Bubamara šarena

Ljetno vrijeme u moje srednjoškolsko doba provodila sam na Cresu. Tamo sam i jednog dana upoznala Vladu. Družili smo se od tada svake godine kada smo bili tamo.
Vlado je unosio svojom pojavom u društvo veselje i dobro raspoloženje. Svemu se čudio kao malo dijete, a veseli smijeh mu je kao voda slapom svaki čas potekao van.

Duboko dolje ispod toga osmijeha se međutim krila tuga. To je izašlo van tek kada ga nije više bilo.
Jedne zime se ugasio taj veseli osmijeh zauvijek.
To ljeto sam bila tužna. Svaki čas sam očekivala da se pojavi u društvu sa svojim zaraznim smijehom. To ljeto smo svi bili vrlo tužni, jer Vlade više nije bilo među nama.

Ali Vlado je u mojoj blizini. Svaki put kada ga se sjetim, svaki puta kada čujem u glavi onaj njegov zarazni, gromoglasni smijeh. Baš svaki put je opet tu.
Da Vlado nije bio djelić moga života, da nije ostavio traga u njemu, danas bi bila malo drugačija ja, ne bih bila ista.

I zbog toga sam danas zahvalna, zahvalna sam jer sam ga poznavala. Poznavala sam Vladu, koji mi je pokazao kako je svijet lijep i može te uvijek nasmijati, ali me je naučio i to da tugu ne treba držati u sebi, nego je pokazati, dopustiti sebi biti tužan.

Vlado hvala ti za sve to!



A sada je možda vrijeme da se zahvalim, zahvalim za sve drage ljude koji su ostavili trag u mom životu, a koji nisu više fizički ovdje. Nisu fizički, ali svakom misli kojom se prošuljaju njihove riječi, mirisi, kretnje, obrisi njihovih lica i tijela itekako su prisutni i biti će sve dok ih se sjećam, dok žive u meni.