Bruno Šantek - brutek

utorak, 29.04.2008.

LONG VILLAGE

(1990.)

povlačim liniju između misli
moje pijane riječi zvuče glupo
a ti se smiješ na svaki moj pokret
netko drugi te čeka
molim te da ostaneš
tvoje tijelo me izaziva
u ovoj rupi glupog naziva: „long village“
slušamo laži ljudi oko nas
smiješne, tužne, kao i sve drugo
drhtiš od želje da kreneš
i osjećaja koji te tjera da ostaneš
naši pogledi prodiru u dubinu
tražeći mora istine u nama
nikada više neće biti kao nekada
vrijeme nas prati i prestiže
oboje to shvaćamo
zašto onda da odlaziš
ostani i čuvaj me od samog sebe
sačuvaj me za sebe
dim i tvoja ljepota vlaže mi oči
krici zamiru na našim usnama
nisam navikao na toliko ljudi
ne, ove ih noći ne mogu podnjeti
i dok te gledam znam što pokreće svijet
ta snaga tvoga sjaja, ta moć tvog šapata
tvoj pogled
molim te da ostaneš još tren
nervozan od toliko glasova
ne prepoznajem ni svoj očaj kraj njih
moje se lice gubi u ogledalu
stari prijatelji sada su daleko
samo ti mi ostaješ na ivici života
ne čini ništa, samo me ne napuštaj
dovoljno je da postojiš
dok se bojim da me vjetrovi ne odnesu
pomozi mi da ostanem čist u prljavom svijetu
nakon svih ovih godina ti znaš što želim
kroz sve ove dane mijenjao sam načine
a samo još ponekad pronalazim nešto vrijedno
noćas si to ti
želim da trajemo duže
odustani od sladunjavih priča
utopi se uz mene u pijanstvu bez pića
uz tebe osjećam podrhtavanja svemira
pomozi mi da da to potraje u nama
da ostanem čist i bez srama
u ovoj rupi glupog naziva : „long village“
- 10:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.04.2008.

MIJENE

(2007.)

riječi, kako ih slažem i kako zvuče
danas su sasvim drugačije no juče
jer ko da se i duša svaki dan čisti
pa ni mi nismo baš uvijek isti

isto lice na tisuće lica krije
jedno kad plače, drugo dok se smije
i osjećaji se mijenjaju iz trena u tren
čas zaljubljen - čas izgubljen

i sjećanja ista uvijek nova budu
kad ih prepuštamo vremenskom sudu
kad nove se spoznaje u nama množe
i drage sitnice tad gledamo strože

ni savršene priče na sebe ne liče
kad saznate da laži su im bile pokriće
da drage vam osobe i nisu tako krasne
tad mnoge su stvari odjednom jasne

tek mijene su stalne, ko što pjesma reče
i baš ni jedna rijeka k izvoru ne teče
sve ide iznova, sve k novome juri
a zapravo se svatko prema smrti žuri

al nećemo stati jer to bi bio kraj
i svaki novi dan je novi doživljaj
pa dok bude nas nek baš sve se mijenja
što će nam taj život bez iznenađenja
- 11:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 25.04.2008.

SVEJEDNO JE

(1997.)

tužan, bijesan
zalud na put se spremam
gdje god da odem znam
svejedno je kad tebe nemam
a ti si sad sa druge strane
tamo gdje ljudi stoje
tamo gdje čvrsta je obala
ja ostao sam na pučini
tek sada shvaćam da tonem
između nas more je prevara
gomila laži koje si mi dala
i valovi koji nas neće oprati
a ipak me nešto još vuče
i kao da očima svojim ne vjerujem
i kao da nisam čuo te riječi
još uvijek te vidim samo nutrinom
i htio bih da si uz mene
sva sreća da ponos me drži
da ga u meni još toliko ima
pa makar mi to i zadnje bilo
jer bez tebe ja ne znam put
zalutat ću gdje god da krenem
tužan, bijesan
ako me ne ubije prije no svane
što god bilo znam
ništa mi više neće zacijeliti rane
svejedno je kad tebe nemam
- 10:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 22.04.2008.

TITANIK

(1992.)

hladnoća me steže u grudima, iznutra
teška i oštra kao ledenjaci sred oceana
u noći nakon koje kao da neće biti jutra
u mraku koji je prejak za svjetlost dana

a u duši plamen kao od šumskih požara
peče i drhti, a ne vidim ni kraj ni razlog
neka se nova praznina u meni stvara
dok magla se provlači oko kreveta mog

vidim nit koja svjetluca kroz tminu
a nemam snage da je zaustavim na tren
sad više no ikad trebam samo istinu
jer svaki dan bez nje je sasvim izgubljen

izdali su me svi kojima sam se razotkrio
i sad krijem osjećaje pa misle da ih nemam
lagah za druge i plaćah njihove promašaje
pa sad svi misle da sam gad koji želi biti sam

ništa sad ne vrijede te pjesme koje pišem
nitko ne vjeruje da je prava istina baš u njima
čak mi se nasmiju i kad sve teže dišem
i misle da bježim od njih dok bježim od dima

boli me iznutra i kao da umirem ove noći
na izgužvanom papiru već napisana je oporuka
tek riječ dvije, tek da znaju da nema pomoći
svi jednom dođu do kraja svojih muka

a ništa sem tog osjećaja boli i nemam
i čemu se onda truditi slomiti te ledenjake
kao titanik se na fatalni put spremam
iz tmine bola u okrilje tame zemlje lake

- 13:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.04.2008.

SAMO JOŠ JEDAN PRAZAN DAN

(1990.)

praznični vjetar kovitla ulice
izlazi sunce
rađa se još jedna nedjelja
samo još jedan prazan dan
umorna djevojko
niz horizont putuju karavani
pješčane dine liče na gradove
sve je poput pustinje
a ti ne želiš ništa promijeniti
u ovom svijetu koji izabireš ništa se ne događa
ni, ljubavi, ni snova
ničega nema u tvojim tamnim očima
po tvojoj ulici ne prolaze svjetovi
obuci svoju najljepšu haljinu
otpusti kosu i osmijehni se
uzmi me za ruku i povedi na livade djetinjstva
učini sa mnom sve što ti padne na pamet
pokreni se
ne gledaj u prazninu kroz prozor
prolaze trenuci koji dio su vremena
a vrijeme nam oduzima vječnost
izgledaš umorno kao da toneš
ne shvaćaš da tvoja snaga je mladost
iskoristi je
zaboravi ljepotu i visoke ciljeve
pokreni se
tvoje ruke traže oslonac
potraži me
ne idi u krivom smjeru
dok tamo se bore oblaci
sunce budi te
još jedna nedjelja
samo još jedan prazan dan
ako ne učiniš pravi pokret
neke su ulice stvorene za tebe
tamo postoji život i oči koje te žele
nitko te neće vidjeti tu iza zavjesa
iskoči kroz prozore
zagrizi jabuku sa drveta
zar ne želiš iz te pustinje
tu ništa ne izvire
ne postoji oaza za tebe
samo lica grada bez sna
ne dozvoli da ti ukradu tvoj dio vremena
zauzmi svoje mjesto
tu postoji svijet stvoren za tebe
ne dozvoli još jedan prazan dan
- 13:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.04.2008.

SUNČANI PORTRET

(1991.)

ostala si sama i napuštena
tu, kao prosjak kraj puta
a haljina zamazana i iznošena
s mislima ti niz vjetar luta

lice ti je prekrila tužna krinka
tražila si odgovore tamo gdje ne postoje
i jednog jutra shvatila da nisi više klinka
da svjetlosti tvoje sad mnogi se boje

no ljudski je strah velika prevara
strah ljude čini drugačijima, zlima
i uzalud sad svaka tvoja molitva
jer ne možeš spas naći u snovima

obući ćeš haljine svjetlije od bljeska
posvadit će svoje slomljeno srce s toplinom
a gradit ćeš samo nove kule od pijeska
jer svatko će se tek igrati tvojom prazninom

uz očajne riječi i očajne misli
borit ćeš se za svaki novi tren
a kad shvatiš da u beznađe su te stisli
tvoj sunčani portret već bit će uništen

sve dok ponovo ne odjeneš haljinu bijelu
i dok će samo nebo biti iznad tebe
nastat će nova toplina u tvome tijelu
tad zadrži bar dio te svjetlosti za sebe
- 22:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 15.04.2008.

BJEŽEĆI

(1993.)

čak i psi lutalice me izbjegavaju izdaleka
odjednom mi sve izgleda dugačije i čisto
njen bijes je sad postao samo udaljena jeka
čak i u najdaljim kutcima svijesti više nije isto

sve se pretvara u čudnu igru, u zaborav
a minutu prije mislio sam da je sve izgubljeno
tako je lako za tren naći pravi stav
samo šetnjom kroz grad sve je promijenjeno

pokušavam pogledom prodrijeti kroz prozore
bježeći još brže od svega što me prati
zaboravljam sve njene predstave i razgovore
ne želim da me išta ponovo k njoj vrati

kroz oganj zimskog sunca probijam led
pokraj gomile ljudi koji samo za rad žive
bježim od njih da me ne ubace u raspored
ne želim krivicu i za njihove dane sive

i posljednje zvijezde se gube u svjetlu
vjerujem da je i ona negdje daleko sa njima
i čak da je ovo bila zadnja noć na svijetu
ne želim se vratiti svim njenim lažima

da li sam tužan ili sretan zbog svega
tek neko slatko olakšanje struji kroz tijelo
i koraci uživaju u ritmu svog bijega
u nadi da je novo vrijeme tek počelo
- 12:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.04.2008.

S DRUGE STRANE OBLAKA

(1997.)

koracima od sto milja preskačem svijet
što li je s druge strane ? pitam se
sivo nebo, i iza kao da nema ničega
kao da nema svemira
čak niti tame, niti sunca topla
i ti kao da si tamo nestala
dosadne kiše vode rat s kasnim snijegom
hoće li se osmijeh opet vratiti?
tek, neka kap na prozoru razbija tišinu
gdje su munje, gdje su gromovi?
zar zaista nema ničega iza tog sivila?
zar zaista zauvijek si nestala?
ni ptičji pjev, ni bat sporih koraka
kao da sam sam na svijetu ispod oblaka
što je s druge strane ? pitam se
još jedan dan, još jedna loša godina
što li mi je uopće donijela?
kao biljka vegetiram
tek toliko živim da bih živio
bez života u tom svom životu
koracima od sto milja svijet me preskače
da li sad sam s druge strane ? pitam se
gdje su strasti, gdje su ludi provodi?
zar ničeg više nema ni u meni?
zar su iza neba svemir ukrali?
zar s njim si otišla i ti?
samo sivilo će ostati
i rat kiše i snjegova
do potopa....


foto by gdajevic
- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.04.2008.

IZBAVLJENJE

(1990.)

ja sam slomljen slobodom
u mojim rukama je samo nemir
želim pobjeći
bojim se noći što prolazi i jutra koje dolazi
moj dah je sve jači
pokušavam pronaći izlaz
a vidim samo daljine u tvojim očima
povedi me sa sobom
odvodi me bilo gdje
baci me u plamen
zaledi me svojim hladnim pogledom
samo me ne napuštaj
budi moje izbavljenje
spasi me od pogleda nepoznatih ljudi
bojim se iako mi nitko ne prijeti
ovo nije moj svijet
ponovi taj osmijeh
to je razlog zbog kojeg te želim
sa tobom ću učiniti sve što sam sanjao
neću te ostaviti na raskršću
ukrast ću te i od zvijezda ako treba, jer trebaš mi
znam da si to ti
tvoje oči mi govore sve i vuku me u daljine
u zdence bez dna sa one strane sna
tako sam uznemiren
i dok čekam da noć padne pod udarom svjetlosti
sve je tamno
svi ti ljudi i nebo
samo ti mi poklanjaš svjetlost
samo zvijezde liče na tebe
stvarnost je daleka dok ti si tu
i osjećaji iznutra su mirni
pronašavši luku ka kojoj su plovili
dodirni me kosom
prekrij me riječima
uživajmo u tišini između osmijeha
pomozi mi da pobjegnem
ne tražim divljinu riječi, samo šapat
pokloni mi mir
pokaži mi put
ukradi mi strast
nauči me kako se postaje jak
zaludi me pokretom za nekog drugog
učini me ljubomornim, pa mi se vrati
samo me ne ostavljaj
budi moje izbavljenje
- 14:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 09.04.2008.

NE VRIJEDI

(1997.)

ne vrijedi, ne vjerujem ti
sve što govoriš je uzalud
samo me ponovo zbunjuješ
dok tražim smisao između redova
odvajam laži od prevara
sve to kao da sam već prošao
i svaki novi pokušaj je prazniji
i svaki novi zagrljaj je hladniji
baš kao što to postajem i ja
mada mi se srce rastapa
i more suza iznutra me potapa
ali neću ti dati da u tome uživaš
gledaš me u oči kao da moliš
a toliko si mi puta već tako lagala
skrivala se, bježala i šutjela
uvjeravala u suprotno a onda se smijala
pa opet, i ponovo, iz dana u dan
a ja nisam bio tako glupo naivan
samo sam ti žarko želio vjerovati
radovao se tim lažima kao istini
mada to predamnom nisi bila ti
već ona koju sam želio kraj sebe
sakrivenoga lica iza prevare
ti sa dvostrukim životom
onaj pravi za sve
a laži i prevare za mene
zato šuti i pusti me
ne igraj se sa mnom kao s igračkom
jer igračka je polomljena
ne dodiruj me i ne gledaj
više ništa ne prepoznajem
pa čak i da sada misliš ozbiljno
pa čak i da je istina
ne vrijedi, ne vjerujem ti
- 13:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.04.2008.

ŽIVOT U MRAMORU

(1992.)

sanjam – mramorna prašina oko moga imena
moje ime sred mramora, uklesano zlatnim slovima
i moja slika od prije nekog vremena
i više nisam siguran dal je to samo u snovima

svijeće se gase i sva svjetlost nestaje
oko mramora je trava i staza za svetište
gaze me magle i kamen svjetionik postaje
pod zemljom sam, a nije ni rov ni sklonište

gledam – ptice pjevaju na mokrom kamenu
kao da su tužne pa pokisle umiru
i više nisam siguran dal to je u snu
ili stvarno živim život u mramoru

mrak guta smjesu magle i dima ugaslih svijeća
oko mene starci i oni koje je progutalo ratište
miris tamjana me omamljuje i staza postaje veća
a njenog kraja se boje kao da vodi na stratište

znam – ovo je možda priča koja će se tek zbiti
a ipak drhtim i ipak ne vjerujem snu
ne mogu odagnati misli da sam trebao manje piti
možda zbog toga sad ove slike nastaju

a možda je mrak kriv za sve ružne sne
i sve će biti bolje i ljepše u zoru
a možda me to zaista stvarnost prestiže
možda zaista živim život u mramoru
- 15:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 05.04.2008.

MJESTO ZA DUŠU

(1993.)

gle, ja sam samo dečko iz predgrađa
i idem tamo gdje nitko ne ide
osjećam kao što nitko ne osjeća
vidim ono što drugi ne vide

sve je tako obično, gotovo sam nevidljiv
premalo je mjesta za sva ta ega
nema jednog mjesta za dva tijela
a svijet je premalen za silne duše
već dvije se međusobno bore i guše
a ipak smo tu i ipak nas ima
cijeli svemir još na nas čeka

gle, ja sam samo dečko nemirne duše
nije mi važno ono što drugi vole
briga me za one što pohlepom sve ruše
mene ipak zanima kako spasiti svijet
imam svoj put, samo ponekad me labirint zavede
nikog nije briga za mene, a kog se i tiče
što previše sanjam i popijem suvišno piće
što provodim dane bezvoljno i lijeno
ni mene za druge nije briga

gle, ja sam veliki pjesnik beznačajnih stihova
ili beznačajni pjesnik stihova divnih
ili baš ništa od toga, pa i manje
al nije mi bitno tko što misli o tome
ni sam se više ne trudim suditi o sebi
još jedno bi razočaranje bilo previše
kada bih barem mogao ostati oslobođen misli
odmoriti se od svih tih ratova iznutra
svi ti upitnici su me uza zid stisli

gle, pa ja zapravo i ne znam tko sam
ili sam nitko i ništa i nema se tu što reći
nije mi važno što drugi pričaju o tome
samo me neka bivša razočaranja lome
dok tražim u tom svemiru boja i oblika
mjesto za dušu koja je poput prognanika
možda i tijelo će biti jako koliko treba
da i ono se u zanosu vine do neba
da prijeđe sve puteve i pronađe izlaz
da za svoje boli otkrije spas....

gle, pa ja ne znam gdje je kraj snova....
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.04.2008.

TI SI LIJEK

(1992.)

tako si lijepo izgledala danas
a ja tako slab i bolestan
da ti to nisam mogao ni reći
i sada, dok gušim se u sobi
kao na pustom otoku osamljen
tako bih želio da si ovdje
makar samo da te vidim na tren
da budeš mi lijek
da budeš tu i otjeraš samoću
makar samo da čujem kako dišeš
da se stisneš uz mene
da me griješ dok trese me groznica
stisneš mi ruku i vratiš snagu
da daš mi nadu da se borim
da me vraćaš iz bunila kad zalutam u tami
da mi pričaš priče i uspavanke
izmasiraš vrat svojim nježnim rukama
da uz tvoj miris cvijeta utonem u san
možda ćeš reći da sve to je laž
još jedan od mojih obmana i prevara
i da bi mi sada sve bivše dobro došle
samo da ne budem sam
možda si u pravu ali ipak
tvoja je ljubav bila prava i stvarna
i ako su ostale još barem mrvice od te ljubavi
morao bih biti sretan
jer treba mi netko kome je stalo
a vjerujem da ti si još uvijek ta
ti si lijek koji me može izliječiti
i sve buduće bolesti spriječiti
i slobode ću se odreći
samo da na tren budeš tu
u mome bunilu na pustom otoku
u mraku u kojem nitko ne diše
i nema nikog da mi priča
i da se probudim s nekim osjećajući
toplinu tijela
punoću života i ozdravljenje
za koje mi tako malo treba
a ti si tako daleko i ne misliš na mene...
- 11:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 01.04.2008.

BUDI MOJE PROLJEĆE

(1997.)

hladno mi je
trebam nešto da me zagrije
proljeće je
ali ništa kao ti ne miriše
i ovi kasni snjegovi
kao da su kazne mojoj sudbini
jer sve dobro ja od sebe odbacim
ovaj debeli led u meni nikako da otopim
nikako da vatre svoje oslobodim
a ti me tako lako možeš zapaliti

bolestan sam
izliječi me svojim dodirom
spasi me groznice svojim načinom
daj da znojim se
daj da drhtim
jer ove me hladne kiše
ne mogu oprati od grijeha
ni ovi snjegovi proljeća ne mogu me sakriti
od svih tih osuđujućih pogleda

zaleđeno cvijeće plače
prepoznaješ li suze moje
osjećaš li i ti žudnju
da zapalimo svijet u dvoje
da vratimo u tminu boje
podsjeti me zašto vrijedi živjeti
ne oduzimaj mi i ti nadu
to je sada sve što trebam

budi moje proljeće
kada već priroda ne želi to
daruj mi toplinu svoju
pokloni mi spektar boja
rascvjetaj se tu predamnom
ponudi mi da te uzmem
napuni mi nosnice mirisom livada
podsjeti me kako miriše požuda
pa nek snjegovi se izgube
glečeri nek se otope
dok naša tijela novo sunce stvore


foto by gdajevic
- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme