** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

slobodnadalmacija.hr 19. IV. 2011.

Ante Tomić

Haaški sud je bio HDZ-ov projekt

------------------

Oćeš pisat o ovome?” upita me u petak popodne jedan prolaznik.

“Ne znam, možda idući tjedan”, odgovorim mu nedužno, ne znajući što gospodin smjera.

“A lipo si pisa o njemu”, primijeti on prijekorno.



“Pa i jesam”, kažem, a on kao da bi nešto dodao, ali naposljetku samo zavrti glavom i ode, obeshrabren, ljut i tvrdo uvjeren da se dvadeset četiri godine robije Anti Gotovini i osamnaest Markačevih dogodilo samo zbog gadova kao što sam ja, loših Hrvata, bivših komunista, Srba, Židova i drugih dušmana našeg naroda i naše države. Gledam za čovjekom nekoliko sekundi i baš se nekako glupo osjećam.



Krivo mi je, ali kako bi išta od ovoga što se dogodilo u Haagu moglo imati ikakve veze sa mnom? Istina je da sam o generalu Gotovini napisao nekoliko tekstova koji se ne bi svidjeli ni njemu ni njegovim obožavateljima, ali prilično sam siguran da ih sudac Orie nije čitao. On ne zna da ja postojim, upravo kao što nikada nije čuo za Jergovića i Dežulovića i ništa mu ne znače imena Vesne Pusić i Zorana Milanovića. Haaški sud nema nikakve veze s ateistima, članovima nevladinih udruga, djecom iz miješanih brakova i urbanim Jugoslavenima, tko god ovi posljednji bili. Ustrajavate li baš da su visoke zatvorske kazne dvojici visokih hrvatskih časnika plod nekakve izdaje, krivce ćete morati potražiti na drugome mjestu.



Za početak, to svakako nisu ni Stjepan Mesić i pokojni Ivica Račan, kako je prošli tjedan pokušala sugerirati ona biskupska komisija. Biskupska izjava naprosto je podmukli falsifikat koji nema veze s činjenicama. Znate li uopće koliko je Hrvata u mandatu Esdepea izručeno Međunarodnom sudu za ratne zločine? Rijetko se kad ide za tim, ali od siječnja 2000. do siječnja 2004. izvanrednom avionskom linijom u Nizozemsku su otišla samo trojica naših, Mladen Naletilić Tuta, Vinko Martinović Štela i Ivica Rajić.



Trojica bosanskohercegovačkih razbojnika su sve što je Haag dobio od izdajnika Račana. Svi drugi optuženi tu sreću imaju zahvaliti Hadezeu. Prvo im je Franjo Tuđman Ustavnim zakonom nasapunao dasku, a onda ih je koju godinu kasnije Ivo Sanader gurnuo niz nju.



Zabavljao sam se ovih dana nasumično pregledavajući nepregledni ratni videomaterijal koji je Slobodan Praljak sakupio na svojoj internetskoj stranici, i između više od tristo pedeset DVD-ova, tamo našao snimak kojeg sam se mutno sjećao iz konca devedesetih. Predaja takozvane Viteške skupine. Sunčan jesenski dan na splitskom aerodromu. Ispred sivomaslinastog Herculesa nizozemske vojske u ugodnom su se razgovoru okupila četvorica najzaslužnijih za ovu operaciju, Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Markica Rebić i Ljubo Ćesić Rojs, dok jadni i nevoljni Dario Kordić malo dalje u kameru obećava kako će pred Bogom i narodom obraniti svoju nevinost i vratiti se uzdignute glave u domovinu.



A znate tko stoji iza Kviska Kordića dok on izgovara ove idiotarije? Nešto je mlađi i vitkiji, ali ne možete pogriješiti. Željko Sačić. Isti onaj Željko Sačić, koji je posljednjih mjeseci žestoko ustao protiv braniteljskih progona, prije trinaest godina se potrudio da u haaškoj pošiljci srednjobosanskih Hrvata tkogod ne zaostane. “Boarding completed”, objavio je on zadovoljno kad je i posljednji od Vitežana završio u utrobi nizozemskog Herculesa. Ovaj šaljivi kućni video iz listopada 1997. želio bih pokazati onome gospodinu koji me je u petak popodne zaustavio na ulici. Možda bi mu tada bilo štogod jasnije. Haaški je sud čitavo vrijeme, otpočetka do kraja, bio Hadezeov pojekt. Svi drugi, i Mesić i Račan i ateisti i djeca iz miješanih brakova i urbani Jugoslaveni, bili su tek sporedna lica ove političko-pravosudne pripovijesti.



Na samom početku, Hadeze je cijeli rat bio na vlasti, Hadezeova je bila i vojska i država i upravo je Hadeze propustio kazniti ratne zločine, dobrodušno je žmirio na svinjarije ili ih čak poticao. Pod dva, Hadezeova saborska većina je izglasala Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, temeljni pravni dokument kojim je omogućen kazneni progon zločinaca. I napokon, pod tri, Hadeze je, tek s tri skromna izuzetka, Tutom, Štelom i Rajićem, locirao, identificirao, uhitio i transferirao sve osumnjičene.



I to je čitava istina. Histerična priča o tobožnjoj uroti domaćih izdajnika je slaboumna i licemjerna laž, sve što se dogodilo možete zahvaliti našim dečkima, provjereno državotvornim Hrvatima. Džabe vam je danas vikati i mahati zastavama. Imate li išta protiv Haaškog suda, krivica je samo vaša. Naprosto niste smjeli glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu.


-------------


Šokantna šokiranost Hrvatske haškom presudom

20.04.2011 10:00

Autor: Marinko Čulić

Sveopći 'šok' koji je nakon presude Gotovini i Markaču zahvatio, prema vlastitom opisu, ogroman broj hrvatskih političara i građana – od vrhova vlasti do dna populacijske piramide, od raspamećenog Branimira Bilića do zadnjeg gledatelja koji se javio u njegov maloumni Puls Hrvatske – toliki je da i sam šokira. Ta reagiranja ispunjena su s tako puno zapjenjenih, mahom nacionalističkih i mrzilačkih strasti, recikliranih iz srca tame devedesetih, da nije ostao gotovo nitko tko bi trijezne glave analizirao što se zapravo dogodilo, i zašto se baš tako dogodilo

Čak i inače prisebni odvjetnici najvišeg renomea (Nobilo, Prodanović), koji svojim viđenjima obično hlade ovakve masovne psihoze, sada su se oprezno povukli u toplinu kolektivnog domoljubnog resentimana. Dobro, vratit će se oni sebi možda već za nekoliko dana, najviše tjedana, ali strasti su toliko proključale da vape za nekakvim objašnjenjem, pa makar bilo i relativno površno i prigodno. Pa, evo, ja se ovdje proglašavam nešokiranim i pokušat ću dati ta objašnjenja. Dva su razloga po meni dovela do ovako masovnog pražnjenja uzavrelih nacionalnih emocija, a o prvome su neke kolege već ponešto i napisale.

Hrvatska verzija 'kosovskog sindroma'

Riječ je o tome da je o Oluji proteklih godina stvoren tako izglancani stereotip kao ratnoj operaciji 'čistoj kao suza', da se nakon presude Alphonsa Orieja naprosto moralo pasti u drugu krajnost. Ta se presuda procjenjuje napadno u maniri hrvatske verzije 'kosovskog sindroma'. Jer, čuli ste, tvrdi se da su cijela Oluja, Domovinski rat, čak i Hrvatska i čitav hrvatski narod proglašeni u Haagu zločinačkim, što naprosto nije točno. Ne samo da u presudi suca Orieja nema o tome ni slova, nego je čak i tužitelj Tiger, a on u ovoj histeričnoj priči slovi malone kao presvučena Srbenda, izričito rekao, gotovo slovkajući riječ po riječ, da to nije točno. Ali čak i da jest, to ne bi dovelo u pitanje hrvatsku državu, samo bi je izjednačilo s ogromnom većinom zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih zemalja. I ondje je, naime, u nastanak država prije stoljeća-dva-tri bio redovito ugrađen neki masovni zločin.

U pravilu, on je izveden kao veliko etničko čišćenje domicilnog, domorodačkog stanovništva (dakle, isto kao sada sa Srbima iz Hrvatske). Pa eno danas tih zapadnih zemalja tamo kako slove kao uzorni cvijet demokratskog svijeta. Čak drže oštro slovo Turskoj zbog genocida nad Armencima, iako se on razlikuje od njihovih genocida samo u tome što je došao stoljeće-dva kasnije. Dakle, Hrvatska nema razloga ni za kakva mahnitanja koja sada gledamo, treba samo prihvatiti realnost da u evropsko-američkoj tradiciji stari zločinci sude novima (uostalom, zar i službeni Zagreb to već ne čini u slučaju Afganistana ili Libije). Druga je, međutim, stvar moralna strana ove priče, jer jedno je cinično se pokriti tom realnošću, a sasvim drugo prihvatiti svoju odgovornost kao zreliji među zapadnim narodima.

Na suđenju Tihomir Blaškiću obrana je imala drukčiju taktiku

Drugi razlog za ovaj svehrvatski šok još je važniji. Ogroman broj građana uopće nije shvatio bit sudskog procesa Gotovini i Markaču, dok su ga političari iz vrhova političkih nomenklatura, naprotiv, itekako shvatili, ali se prave da ništa ne vide i ne čuju. Što je bit ovog procesa, svatko će lako shvatiti sjeti li se suđenja Tihomiru Blaškiću. Na njemu je Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo odlično shvatio da ne može tvrditi samo da njegov branjenik 'nije kriv' ako istodobno ne odgovori na pitanje 'a tko onda jest', i on je to i učinio. Istresao je sucu na stol cijelu 'paralelnu liniju zapovijedanja', na čelu s Tuđmanom i Šuškom, i ovaj je mirno mogao staviti točku na proces.

On je našao svoga krivca, Blaškiću odrezao praktički oslobađajuću presudu i – 'mirna Bosna'. Gotovina i Markač nisu željeli biti tako branjeni, a njihovi nesposobni branitelji, koji su više figurirali kao advokati Banskih dvora nego njihovi, nisu ih htjeli ni pokušati uvjeriti da jedino tako mogu izaći iz zatvora. I oni su ondje ostali jednostavno zato što sudac Orie nije dobio odgovor na spomenuto pitanje, dakle nije mu ostavljen drugi izbor. On je u toku procesa bio čak vrlo blagonaklon prema Gotovini i Markaču, ali kako su se oni na suđenju držali kao samoubilački vjerni čuvari tajni Oluje, koji ne 'otkucavaju svoje', hladno ih je pustio da junački propadnu i sami sebe pokopaju.

Patriotski autizam

Propali su, dakle, zato što su puno više branili Tuđmana i Šuška nego sebe, što je sudac očito shvatio kao vrstu patriotskog autizma i subinteligencije koju ne treba honorirati. Kako i bi kada se protiv Tuđmana skupilo toliko uvjerljivih dokaza da bi, da mu je suđeno, sasvim sigurno dobio zatvorsku kaznu ravnu zbroju kazni dvojice generala, ako ne i veću. Pa ipak, njihovi odvjetnici potrošili su sve vrijeme ovog svijeta da pobiju Tuđmanovu krivicu, počev od onih glupih pokušaja da ospore autentičnost Brijunskih transkripata, iako nema bolje potvrde njihove vjerodostojnosti od kasnijih događaja. Prvenstveno ubojstva više od 600 srpskih civila i spaljivanja preko 22 tisuće kuća.

Tu dolazimo do nove važne obratnice. Iako je Gotovina više puta dao na znanje, nakon sućuti u povodu smrti Slobodana Miloševića i izrijekom, da nije išao u rat jer mrzi Srbe, to je daleko najtanji dio njegove obrane. Jer nakon što se Orie uvjerio da je njegovim advokatima manje stalo do njega nego do Tuđmana, mogao se osvjedočiti i da je njima, ali i malone cijeloj hrvatskoj javnosti, još manje stalo do tih srpskih žrtava. Prati, naime, čovjek hrvatske medije, ili ga o tome barem obavještavaju. Pa je mogao vidjeti s koliko se hladne nezainteresiranosti te žrtve doživljavaju u Hrvatskoj, i to je, naravno, u njemu probudilo obavezu da on bude njihov još jedini, simbolički odvjetnik.

Valjda se ne misli da bi to mogao biti onaj karikaturalni tip Željko Horvatić, autor 'stručne' predstavke protiv Oriejeve presude, koju u Haagu jedva čekaju nakon što ju je kod Bilića sočno ispljuvao i nazvao 'sramotnom'. Tako završno dolazimo do sljedećeg. U visokih 24 godine za Gotovinu i 18 za Markača ugrađeno je ne samo besmisleno branjenje Tuđmana koji je iskoristio Oluju da se riješi hrvatskih Srba, nego i odobravanje velikog dijela Hrvatske, uključujući dobar dio one tobože građanske, što je to tako završilo. I sad, umjesto da ova zemlja preispita sebe i do neukusa trijumfalističke proslave obljetnica Oluje, ona se nabacuje drvljem i kamenjem na Orieja, iako je on samo tehnički izvršitelj činjenica koje se ne mogu osporiti.
Oslobođenje Hrvatske od Tuđmanove hipoteke

Najvažnija činjenica je da ako Gotovinini i Čermakovi odvjetnici tako žijavo osporavaju udruženi zločinački pothvat, onda oni praktički priznaju da on, načelno, još nije završen. I da se još može nastaviti prema ono malo preostalih Srba, ali i prema ono malo Hrvata koji odbijaju biti 'šokirani' presudom suca Orieja. Jer to je, zar ne, krajnja konzekvenca pijanog neodricanja od Tuđmanovog režima, koji je bio u osnovi zločinački i prije 1995. godine – proganjanje, čak i pojedinačne likvidacije političkih protivnika, toleriranje zvjerstava nad Srbima i 'humanog preseljenja' Bošnjaka, otvaranje manjih konclogora u Hrvatskoj i većih u BiH – pa zašto se onda, dovraga, svi čude što je i dio Oluje napravio zločinačkom.

To je on, brate, napravio lijevom rukom, toliko nezainteresiran što to breme ostavlja svojim sunarodnjacima da u najmanju ruku zaslužuje da mu se ono vrati na mirogojsku adresu. Zato umjesto ove dernjave na Orieja, koja ionako neće ništa promijeniti, tog gospodina treba s uvažavanjem prihvatiti kao bogomdanog osloboditelja Hrvatske od Tuđmanove hipoteke, koji, istina, barata bolnim alatom – kirurškim pilama, bušilicama i drugim strahotama – ali nakon što te zašije cijelim tijelom osjećaš olakšanje.

Osim, naravno, ako si moralni idiot kojemu je jedino važno da, kako rekoh, hrvatskoj državi više nitko ništa ne može, a zaboli te đon-obraz koliko je Srba – jednojajčanih blizanaca Hrvata kojima se prethodno dogodilo isto – pri tome ubijeno ili moralo otići iz pradjedovske domovine


---------------

slobodnadalmacija.hr 20. IV. 2011.

De Facto De Jure

Jurica Pavičić

Gdje ste bili kad je hrvatska mati zvala





Nakon što je prošlog petka nizozemski sudac Alphonse Orie izrekao visoke zatvorske kasne hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, hrvatskim društvom prokuljao je preko noći val masovnog, ali slabo artikuliranog nezadovoljstva. Taj val revolta manifestirao se kao neoblikovano gibanje unutar kojeg u ovom času postoji niz pretendenata na vodeće mjesto.



A jedan od ljudi koji su presudu u petak dočekali kao divnu priliku da izvuku politički profit jest i splitski gradonačelnik Željko Kerum. Splitski poteštat taj je “veliki petak” dočekao uočljivo spreman.



Toga prijelomnog jutra, prekinuo je zbog čitanja presude sjednicu Gradskog vijeća i dao u gradu spustiti zastave na pola koplja. Odjenuo se od glave do pete u žalobno crno pa tako zacrnjen čak obilazio Boat Show (!), da bi u subotu – isto tako u koroti – izišao pred neveliki skup na Rivi gdje se sukobio s čovjekom pod imenom Pavo Grubišić, kojeg je pokušao uvrijediti time što ga je nazvao “urbanim Jugoslavenom”.



Nakon toga gradonačelnik je održao tronuti govor o Tuđmanu i braniteljima, i poveo pred svijetom pjesmu “zovi, samo zovi”. Pjevao je tako Željko pred ljutitim veteranima, u falsetu se zaklinjao kako će, kao i svi sokoli, “za te život dati”, a da osim spomenutog Pave nitko od prisutnih nije gospodinu Kerumu postavio nekoliko važnih, jednostavnih pitanja.



Recimo, ovo: Žele, a gdje si ti bio kad je hrvatska mati zvala? I - gdje si ti to, majke ti, Željko ratovao?



Jer, u tim godinama kad je “hrvatska mati zvala” i kad su “sokolovi život davali”, na čukama od Bistrine do Kašića i od Moseća do Pelješca mrzla su se jaja stotinama i tisućama naših sugrađana. U neka stara vremena, te se ljude romantiziralo, tepalo im se “naši dečki” i zamišljalo kao rokere s rećinom u uhu. Poslije, kako su godine prolazile, mijenjala se i ta slika pa su i ljudi na spomen ratnika počeli sve češće zamišljati mahnite peteespeovce koji u kafiću vitlaju kašikarom i ištu uvijek veće privilegije.



Naravno da su i jedna i druga slika površni klišej. Ljudi koji su tih pet godina gulili čuke po Dalmaciji i Hercegovini nisu bili neka posebna, ovakva ili onakva vrsta ljudi. Oni su naprosto bili presjek jednog društva i jedne generacije, onakve kakva ona jest, u dobru i (nerijetko) u zlu.



Među tim ljudima koji su tih pet godina iz lima jeli podgrijane biže, bilo je i urbanih i ruralnih, bilo je i “Jugoslavena” i “ustaša”, i bodula i vlaja, i radnika i neradnika, i onih koji slušaju Draganu Mirković i onih koji slušaju Foo Fighters. Bilo je među njima i svetaca i psihopata, i dobrih i loših ljudi, pa, na koncu, bilo je među njima sigurno i onih koje Kerum zove “urbani Jugoslaveni” (eto, skromno navodim za primjer sebe). Postoji samo jedna skupina ljudi koje uopće nije bilo po Moseću i Svilaji kad je “mati zvala” da se život dadne. A ta skupina su ljudi kao Željko Kerum.



Jer, ljudi kao Željko Kerum u to su doba imali preča posla. U tim godinama, kad je njihova generacija kusala fažolete iz manjerke i čekala minobacački udar, skupina ljudi kao što je Željko Kerum stjecala je svoj prvi milijun. Neki od njih taj su prvi milijun stekli tako da su svojim ljudima, svojoj vojsci, preskupo prodavali hranu. Neki su svoj prvi milijun stekli tako da su privatizirali firme, otpuštali ljude i na zemljišta dizali hipoteke. Neki od njih – a Željko Kerum jednog takvog poznaje dobro – obogatili su se tako da su prepakirali humanitarnu pomoć. Dok je njihova generacija fasovala udare Mladićeve artiljerije, ljudi o kojima govorim krenuli su iz majušne garaže, pa otvorili prvi dućan, pa drugi, peti. Dok su njihovi vršnjaci preotimali Krajišnicima Peruču, oni su privatizirali mljekare, hotele, novine.



Dok su njihovi sugrađani kretali u Bljesak i Oluju, ljudi o kojima govorim već su stekli lijepi imetak kao startnu prednost. A onda su se ljudi s čuka vratili. Vratili su se svi doma, i “urbani Jugoslaveni” i “neurbani Hrvati”, kao i svi ostali treće i četvrte vrste. A kad su se vratili, u njihovu gradu više nije bilo onih groznih, ružnih, neekoloških tvornica koje je gradio nenarodni režim i za koje su naivno mislili kako će ih dočekati kad jednom dođu doma.



Kad su se vratili, dočekao ih je grad bez Jugovinila, Jugoplastike, bez Termofriza, Mesoprometa, bez Union Dalmacije, Jadrantransa, Koteksa i Laurusa. Dočekao ih je grad u kojem više nije bilo industrije, nije više bilo velikih sustava, ali zato je u tom gradu bilo ljudi kao što je Željko Kerum. To su bili ljudi koji nisu uludo traćili vrijeme da se na čuki igraju rata, nego su to vrijeme iskoristili za svoj prvi milijun.



Pa su onda takvi ljudi, ljudi kao Željko Kerum, pred naše “urbane” i “neurbane” stavili ponudu koja se ne odbija: plaću od 2700 pa do čak 3100 kuna za koju možete raditi sofisticirane, visokoobrazovane poslove od sobarice do blagajnice. To je bilo društvo koje je nakon rata dočekalo naše urbane i ruralne, “Jugoslavene” i “ustaše”. To je bilo društvo u kojem su ljudi kao Željko Kerum mogli biti veliki. Samo u takvom, oni i mogu biti veliki.



Pa je tako Željko Kerum na koncu i postao velik. Upregnuo je novac koji je stekao dok su drugi ratovali, s tim novcem širio se još i još, sve dok na koncu nije postao vlasnik cijeloga grada. A onda je, kao vlasnik grada, sebe proglasio mesijanskim spasiteljem i iste one ljude koje plaća 2700 kuna uvjerio kako samo on može ovaj grad izvući iz blata.



Oni su mu povjerovali, i sada ga imaju kao gradonačelnika. Kakav je gradonačelnik, vidimo: nakon što se obogatio u našem ratu, sad se bogati iz našeg prireza i komunale.



Međutim, ljudi koji su glasovali za spasitelja Keruma očekivali su – eto, barem nešto poput Bandića. Očekivali su kanalizaciju na Kili, niskopodne autobuse, urednu komunalu i zelene površine.



A budući da im Kerum to nije umio dati, sad poput Bandića prelazi na idući “level”. Od neideološkog bauštelca sebe želi pretvoriti u ideološku figuru, navlači crnu košulju, zabranjuje “komunjarske” opere, te pred bijesne, ogorčene veterane izlazi i pjeva “zovi, samo zovi”. Samo, zakasnio je gospodin.



Rat je – naime – gotov i mi smo ga dobili. Prošla je baka s kolačima, “mati” ne zove sada, zvala je prije 20 godina, a kad se već Žele onda oglušio, onda nek sad promijeni melodiju i pjeva nešto drugo. Ili nam – nakon što nam je oteo grad, namjerava oteti i rat?

--------------------