa joj je mnogo duža nego što se sjeća i u nju su upletene šarene vrpce.
Poznaje čovjeka koji joj se obratio, zar ne? Sredovječni tip, britanski naglasak. Kosa mu ne bi trebala biti takva, tako duga i sa zaliscima. Crveno odijelo od poliestera? Zar nije uvijek nosio tvid?
«Giles?» pita ga. Nije sigurna da mu je to ime.
«Pleši ili umri, dušo!» viče joj krečući se uz glazbu. «Pleši ili umri!»
Ne želi plesati s njim. Ne, skoro je sigurna da je došla plesati s nekim drugim. Ili se sastati s nekim, to joj nije još jasno.
«Potraži me kad se vratiš, dušo!» Giles viče za njom kad ona krene prema plesnom podiju. Nova pjesma Bee Geesa se počinje prolamati iz zvučnika i netko se sudari s njom.
«Život je precjenjen, Ubojice!» Novi glas. I novo lice. Poznaje li tog muškarca sa izblajhanom plavom kosom i britanskim naglaskom? (Zašto toliko ljudi ovdje ima britanski naglasak?) Ne, misli da ga ne poznaje. Ne pristaje mu bijelo odijelo koje nosi. Ne slaže se sa kožnim, vojnim čizmama i crnim, kožnim kaputom koji mu je prebačen preko ruke.
«Ubojica?» pita nepoznatog čovjeka, koji udiše samo kad želi uvući dim svoje cigarete. «Ja nisam Ubojica vampira!»
«Misliš?» ne zvuči uvjereno.
«Nije me briga za spašavanje nevinih ljudi i ubijanje vampira!»
Smije joj se i ona vidi oštre zube u njegovim ustima. Kako stanu unutra? Predugi su.
«Tako treba!» Nazdravlja joj pićem koje maloprije nije imao. Čaša je puna tamnocrvene tekućine. Staklo kucne o njenu čašu. «Ali što je s njom?» Pita vampir, pokazujući prema šanku.
Tamo sjedi djevojka plave kose, obučena samo u grimizni konbinezon koji je prekriva od vrata pa sve do gležnjeva i zapešća, tako uzak da ništa ne prepušta mašti. Jednom rukom se odsutno poigrava nožem, prelazeći prstom preko oštrice, zasijecajući kožu bez krvarenja. Drugom rukom uzima masline iz male posude na šanku.
Zašto masline kriče?
«B?» prošapće Faith. Sukobljeni osjećaji. Njena sestra, njena neprijateljica. Pomagala joj je, borila se protiv nje, voljela je, probola je.
«Krvariš, ljubavi!» Kaže plavokosi vampir. «Mogu li malo probati?»
Njena bluza je natopljena krvlju koja kapa na pod. Sada nova grupa svira na pozornici. Nizak tip sa čupavom vučjom glavom svira gitaru. Plavuša i crvenokosa su za sintesajzerom, dijeleći poljupce između nota. Tamnokosi dečko (Xander? Da, zove se Xander) udara po bubnjevima.
«Ispričavam se!» Plavokosi vampir stavlja slamku u Faithinu ranu i počinje sisati. Ona uopće ne primjećuje. B još uvijek sjedi za šankom, ali se široko osmjehuje nekom tko se pojavio na pozornici.
«Počnite širiti vijesti!» Angel pjeva i bend ga prati. «Ubojica vampira stiže danas!»
«Nisam Ubojica vampira...» šapće Faith. Zašto nitko ne razumije da nije Ubojica vampira? (Više nema pravo da se tako naziva.)
«Zato što želi sudjelovati,» nastavlja Angel. «U kraju svijeta!»
Faith shvaća da male masline koje Buffy jede nisu masline. Mala lica, vrište dok ih guta. Zašto vrište?
«Vratit će se u grad koji nikad ne spava!» nastavlja Angel.
«Prestanite!» viče Faith, ali nitko je ne sluša. Vampir i dalje sretno siše njenu krv.
Giles pleše na plesnom podiju.
«I iako nije broj jedan, kraljica groblja, vrh Ubojica, nije broj jedan ... »
Angel diže zadnju notu, glas postaje tako visok da Faith mora pritisnuti ruke na uši. Buffy ustaje sa barske stolice i zapali se prolazeći uz stol sa crnim svijećama.
«B! Ti si...» Faith pokušava vikom nadglasati prodorni zvuk, pokušava upozoriti Buffy što joj se događa.
«Ne brini se zbog toga!» kaže Buffy. Cijelo tijelo joj je sada obavijeno vatrom. «Uskoro ću biti dobra kao nova!»
Zapaljena ruka poseže da je dodirne po obrazu i druga Ubojica zavrišti.
«Buffy!»
Faith se naglo uspravlja u sjedeći položaj na krevetu, pokušavajući shvatiti gdje se nalazi. Zašto je u bolničkom krevetu? Zar se nije pakirala u svom stanu i razgovarala sa B? Ili se borila protiv nje? Nije sigurna.
Digitalni sat je na noćnom ormariću i na njemu piše datum. Današnji datum.
«Šest mjeseci?» progovara šapatom. Glas joj je promukao od nekorištenja.
Što se dogodilo? Gradonačelnik? Buffy? Angel? Toliko pomiješanih slika. Zar je to stvarno učinila? Otrovana strijela? Čovjek u uličici? Onaj ljubazni stari profesor? Ne, to nije moguće!
Giles! Giles joj je rekao da ga potraži kad se vrati!
Mora otići do Gilesa! Odmah!
****
|
