** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

KRASTAČINE KRASTE



U davna vremena s neba stigne pozivnica pticama da se toga i toga dana priključe gozbi pjevanja i plesa na nebeskomu dvoru. Sve ptice stadoše čistiti i perje i grlo - slavuji i ševe, kosovi i kukavice, sokoli i češljugari, orlovi i laste. Listom su se trudili da uvježbaju svoje pjesme kako bi bili dostojni tako velike počasti.

Našla se tu i crna vrana, u koje nije bio nimalo umiljat glas, ali je ona vjerovala da će njezin nastup na dvoru biti najvažniji. Da bi bila što uvjerljivija, ponijela je i gitaru, pa je danonoćno kljunom prebirala po žicama. Smjestila se na grani iznad neke bare, neumorno vježbajući svoj prilog.

U zoru narečenoga dana izroni iz bare jedna žaba, pa se obrati vrani s molbom da ju ponese na nebeski dvor, jer bi i ona željela pjevati i plesati s ostalima. Vrana se tek posprdno nasmija. Odloži gitaru i sleti na vodu da se napije. Žaba uluči zgodu pa uskoči u gitaru i pritaji se u dnu.

Napivši se, vrana šćepa gitaru i poleti, doviknuvši put bare:

"Zbogom ostaj žabo, sutra ću ti reći kako je bilo na nebeskom koncertu"!

Toga jutra sve ptice uzletješe put neba. Dugo se letjelo, ali kad se sletjelo pred nebeske dvore, dočekaše ih domaćini i uvedoše ih u dvoranu od glazbe, gdje je već vrvjelo od gostiju iz svih krajeva svijeta. Tamo su se ptice nagledale čudesa i divote do mile volje. Neke su od njih plesale, neke pjevale, u jatima ili ponaosob; svi su pjevali sa svima, svi se radovali sa svakim.

U međuvremenu se žaba iskrala iz vranine gitare i skočila na pozornicu. Počela je iz svega glasa pjevati, a onda i poskakivati. Ubrzo se primijetilo da se ne radi o ptici. Razliježe se pljesak i uzvici podrške. Žabi kao da izrastoše krila. Letjela je na sve strane i glasala se cijelim srcem. Pljesak nije prestajao. Žaba je bila presretna.

Vrana se nije mogla načuditi: odakle žaba na dvoru u nebesima? Onda je shvatila da je njezina gitara imala slijepoga putnika. Ne reče ništa, već sutradan omogući žabi da se uvuče u gitaru. Kad se u zalaz sunca završila svečanost i otpočeo let kući, vrana izvrne gitaru i jadna žaba poče padati na zemlju. Padajući, molila je kamenje da se otkotrlja u stranu, molila je travu da se požuri narasti na mjestu gdje ona bude pala.

No molbe joj nisu bile uslišane. Pala je na kamenje, koje joj je razrezalo kožu. Preživjela je, rane su zarasle, no kraste su ostale na koži kao uspomena na nebeski izlet. Otada su tu žabu nazivali krastačom.

Svi potomci krastače s ponosom nose svoje kraste, zahvalni što im se među precima nalazi jedan nebeski putnik.



(Argentinska basna, prevela i prepričala V.K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena

---------------------------------------