** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

DUHOVI ČEKAJU SVOG GOSPODARA

Jedina zasad poznata kuća duhova u Hrvatskoj nalazi se nadomak Lovranske drage.





Duhovi što tutnje po stubama sablazno praznih katova, lica i pojave od kojih koža lagano ježi, neobjašnjiva hladnoća i uznemirenost, ono je u što zakoračiš kada prijeđeš granicu stvarnosti i uđeš u svijet satkan od energija duše. Englezi već odavno priznaju takve pojave i zaljubljeni su u svoje kuće duhova. Poznato je da je i Churchill, još kao ministar mornarice, dijelio stan s jednim duhom na prvom katu zgrade Admiraliteta u Londonu, s duhom Margaret Ray, ljubavnice Earla od Sandwicha.

Poduzetni Englezisvoje su sablasne kuće pretvorili u prave turističke atrakcije, pa tako turisti sklupčani u zasijedi kraj nekog zida s koga otpada žbuka, čekaju ne bi li se na vrhu stubišta pojavio netko zalutao, tko je tu živio stotinama godina prije, tražeći svoje mjesto u prostoru, ne priznajući vremenske dimenzije. A mi, mi takve pojave još toliko prihvaćamo, iako se ovih dana počelo odmotavati klupko tajni oko jedne takve kuće u Lovranskoj Dragi.

U nju je slučajno zalutao (iako mnogi poznavatelji tame tvrde da slučaj ne postoji), poznati riječki radiestezist, Borivoj Bukva. Njegov visak je registrirao postojanje duhova u ovom, nekada čuvenom okupljalištu mondenog svijeta, koje se tada zvalo "Hotel Draga Di Lovrana". Bukva je bio iznenađen prizorom koji je tada u ruševini zatekao: pletena fotelja, stol i koljevka i četiri tanjura na stolu. Kada je iskoristio visak da sazna što se to zapravo u kući događa, dobio je tri puta zaredom jasne naredbe da se smjesta gubi iz kuće, što je on i učinio. Nije se začudio reagiranjem duhova koji su ga gotovo istjerali iz kuće, jer je znao da se s tim stvarima ne valja šaliti. A osim toga znao je kratku povijest kuće koja je samo u poslijednjih 100 godina ubila sve svoje vlasnike, kratko vrijeme nakon što su je počeli popravljati, uključujući i slučajne namjernike koji su se u nju sklonili od nevremena. Oko te kuće su se oduvijek zbivali nevjerojatni događaji, kao da se nalazi na nekom raskrižju na kome se preklapaju vremenske zone iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Inače, kuća se nalazi na mjestu koje se tako i zove - Križevica. U vrijeme Talijana, Calvaria.

"Otprilike polovica tih pojava, uz velikodušnu procjenu, besmislica je. Na nesreću, ne znam koja polovica, a to unatoč svim tvrdnjama, ne zna niko", kaže Arthur C. Clarke,
dovodeći u pitanje uvriježeno mišljenje o svemoći ljudskih čula i realnosti onoga što se
njima može opaziti. Odnosno, je li stvarnost koju mi uz pomoć čula opažamo jedna postojeća stvarnost ili tek kalvarija koju svatko od nas treba proći?

Kuća koja bira svoje vlasnike

Kuće duhova nije lako prepoznati. Izvana izgledaju savršeno normalno. Ali, ljudi koji ih zaista poznaju, pričaju drugačije priče. Oni su iskusili pojavu neobičnih zvukova, šok od predmeta koji su sami od sebe letjeli u zraku, bili podvrgnuti teroru nestvarnih i izvanzemaljskih prizora. Oni su živjeli u ukletim kućama. Zato, kada nas je Bukva pozvao da zajedno posjetimo ukletu kuću, kažu u Lovranskoj Dragi, za sada jedinu kuću duhova u Hrvatskoj, nije nam bilo svejedno no, ni on se nije usudio sam u nju vratiti.

Već i okolica mnogo govori o kući. Smještena na rubu jedne litice, na tlu na kome je nekada u svojim pećinama živio prethistorijski čovjek, oduvijek plaši mještane Lovranske Drage, a da ni sami neznaju zašto. Odrasli sa stravičnim legendama vezanim uz tu kuću,
o njoj govore s pola glasa, a pred djecom se o tome šuti. Djeca se nje ipak plaše.

- Ovdje sam imao osjećaj da me netko gura da skočim niz liticu, pokazuje Bukva pitome zelene brežuljke što se prostiru ispod vidikovca na kome je ruševina, sve do medvejske plaže. A vidi kako je lijepo mjesto, pitomo. E, sad te pećine, one moraju biti tu negdje. Tu je Knezgrad, grad iz predhistorije, ostale su ruševine. Ispod ove kuće sigurno je bila neka
nastamba, ona je građena na njenim temeljima. Evo, ta kuća ima problema.

"Od sablasti i utvara drugih nakaznih beštija što vrebaju iz tame noći, sačuvaj nas i skloni,
Gospode", mrmljamo staru molitvu iz Korniša, ulazeći među zidove u kojima vladaju natprirodne sile i neka druga pravila. Ako ih je priznao vodeći astronom iz Glazgowa i današnji sveučilišni profesor Archi Roy, i posebno upozorio svoje studente prije dvotjednog
tečaja za lovce na duhove, priznajemo ih i mi: Moj zadatak je da vas pripremim za postupno uvođenje u velike misterije. Ali, isto tako, moja dužnost je i da vas na vrijeme upozorim na sve opasnosti koje vas vrebaju na tom putu". Ne možemo a da ne mislimo na to upozorenje dok ulazimo u nekadašnji: "Hotel Draga Di Lovrana", zločudnu i osvjetoljubivu ruševinu koja je uklonila sve one koji su je pokušali popraviti, nadživjeti ih, čekajući onog pravog, kojem bi dopustila da joj ponovno vrati prethodni sjaj.

- Kuća je ta koja sama bira svoje vlasnike, kaže Bukva dok oprezno ulazimo kroz nepostojeća vrata. Za nama ostaju kapelica i križ, sagrađeni prekoputa ceste, kao branik vanjskog svijeta utvarama iz kuće. Svatko od nas prolazi svoju kalvariju, ali onaj tko je prošao ovu Kalvariju uglavnom ništa o njoj nije mogao ispričati. Jedan vlasnik kuće odlučio ju je spaliti, drugi umro od iznenadne teške bolesti, treći je stradao u prometnoj nesreći nekoliko mjeseci nakon što ju je počeo adaptirati. Češki turisti što su se prije dvije godine od nevremena sklonili u kuću, ubijeni su udarom groma. Oko kuće su se uvijek događale
čudne i neobjašnjive pojave, ubojstva i samoubojstva o kojima su nam kasnije u Lovranskoj Dragi uzbuđeno pričali mještani.

Nedvojbeni odgovori viska

Unutra je hladno, pusto i ruševno, na dva zida nacrtani su ogromni križevi, kao da se neki znalac na taj način želio zaštititi od bijesa kuće. Kroz rupe u kojima su nekada stajali prozori, pruža se zeleni valoviti prizor na livade i šume koje u dodiru s morem prelaze u plavetnilo prošarano zelenim otocima s bijelim rubovima. Jak miris kadulje i ružmarina najednom je s udarom bure rasparao zrak. I donio tračak kolektivnog sjećanja: nekada davno na ovoj obali živjela je Dijana Etolska, Jonina Argonska, bio je tu Diomedov hram, a tamo prema Opatiji, bilo je svetište boga Apolona. Legenda kaže da se Dafne, bježeći pred njegovim udvaranjem, tu pretvara u lovor, a od čega potjeće Lovran i Lovranska Draga.
Strasti su, izgleda, oduvijek vladale ovim prostorima. Dok je samo petstotinjak metara dalje naselje Lovranska Draga, zidina prekrasnih čuvarkućom, biljkom kojoj se pridaje magijsko djelovanje na očuvanju i zaštiti ognjišta i obitelji, oko kuće duhova je brisan prostor pogodan za osmatranje i stanište jastrebova. Nitko ne može u mjesto niti iz mjesta, a da se iz te kuće ne vidi. Cesta u ovom dijelu svijeta tu završava.

Bukva ceremonijalno uzima svoj visak i pita: - Jesmo li poželjni u ovoj kući? Ne, eto vidite,
vrti se u obratnom smijeru, hajdemo mi van - govori, krečući se unatrag prema vratima.

Ali, mi ne idemo neobavljena posla. Penjemo se na kat i dogovaramo da će svaki od nas postaviti pitanje koje mu padne na pamet. Bukva će, naravno, držati visak i biti posrednik
između svjetova.

- Ali, došli smo s dobrim namjerama u ovu kuću! Ne, svejedno nismo poželjni. Ima li duhova u ovij kući? Da, (visak zaista mijenja smijer). Jesu li to duhovi iz prahistorije?
Da. Je li ova kuća na temelju nekog prethistorijskog grada? Ne. Je li živio ovdje stranac,
bogataš Urman? Da. Je li ovo bilo svratište bogataša, koji su se tu provodili? Da. Je li bilo u ovoj kući smrtnih slučajeva? Da. Mogu li se bilo kakve dobre dobre namjere vezane za ovu kuću ostvariti? Da. Hoće li se ovdje već u naše vrijeme obnoviti kuća? Da. Mora li kuća u potpunosti odgovarati svom prvobitnom izgledu? Da. Hoće li kuća tada donositi novac?
Da. Od turizma? Da. Hoće li vlasnik kuće biti stranac? Da. Možda domaći čovjek, povratnik? Ne.

Visak daje brze i nedvojbene odgovore i nema se mnogo vremena za razmišljanje, pitanja se moraju postavljati brzo.

- Pazi, ovaj duh je malo pokvaren i ja nisam s njim u dobroj vezi. On traži nekog tko bi njemu bio podrška, da taj duh može i dalje tu ostati. Je li to točno? Visak se vrti u pozitivnom smjeru: Da. Odobravaš li to što mi sad radimo u ovoj kući? Ne. A ako time pomognemo turističku promociju kuće? Da. Hoćemo li imati problema ako i dalje ostanemo u ovoj kući? Da.

E, tu Bukvu više nitko nije mogao zadržati u kući i on žurnim korakom izlazi na svjetlo dana.

- Hajdemo u Dragu, ostalo možemo čuti i od mještana.

Plesalo se po cijelu noć

- Znate, , nema baš sreće ta kuća. Tu je sve zgorelo još kad je moj tata bil mlad. Vlasnik ju je zapalio. Kuća je bila osigurana, a njemu je onda već te kuće bilo dosta. Sve je po noći s nje skinuto, čak i kvake s vrata i zapalio je - priča nona Cvetka Ančić, prisjećajući se kako su mještani pokušavali kuću spasiti, ali nisu uspjeli ugasiti požar.

- Bilo je to u doba talijanske vlasti. A prije je bila Austrija i poslije Jugoslavija i sada Hrvatska, kompletna zbrka. U doba Jugoslavije, u kući je bio jedan Čeh ili Mađar, neki
Urman, bio je oženjen Lovrankom. Kupio je za male novce i pokrio. Onda je naišao jak vjetar, pijavica, i odnio cijeli krov, gredu po gredu je skidao i to je sve tuda letilo.Ostala kuća gola. On se poslije toga razbolio i umro. Treći vlasnik je poginuo u prometnoj nesreći, nekoliko mjeseci nakon što je počeo popravljati kuću. On je imao namjeru napraviti žičaru
do medvejske plaže.

- Čuli smo da je kuća bila svratište bogatih ljudi iz šire okolice, da se u njoj lumpalo po cijelu noć i da je kuća imala redovnu liniju kočijama do Lovrana i telefonsku liniju s Medvejom?

- Da, prije no što sam se ja rodila. Mi smo tu brižni bili, velika sirotinja. Tu je bila "zona franca" pod Talijanima, a mi nismo bili ni Talijani ni Hrvati, bili smo na granici, a u tu kuću su dolazili ljudi s obje strane granice, kočijama, po bijeloj cesti. U kući se plesalo po cijelu noć. pogotovo kada se Urman poslije smrti prve žene drugi put oženio. Bila je muzika i bili su karoci. Bila je jako lijepa kuća, prava planinarska, dok pijavica nije skinula krov. Ni jedna druga kuća u mjestu nije stradala.

- Češki turisti su nedavno stradali u toj kući?

- Baš unutra u kući, oni su tamo ičli da se sklone od kiše i pogodil ih je grom i ubil je sina i oca. Nije vam hladno tu?

- Je li bilo kakvih ubojstava u toj kući?

- Jednom je. Jedan je jedan čovjek iz sela, bio je oženit, bilo je to 1912. godine. Imali su četvero male djece, a on je bio ljubomoran na ženu, bez veze. I onda su oni otišli gore na tu stijenu iznad kuće po sijeno, a on uzeo srp i vrat joj prerezao. Potom se i sam odatle bacio. četvero nezbrinute djece je ostalo.

- Što mislite, zašto nitko ne uspjeva završiti tu kuću?

- Jer je začarana, prokleta kuća. Prvo bi trebalo gromobran storit da grom ne bi ubil koga opet.

- Da vam ja povedam kako smo mi nekada tu živeli... to ni jedna životinja ne bi izdržala, takav rad. U selu su svi imali velo blago, a malo mesto, tu se ni moglo nabrat sena. A gore smo imali livade od Male Učke pa do Vojaka. U ovo doba godine smo po dve ure samo pješačili gore, gore smo uprtili po 50 kil sena na sebe i nosili dole. I tako po tri puta na dan. Stvarno, mi smo bili pegula, priča nona Marija Aničić, čiji je barba bio stražar na kalvariji kada je kuća izgorjela, a koja nam se pridružila kada je čula o čemu razgovaramo.
Nitko u mjestu nije prema kući duhova ravnodušan.

- A i kad smo deca bili, dok se hodalo pješke, uvijek nam je nekako sumnjivo bilo, niki nije tamo živio.

Slučajni Englez u kući duhova?

O preklapanju pozitivnih i negativnihvremenskih zona na određenom mjestu pisao je i Castaneda, ni sam ne razumijevajući fenomen. Kada se moguća formula upotrijebi na ovo područje, dolazi se do zaključka da su 49. godine prije nove ere Cezarovi vojnici bili poraženi u velikoj pomorskoj bici u vodama oko Krka. Ne želeći se predati, kako ne bi postali robovi, međusobno su se poubijali. dvije tisuća godina poslije, taj se "film" reproducira na Golom otoku, poznatim međusobnim kažnjavanjem robijaša kada bi novopridošli robijaši morali proći kroz špalir udaraca, nazvan "šiba". Što je ono što se reproducira na Križevici, koristeći sposobnost prostiranja ne samo u prostoru nego, potpno
neočekivano, i na velikim vremanskim rastojanjima? Je li ovo jedan od onih terena i kuća koje "pamte"? Sjetimo se Malnarovog nastojanja da jašući istim putevima i istim tempom, na potpuno isti način kao Aleksandar Makedonski, doživi neka od iskustava iz tih vremena, koristeći se upravo sposobnošću svemira da pamti.

- Tu je nekada živio pračovijek i kad su došla divlja plemena sa sjevera, na području Križevice se vjerojatno odigrala odlučujuća bitka. Ni kasnije ovaj teren nije bio miran i tu su se stvarali snažni eterički valovi koji prožimaju sve okolne stvari i čine atmosferu različitih mjesta, ostajući aktivni godinama. To su vrste gregora. Oni utječu na našu sreću i nesreću - objašnjava Bukva kako on shvaća fenomen uklete kuće na Križevici, dok napuštamo Lovransku Dragu. Prolazeći opet kraj kuće duhova, najednom ugledamo kako nam se približava automobil s engleskom registracijom Zaustavljamo ga, kažemo da je u pitanju viša sila - duhovi! Sad ćemo napraviti mali pokus.

Englez be pogovora staje. Objašnjavamo kako se sigurno nismo tu bez razloga sreli i da mora s nama u ukletu kuću. Njemu je sve jasno, nije badava Englez. I to Jack Haigh iz Entona u Yorkshiru, koji živi u Rijeci već 8 godina. Došao je čovjek prvi put kod nas na godišnji odmor, dopalo mu se i odlučio ostati.

- Sad ćemo upitati kućne duhove jeste li vi taj stranac koji bi mogao biti vlasnik ove kuće,
kaže Bukva, vadeći visak.

- Ha, ha, i masoni su to koristili u svojim ceremonijama, prepoznaje Jack stvari. - pitajte, ali nisam ja taj stranac, vaši zakoni ne dopuštaju strancima da budu vlasnici nekretnina.
Pitamo za svaki slučaj i dobivamo odgovor: Ne! Jack znalački i pomalo razočarano razgleda kuću i konstatira kako u njoj sigurno obitava neki duh, možda ne baš tako zao kako mu se pripisuje. Engleska ljubav prema duhovima beskrajna je.

- Sigurno postoji način da ga se udobrovolji, ali sve ovisi od toga tko je sadašnji vlasnik kuće, zaključuje i odlazi u restoran na hladno pivo, odakle će uživati u divnom pogledu na
Kvarner i razmišljati zašto on ne bi mogao posjedovati upravo tu pravu kuću duhova. Svi njegovi engleski prijatelji bi je došli vidjeti, a njihovo strahopoštovanje bilo bi mu draže no
titula lorda, kaže Jack Haigh.

Nedorečena priča nije nikakva priča, pa nazivamo sadašnjeg vlasnika kuće u potrazi za nekim objašnjenjima.

- Što hoćete time reći, kakva kuća duhova, na što vi to ciljate, tamo nema nikoga - zbunjeno odgovara na naš telefonski poziv sadašnji vlasnik kuće, 26-godišnji Kristijan Nikolac, vlasnik turističkog poduzeća "Petar Pan" iz Opatije, čiji je pokojni otac stradao u
prometnoj nesreći nedugo nakon što je počeo popravljati kuću. U roku od 15 minuta dolazi na razgovor.

- Moj pokojni otac je tu kuću kupio prije oko 20 godina i uvijek je planirao od nje napraviti ugostiteljski objekt, no jednom prilikom mi je rekao: "Sine, to ti moraš dovršiti". Stvarno ne znam zašto mi je to rekao. Već tri godine to planiram i uskoro će na kući početi radovi.
Napravit ću je onakvu kakva je bila nekad, bez ikakvih dodataka i dograđivanja. Znam da je jedan krov odnio vjetar, ali to nije bio dobar krov, mora biti kao nekad.

Vlasnik turističke tvrtke, čovjek koji hoće kuću vratiti u potunosti u prvobitno stanje i zarađivati od ugostiteljstva, onaj kome je i otac prepustio taj zadatak, preostaje nam još jedino da upitamo:

- Je li vam netko u obitelji stranac?
- Ne, mi smo Hrvati.
- Nikad nikoga niste imali tko je bio stranac?
- Pa, jedna nona mi je Venecijanka, a druga je bila iz Budimpešte... a tata mi je imao austrijsko državljanstvo, kaže u nevjerici odabranik duha kuće.








NAPOMENA: Preuzeto iz Novog Lista, 10.kolovoza 1996. godine "VID" - pisala je JELENA SEDLAK, snimio MARKO GRACIN. http://www.novilist.hr/
Tekst je prezentiran u knjizi, BORIVOJ BUKVA, NEW AGE U SJENI BOROVA, Rijeka, 2007.

ovaj članak je objavljen na magicusu

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25362

Pogledaj i tekst: DUHOVI NAD LITICOM - KUĆA DUHOVA

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7232


U Rijeci, 01.07.2009. godine Borivoj Bukva