subota, 27.12.2008.
B o ž i ć i G o d i n a n a m N o v a ! ! !
Kao prvo..željela bi svim mojim mnogobrojnim vjernim čitateljima SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I JOŠ SRETNIJU 2009-u GODINU!!! (
)
Evo prošo je Božić...baš nekako brzo..kako je uostalom i došao...
odlučila sam podjeliti malo s vama kako mi je ova odlazeća 2008. godina prošla..
moram priznat da i je to bila jedna od gorih..ako ne i najgora godina...
pa tako i Božić s njom...
Pitate se zašto najgora? rijetko tko ima tako "skromno" mišljenje...
e pa sad ću vam objasnit...
* zato što sam u ovoj godini izgubila meni dvije jako drage osobe..
dobro..upoznala sam druge tri..koje su na putu da mi budu draže...
* zato što sam ove godine bolja nego ikad sa sestrom...
* zato što sam izgubila posao....dobro..našla sam novi i bolji...
* zato što sam shvatila da materija ne donosi sreću..da novac ne kupuje zdravlje...da džip u garaži ne daje jamstvo da ćete na važan sastanak stići na vrijeme...
* zato što sam ono što sam postigla i postala "bogata" tek uvidjela kad sam to sve izgubila...
* zato što sam pala godinu na faxu...ali još uvijek imam priliku studirati i to bez plačanja unatoč mom drugom padu...
* zato što je tata kupio puricu 5 dan prije Božića pa ju je i prije isprekao i zamrznuo u strahu da se do Božića ne pokvari i nije bilo onog mirisa pečene purice u rano božićno jutro...
* zato što nam Božić nije bilo bijeli...
pa zašto mi je onda ova godina bila najgora???..pitate se...
po popisu se vidi da sam u "plusu" (izuzev iznimke)
> upoznala sam novo troje ljudi i oni su ušli u moje živote...da super je to..ali da nisam izgubila ovo dvoje..sad bi ih sve ukupno imala petero priraslih jako srcu...
> bolja sam sa sekom nego ikad...da ali mi je žao što mi je za to trebalo dugih 20 godina čekanja...
> našla sam novi posao...da..ali mi je on trebao da počnem cijeniti svakodnevno rano ustajanje svojih roditelja da bi prehranili seku i mene prijašnjih godina....
> shvatila sam da stvari ne garantiraju lijep život..da..ali trebalo mi je tek da se svojim očima uvjerim...nisam slušala svoje roditelje kad su mi pričali i da je ono što mi malo daju,a od srca je,važnije nego bilo koje bogatstvo..(blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju!)
> uvidjela sam da sam prije bila "bogata" i slijepa...da..ali to su mi govorili svi oko mene...a nisam ih slušala...jer "ja sam uvijek u pravu"..
> pala sam godinu...a opet još uvijek besplatno studiram...da ali koliko sam nadarene djece zakinula tim svojim padom i zauzela im mjesto...
> da..tata je peko puticu 5 dana prije....i nije bilo mirisa pečene purice..ali mi smo u doba "stezanja remena" ipak imali puricu na božićnom meniu..dok si ju neki drugi nisu mogli priuštit...
> Božić nam nije bio bijeli...da..ali živim u nadi da će svaki idući biti još blijeliji..i veselim se tome...a i u božićno poslijepodne zalepršale su pahulje snijega...
pa zašto mi je ova godina najgora??
možda i nije tako...stavila sam sve na papir...mnogo sam naučila...imam prilike sve to popraviti u 2009. i to me veseli...
želim Vam svima da u novu 2009 uđete s punim plućima..ne žalećiza propuštenim, uživajući u svakom trenutku sami sa sobom, sa svojim voljenima...
i neka vas od gora Isusek čuva i pazi! i neka vam pošalje nekoga da vas mazi!
- 11:49 -
subota, 13.12.2008.
baš sada...
oliver mi svojim glasom pravi društvo....
nekako sam prazna....
ulovio me neki bad mood...
al ipak ne osjećam se tako loše...
nekako...ko da letim u nekom bezvremenskom prostoru...
stojim... i promatram sve oko sebe...
nisam više ni sretna..nisam više ni tužna...
onako ravnodušna....
baš sam odabrala ono najgore...
biti ravnodušna...
ili možda ne...
možda me sto i jedna stvar kopka u mislima...
ali ja im ne dam van...
ne to mi sad trenutno ne treba...
niti će mi trebati....
pjesma lagano svira....
tišina je oko mene...
tama me obavija kao da me neće pustiti još dugo dugo...
ali ne zamaram se...
jer lijepo mi je...
"...ja mislim na tebe,na tvoje uzdahe, a od ljubavi strahujem..da li to naslučuješ..i molim za tebe..za tvoje osmjehe..dok čeznem i strepim..ja stalno mislim na tebe..i pitam se često..dal pomisliš nekad na mene..."
pjesma je to koja me prati večeras...
volim te onakvog kakvo
- 23:48 -
petak, 12.12.2008.
Ja+psihijatrica
Evo..malo da podjelim s vama svoja iskustva kod tete psihijatrice kojoj sam išla..
Da se razumijem..ne želim ju pljuvat, ne želim da ovaj text stvara neki negativan stav prema ljudima koji idu kod tog tipa stručnjaka I prema ljudima koji su zaduženi da vas slušaju…
Mnogo sam razmišljala prije nego li sam se odlučila otići potražiti tu vrstu pomoći..ma da su mi ljudi govorili kako mi to ne treba…
I ne..ne opravdavam se sad..a niti me je sram reć da sam išla psihijatrici..i das am pila ljekove…
Jedino što vam iz svog malog iskustva mogu reć da ti zdravstveni djelatnici I nisu uvijek u pravu I da se ne trebaju uzimat tablet pošto poto ko su vam prepisane…
Dakle..
Sve je počelo negdje u rujnu mjesecu ine godine kad mi je moja doktorica onako dobronamjerno preporučila jedan posjet psihološkoj klinici..te toliko da se malo olakšam…
Dala mi je uputnicu I ja se zaputilana Rebo…
Pokucala sam psihijatrici na vrata..otvorila je..onako..mrko I hladno odmjerila me od glave do pete I hladno upitala “Izvolite!što trebate? Imam gužvu!”
Našto sam joj ja lijepo odgovorila “Doktorica me poslala na razgovor..dala mi je dijagnozu…I poslaa me k vama…”
Još jednom me pogledala… promrmljala nešto u stilu “ Prebukirana sam..”...upitala me..
“Pa dobro,jel hitno to kod vas??” ja reko “ NE NIJE” I mislim si..di ćeš jednu osobu s poremećajima hranjenja I uputnom dijagnozom anorexia neurosis pitat jel hitno..naravno da nije…
Rekla mi je “Dobro..javit ćemo vam se…imamo mjesta u siječnju” (Dakle za 4 mj)..
Meni olaknulo…
Naravno prolazili su mjeseci..nitko nije zvao…
Došla je veljača…
Jedan dan vidla sam se s frendicom I ona mi je savjetovala da će mi prek veze namjestit razgovor kod te iste psihićke koja me onak lijepo odjebala…
Msilim si ajde… vrijedi probat..tek toliko da vidim kaj dotična ima za reć…
Bila sam na razgovoru za tjedan dana… (nevjerojatno što veza radi)
Uglavnom…sjećam se da sam uplašena ušla unutra..prvo joj je pitanje bilo “A di si bila do sad?pa očito je iz daleka da si bolesna!!” …”Šta babo pričaš??bila sam kod tebe prije par mjeseci pa sam dobila nogu?!” mislim si…
počele smo razgovarat…svašta me ispitivala…
Načini dijete.. svoje viđenje sebi.. viđenje svoje okoline…
Znam da joj je jedan od komentarabio “Čuj ovakva depresivna,naporna si I sebi I svima oko sebe” e tu sam pukla…” MOLIM?!?!”
Mislim si ja naporna,a tako se trudim ostati neprimjetna…užas…to me toliko rasplakalo…
Bila sam iznad sebe I odlučila da vme ta žena više neće vidjet…
Al ajd..bivši me tješio I objašnjavao da neka dam ženi drugu priliku…naravno..to sam I učinila…
I tako nekako smo se “našle” na nekoj bezveze razini…
Prepisala mi je tablet…Xanax I Prozac…
Ostala sam šokirana…ko ja????? Ja da pijem tablet??? Ma nema šanse…
Ali I tu sam popustila…
Moja doktorica mi je rekla da sama odlučim..
Bivši me je savjetovao da probam..lako ću prestat…ako mi ne budu odgovale…
Frendice su rekle neka uzemem…
Frend je rekao NE
Moji doma reklisu da je ona šrink pa valjda zna kaj mi daje…
I eto tako ja počela pi tablete…
Što se nakraju ispostavilo kao KRIVI KORAK!!!
NE PIJTE TABLETE!!!! One sume toliko učinile flegma osobom…dami je bilo svejedno dal me zgazi auto..trkne tramvaj ili mi nešto padne na glavu..meni je sve bilo lijepo…ha ha ha ha…
Bilo jer tu soata zanimljivih dijaloga između mene I nje…
Ali dosta smo se I “kačile”
Pitala me u jednom trenutku.. “pa dobro..što misliš da se cijeli svijet vrti oko tebe?? Što misliš da svi bulje u tebe I da si im ti centar svijeta??”
Mislim..meni je to bilo bezvezno pitanje jer jedino to nisam htjela…da netko bulji u mene..da me komentira..a imala sam osjećaj das vi bulje I rugaju mi se…
Nešto odvratnooo…
I ko za vraga…
Tih tjedana imali smo praksu….
I ja ne znam…jel je meni na čelu pisalo nešto..al ko das u ljudi znali dami to mseta…
Počeli su komentirat…
Jedna mi je doktorica na praksi ponudila čokoladice… ljubazno sam ju odbila…na što je ona rekla nešto u stilu “ ma tI si dovoljno slatkam,ne trebaju ti slatkiši! WTF??????
Onda smo išli na drugu praksu…. Gdje je profesorica non stop komentirala kako imam “krasne okice Ispod šiški.. ikako sam sva vedra I vesela” MOLIM???
Bilo je tu još nekih situacija…
To me toliko psihički uništavalo..jer sam bila uvjerena dami lažu…
Teško je to ovako objasnit ako nikad nsi ibio u toj koži…
Sad ne znam dal bi se ponovo vratila na taj “kostur” izgled…
Ovako da mepitate na brzaka rekla mi NIKAKO…
Ali nekako imam osjećaj da mi je to ona dubaka skrivena želja u meni…
Nastavak slijedi….
- 20:00 -
srijeda, 03.12.2008.
nekako...svakako...
nekako sam umorna od svega...glavami je uzarena..a u njoj ništa pametno...
konstantno očekujem da će nešto otić na bolj..pritom ne trudeći se apsolutno ništa...
ja i dalje idem na poso..pa doma...malo se razvlačim po kući..već dode večer i u krevet..i tako iz dana u dan...
nije da se nešto žalim...
znam da kad ću jednom uzet zamah...onda ću stvarno krenuti...
razmišljala sam...
što naučiti iz svog "slučaja"...
odlučila sam pisatikako se sad osjećam..kako sam se osjećala prije..i da iz toga imam kasnije pouku kad sredim i ostvarim ciljeve..da ne budem opet u depresiji i tražim nešto što već imam...
teško je ovaj pisat u šiframa..al ne da mi se razglabat predetaljno....niti je ugodno niti je zanimljivo...
samo nikako da se maknem od toga razmišljanja što sam imala a nisam bila svjesna...dode mi na pamet..što ako više nikad neću imat nešto slično???..
što ako neću više nikad bit obasuta pažnjom, ljubavlju, dobrotom???
awwwwwwww....
hvata me strah!!! panika!!!
pa zar je moguće????
ali heeelooo..pa imam tek malih 22 godine...
još sam u neku ruku djete...
tako se i osjećam...
- 20:34 -
