Bubamara šarena

Popodne je, a cijelo jutro me ometa buka sakupljalice za lišće koja mi zvrnda pod prozorom. Volim jesen, volim šuškanje lišće pod nogama, volim gledati lišće kako okružuje drvo sa kojega je opalo i kombinacju žuto-smeđeg tepiha na zelenoj travi.



I zato ne razumijem.
Ne razumijem zbog čega se mora sakupljati lišće na livadi, u parku koji nije u centru grada, pa lišće ne smeta vizualnom dojmu okoline. Ne razumijem zbog čega sakupljati lišće na livadi koja je na rubu grada, preko puta kukuruznih polja. Ne razumijem zbog čega sakupljati lišće koje nikome ne smeta, jer osim pasa i djece nitko ne trči tim livadama. Ne razumijem zbog čega sakupljati lišće sa motornim sakupljačem i trošiti nafu. Ne razumijem zbog čega praviti toliku buku, kada se to može pograbljati grabljama. Ne razumijem zbog čega oduzimati drveću savršenu hranu koju treba, a onda u proljeće sipati kemijske dodatke koje mi mislimo da to drveće treba. Ne razumijem zbog čega radimo protiv prirode, jer lišće će svake godine opet biti na istom mjestu na tlu ispod drveća. Ne razumijem zbog čega si zadajemo tako uzaludan posao. Ne razumijem sve to.



Ali razumijem da neke ljude smeta lišće na livadi ispod drveća, pogotovo kada se počne raspadati. Razumijem i to da od tog posla sakupljanja lišća netko prehranjuje svoju obitelj. Razumijem i vidim da vozač sakupljalice uživa u svom poslu kao malo dijete u lunaparku jer vozi po samo njemu poznatim putevima kao vozači Formule 1 u krugovima. Razumijem da je tako jednom netko odlučio da se mora sakupljati lišće po livadi, a drugi su samo slijedili ne propitkujući tu odluku. Razumijem i to da mene to smeta, jer ja bi najradije da to lišće ostane tamo gdje je.

Ne razumijem i razumijem istovremeno.

Oznake: lišće