IZA ZIDINA
(1993.)
rekla je da je ne zanima moje ime
ne želim znati ništa o meni i mom životu
a ipak mi je dala dio svoje topline
poklonila na tren svoju dušu i ljepotu
a ljudi su stajali s druge strane zidina
pokušavajući barem pogledom ući među nas
između divlje strasti i opojnog vina
i grijeha od kojih nismo tražili spas
nije željela vezu i sa strahom me ljubila
bojeći se osjećaja koje ne može obuzdati
i kad pomislih da popušta samo se izgubila
a toliko mi je još toga mogla dati
a ljudi su i dalje željeli probiti zidine
tražeći odgovor a i pitanja ih je strah
kako se to dvoje stranaca mogu uspeti u visine
i kako se mora mogu preroniti na dah
ne vidim joj tragove i ne znam adresu
jer ništa mi o sebi nije htjela reći
tek poneku sitnicu što joj je pobjegla u bijesu
bojeći se da putuje ka stvarnoj sreći
a mislim da znam sve što bih trebao znati
gledajući te oči kao da sam dušu gledao
dobijajući spokoj koji me i sada prati
kad god bih joj se u mislima ponovo predao
svaki dio njene duše sam imao u sebi
osjećao svaki drhtaj, uz svaki dah treperio
bio njen vladar i njen rob, prema potrebi
i cijeli njen svijet u jednom trenu sam bio
ostale su samo zidine koje me još sakrivaju
od pogleda onih koji tuđom boli se hrane
previše je tih zlobnika koji u tome uživaju
ali briga me za njih, sve dok drže se sa strane
a sve bi bilo lakše da ime joj znam
da ga zapišem u dnevnik i okrenem stranicu
jer ionako sam oduvijek navikao biti sam
a sada sam sam a još uvijek uz nju
|