Bubamara šarena

Koga nema???
Što da nacrtam???

Pa sunce naravno!

Fali mi ovih dana. I idućih, preko nekoliko, dana će mi faliti, jer jednostavno sunca nema. Teško mi je sada zamisliti da sunce uvijek sije, uvijek je tamo negdje gore, smije se svojim veselim toplim osmijehom, putuje svojim putem....a ovdje dolje ga jednostavno nema. Nema vjetra da rastjera oblake, pa nema niti sunca.

Možda da krenemo masovno plesati ritualni ples. Ko što su indijanci molili za kišu, mi možemo moliti za sunce.
Lijepi bi to prizor bio, na livadama po lijepoj nam našoj....deseci tisuća ljudi pleše....hoja-hoja-hajjjjj. Možda bi ples tolike mase ljudi napravilo malo vjetra, da se oblaci raziđu.
Zašto baš toliko ljudi? Pa valjda ljudima fali sunca. Pa vele da je sunce izvor života.
Ne samo života, već živosti, veselja, dobrog raspoloženja, vedrine.......Što sve ne čini ta mala užarena kugla, nama, malenim bićima na tamo nekom trećem po redu kamenčiću, pardon, planeti od sunca.
A mi ga uzimamo zdravo za gotovo...pogotovo ljeti......i stalno se posvuda čuje, eh, što prži ovo sunce......a što bi sada sve dali da nam zablista nebom i vrati široki osmijeh na lice.

Zato, plešite svoj ples, ne treba to biti na livadi, u javnosti, plešite ga za sebe....i ponekad škicnite prema nebu, samo da provjeite.....dal se probilo kroz oblake.
Sunce, naravno!

A dok se ne pojavi ono pravo, žuto, toplo, čarobno i mekano, ja sam sebi svoje sunce nacrtala.