Bruno Šantek - brutek

nedjelja, 30.03.2008.

STRANA ULICE

(1993.)

izaberi stranu, pogledaj, sve je puno ljudi
a nitko kao da ne zna ni kuda ni odakle ide
dok netko gore za svaki krivi korak sudi
te zle oči koje uvijek samo zlo vide

pohotno gutaš pilule i zalijevaš ih votkom
tvoj svijet je drugačiji, tvoj svijet šareniji
briga te za revolucije, ti ne pripadaš nikom
u slatkom si transu i tvoji sni su ostvareni

ali ulice su opasne za sve koji hodaju po njima
tegljači i tenkovi ponovo putuju ka jugu
opet će se dizati oluje i vatreni oblaci dima
pokraj toliko očajanja nema mjesta za tvoju tugu

ulice ne biraju žrtve, bježi i stani sa strane
nema vremena za tvoje egzibicije baš sada
previše je tužnih slika koje pune ekrane
izgovor ti nije ni to što baš sada si mlada

neodlučnost ne pomaže dok cijeli svijet se dijeli
pazi da te ne uhvate u raskoraku i drži se po strani
nisi jedina i još mnogi bi isto kao i ti htjeli
i svi bi baš kao i ti željeli biti odabrani

ja sam već odavno pregažen i briga me
uči na tuđim greškama makar bile i moje
budi svoja, baš u tome tajna krije se
previše je kopija koje same sebe se boje

prepoznaj prave riječi u masi obećanja
ne misli na svijet već gdje ćeš sebe smjestiti
sa ove strane ulice više nema vraćanja
ovo je vrijeme kad se moraš odlučiti
- 15:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 28.03.2008.

LAKA SMRT

(1991.)

uzmi još dozu i potrči niz polje
laka si kao leptir, trčiš niz cvjetne livade
ne brini za cilj, on će doći
uzmi šaku tableta i zalij ih votkom
nek u tebi propjeva cjela rusija
nek se pobratime texas i gruzija
što se to tebe tiče, ti nisi odavde
ti vidiš sve u tisuću boja
ti juriš kao vatrena kočija prastarih naroda
ne brini, nešto te čeka na kraju staze
i ako to nije nebo, i ako to nije raj
bit će to barem lagana smrt
meni je ionako svejedno i nije mi stalo
ali, ipak, razmisli još malo
između teškog života i lake smrti pronađi nadu
gdje li će ona prije doći i skriti se u tvoje oči
i kada ćeš ponovo ljubiti....
ma što ja to pričam, nije mi stalo
uzmi žilet u svoje drhtave ruke
povuci granicu stvarnosti i sna preko starih tragova
pomiješaj krv i vino pa nek ti bude fino
poleti niz ulicu i kreni u daljinu
zastani kraj izloga i ogledala
zagledaj se duboko u njega
izgledaš baš onako kako želiš
izgledaš najbolje što znaš, opet si najveća
i tko ti što može jer brža si od svih
ti prestižeš komete i briga te za sjećanje
briga te za moj san i moju javu
ti si pronašla svoj put za slavu
ili je to samo laka smrt
meni je ionako svejedno i nije mi stalo
ipak, napiši mi koje pismo
kako si, s kim si i dal si sretna.....
ma što ja to pričam???
nije mi stalo
za nikoga mi nije stalo, dok si tu
i ako odeš i budeš sretna s nekim a ja ostanem sam
nije mi stalo
ti živiš, znači - vrijedilo je
- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 26.03.2008.

KADA ZATVARAŠ OČI

(1992.)

ti znaš da me voliš
ti znaš da me gubiš
ti znaš da sve ovo nije igra
pa što onda tražiš
što onda želiš
kuda pokušavaš pobjeći kada zatvaraš oči
i od koga
zašto lažeš kada znaš da znam sve tvoje tajne
i ako si stvorena za najveće uloge
zbog koga glumiš sve te jeftine scene
sve te kurve i svetice
takvih pune su ulice
a ti, ti bila si drugačija od svih
kada sam te oteo iz princezinih odaja
u tvojim riječima poput udarca biča
snaga odzvanja iz tihog šapata
ali tvoja nježnost je postala poput cigana
koji sve rjeđe sviraju samo za mene
zar i ti si postala žrtva pohlepe
koliko para toliko i muzike
ne dozvoli da vjerujem u to
pokušavam te pronaći u tebi
jer, ti više nisi ista
pokaži mi gdje si sakrila svoj sjaj
pokaži mi gdje ga čuvaš
i dali je to samo za mene
kaži mi što da učinim da te zadovoljim
znaš li kako glupo se osjećam
kada zatvaraš oči dok pričamo
bojim se da odlaziš negdje daleko
i da onaj koga grliš tada nisam ja
kao da ćeš svakog trena izgovoriti tuđe ime
kada ti strast odvuče pažnju
činiš bludne pokrete pred strancima
iz osvete
glumiš kurve i svetice
pališ dokaze svoje istine
kao da ja ne znam te
prijetiš mi ljubomorom kao sveopćim potopom
ili me samo izazivaš svojim prikrivenim dražima
želiš možda više i tjeraš me na to
dok se pretvaraš da nije ti stalo
pa što onda tražiš od mene
reci, da uzalud ne gubimo vrijeme
u igrama koje to nisu
ti znaš da moja nemirna duša neće izdržati
jer i ja ću poželjeti pobjeći
svaki puta kada zatvoriš oči
kada kao da nisi tu
ti znaš da to ne podnosim
znaš da tako me gubiš
a ipak me i dalje ljubiš
kao da je to posljednji put...
- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.03.2008.

RIJETKI METEOR

(1993.)

netko je ukrao moje snove
ponekad pomislim da si to ti
kad tvoj me glas iz tmine zove
ja u tvoju tminu želim utonuti

pokušavam si objasniti mnoge stvari
ali zalud kad ne mogu ništa promijeniti
taj buntovnik iznutra mir mi kvari
a protiv sebe teško se je boriti

netko je razlio boje pred moje oči
možda si to ti sa svojim sjajem
kao rijetki meteor koji više neće doći
a ja se još nadam i ne odustajem

uvijek mi govoriš sitne slatke laži
ali u njima se uvijek može naći i istina
dok se u toj zbrci prava riječ traži
da napokon prodre i do tvojih dubina

netko je ukrao moju nevidljivu dušu
možda si to ti u svojoj požudi
ali u njoj samo hladni vjetrovi pušu
bojim se da te taj dah ne zaledi

i baš kad pomislim da pronalazim smisao
spušta se magla i svaki put ponovo
gubim nadu i bacam sve što sam napisao
i sve što imam opet je prazno i golo

netko je prisvojio moju strast za sebe
volio bih da si to ti, i dajem ti još više
jer kao da ulazim u nebo ulazeći u tebe
odjednom i cijeli svemir u meni diše

a onda je opet praznina sve što osjećam
kada ostanem sam sa svoje strane tmine
i sve te kratke trenutke godinama plaćam
za jedan uzdah strasti dobijam more tišine

kao rijetki meteor dolazim i još brže nestajem
to ludilo u meni je jedino što vječno traje
samo u njemu ja napokon stvaran postajem
i jedino što nakon tebe od mene ostaje

- 12:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 22.03.2008.

KRVAVI USKRS

(1991.)

bio je to dan kad je slavlje preraslo u očaj
samo je zlo uskrslo iz promrzle zemlje
te proklete nedjelje kada je nestao sjaj
i mojoj se mladosti tad ugasilo veselje

okrvavljeni snijeg stiskao je svoje grude
pjesma zaleđenih vodopada pratila je ples smrti
i šuma je stisla oči pa nek bude što bude
možda će se izgubljeni raj ipak jednom vratiti

a onda je palo još dvanaest stabala
i još tisuće u odjeku ljeta bez topline
sva lažna svetost s njima u mah je pala
dok suše su nevine žurile u visine

i novi snijeg je pao, krvav, kao što je i nestao
okrvavljen od duša koje su zalutale u oblacima
tamo gore nema nikog tko bi im blagoslov dao
pa padaju sa snijegom dajući snagu tuđim koracima

i suze i dalje padaju u tu sleđenu prazninu
nema ni ljubavi ni sna da ugrije barem nadu
vodopadi još plaču dajući jezerima bistrinu
da isperu krv onih što im je bez duše kradu

nove se nedjelje rađaju i umiru rumenih obzorja
ne raspoznaju se zore od tamnih sumraka
i mjesec i sunce su isti jer oba su krvava
noć plaši se svjetla a dan boji se mraka

tako krvavi uskrs i dalje traje
ni kraj mu ne vidim, ni uskrsnuću se ne nadam
pahulja na dlanu pozdrav mrtvih šuma mi šalje
a s njom i ja ko stablo u snijeg padam
- 11:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.03.2008.

PROLJETNI NEMIRI

(1990.)

opet proljeće mijenja sve
nadu za život i put u raj
vraća mi stare nemire
polira odavno izlizani sjaj

zelena polja gube se iza granice
ljubičasti cvjetovi traže rosu
pčele zuje i mijenjaju stanice
leptiri pokušavaju saznati tko su

pukotine u zemlji kriju čudna bića
koja se bude iz prekratkog sna
prošla je još jedna zima bez pokrića
kao da nikada nije ni počela

mirisi poput davnih sjećanja
nose obećane snove iz osvježene zemlje
opet sam tu i opet nema vraćanja
toliko sam već puta imao iste želje

i mada zbunjen tom zimom bez pokrića
kad nemam s čim usporediti svoju hladnoću
tješim se sa mnoštvom sličnih priča
u kojima ljudi brane svoju samoću

nebo opet krade plavetne dubine
svemirske vatre gore u očima
opet se bojim svoje prepune praznine
koja me guši čak i u snovima

moja su čula potpuno napeta
svaki šum novi je drhtaj za mene
dok umorne ptice se vraćaju s leta
i poput mene životom su preplašene

sunce se lomi u prozorima
odsjaj ga vraća natrag u visine
bunar u sjenci kao da tu je vjekovima
želi se domoći barem topline

cvjetovi se izdižu iznad trave
kao da žele pokazati svoju ljepotu
ovo će me proljeće doći glave
umorih se trajući u ovom životu

umoran od zvijezda i samotnih noći
udišem miris proljeća i vina
sada je lakše mirno sklopiti oči
dok me grije barem sunčeva toplina
- 10:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.03.2008.

NE ŽALIM

(1991.)

ne nije mi žao ni para ni ljudi
nije mi žao ni vlada ni visokih nebodera
ni pedera koji griju guzice u foteljama
i čuvaju novčanike kao državne sefove
(ali, što će im to kada ne vide život)
ne, nije mi žao njih
žao mi zemlje pokrivene snijegom
žao mi rijeka umazanih od ljudi
žao mi parkova koje još jedino psi poštuju i vole
ne, nije mi žao lažnih prijatelja
nije mi žao lijepih djevojaka koje štede mozgove
(njih deset na jednu pamet)
a i to je uzalud
nije mi žao cesta što ubijaju ljude
nije mi žao prodanih duša koje odlaze daleko
nije mi žao nevinih žrtava ovog prehladnog jutra
nevinih nema
i ne bojim se zrna ni vatri bitaka
nije mi žao ni mene, ako se mora mrijeti
žao mi zemlje, ove crvene, crne, smeđe...
ove rahle i gorke zemlje
i kamenja i stijena mi je žao
svakog drveta i lista
žao mi neba punog smrada ljudi
ne, ne žalim one koji ne žale kao ja

- 13:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 14.03.2008.

NEMA VREMENA

(1993.)

vremena za slobodu je sve manje
pretvoreni u robote bez misli, u dvorske lude
ni svi satovi ne pokazuju pravo stanje
svakog nam trena za novi zločin sude

nema vremena za bolju budućnost u nama
teško se je zasititi vlastita očaja
kad sve druge priče pune su većih drama
a samo naš bol kao da nema kraja

bježeći od sebe ne možemo pobjeći od jada
svi to dobro znaju ali nikome nije jasno
čak se i smijemo u sebi kad netko drugi strada
znajući da je za sućut sad ionako kasno

sva ta igra sa slobodom nas uzbuđuje
kao da grabimo zrak tuđim plućima
i čudimo se što na kraju ništa ne ostaje
i dalje smo sami sa našim sudbinama

želimo biti nešto drugo pred nama samima
razbijajući ogledala da istina nas ne prestigne
nema vremena za slobodu u mutnim danima
dok čekamo da se magla s naših lica digne
- 11:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 12.03.2008.

KAO PRIČA O LAURI PALMER

(1992.)

to više nisam ja, to više nisi ti
sve što smo čekali, sve što smo gradili
sve to je sad dio sveopće propasti
kao da su nam duhovi duše izvadili

čega se bojiš kada zvijezde brojiš
tih padajućih svjetala što kao da smrt donose
il tamnih dubina u kojima ko da ne postojiš
u kojima i zvijezde za dio svog vremena prose

ti i ja smo indirektne žrtve mržnje i rata
dvoje kojima je vjetar odredio različit smjer
i sve smo dalje baš svakog izgubljenog sata
sve je zamršeno kao priča o lauri palmer

učini već jednom odlučan korak za nas
ubij me il ljubi me, samo da ne ostanem sam
od tisuća, ja samo tvoj prepoznajem glas
od milijuna luka samo put do tebe znam

a ipak si skrivena i bježiš od mene
sve ružne riječi i misli još kruže sobom
kao potpuni stranci šutimo štedeći vrijeme
ti razočarana u mene, a ja razočaran tobom

možda vječno ćemo se boriti u sebi
lutati morima bez obala i šumama bez svjetlosti
ovo je moja bol koju poklanjam tebi
i sad me baš briga kuda će me to odvesti

postali smo dvoje koje više ne vjeruje u osjećaje
od sretnog ljubavnika ostao sam samo luzer
i ne shvaćam gdje što počinje a gdje to prestaje
sve je zamršeno kao priča o lauri palmer

- 10:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.03.2008.

KOLAČI OD BLATA

(1991.)

sada kada odlazim i mislim da je to zauvijek
lome se čaše iza tek zatvorenih vratiju
čuju se krici i urlici
čuje se plač djeteta u snijegu
ne želim se osvrtati
jer, iza gore mostovi
možda ću se htjeti vratiti
ali nikada više neće biti isto
kao kad smo se svađali zbog kolača od blata
a sada to izgleda nevino i čisto
zaboravljajući smijeh u paklu taštine
s obrazom stranca i očima koje su izgubile boju
s cinizmom i vrčem gorčine u njedrima
bez ponosa i s bolom koji nosim kao krinku izdajnika
u svojoj jedinoj domovini
s neba svijetle aureole naoružanih svetaca
kako onda zaboraviti sve te gadosti
sve lažne istine i olujno nevrijeme
koje se je probilo u ove mirne krajeve
i kuda pobjeći od vatrenog oružja riječi
pobjeglog iz vakuuma glava lokalnih uprava
ne znam koji mi je vrag, ali rezultat je isti
sve bilo je uzalud, sve bilo je protiv razuma
i ni jedna igra, ni jedan stih
ništa se nije desilo bez nekog glupog razloga
ili je sve izrečeno u vjetar
uzalud, kao da nikada ni bilo nije
- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.03.2008.

DOK NEBESKE VATRE GORE

(1993.)

dok nebeske vatre gore iznad sniježnih planina
sebično tražim mir samo za sebe
u daljini tražeći samotno mjesto već danima
a nalazeći samo nove tragove

između stvarnosti i očaja malo je sna
tek široko otvorenih očiju vidim svoju nemoć
čudne amplitude straha između vrha i dna
ne plaše me više jer nemam koga zvati u pomoć

udišem punim plućima upijajući opojnu svježinu
hladni zrak ledi i ono malo topline u meni
i nesvjesno koračam dalje tražeći mir i tišinu
kroz prolaze u snijegu koji još nisu izgaženi

a kad spuste se zastori na ovaj dan
i sunce se sakrije iza bijelih vrhova
tmina me izaziva da ponovo tražim svoj san
da u njemu se pokušam riješiti svih strahova

ali kako zaboraviti vijesti koje me progone
novine, televiziju, radio, glas širokih masa
kako zaboraviti sve podle face i zakone
jeftino prodanih za samo dva-tri izborna glasa

koračat ću i dalje tonući u svoj svemir
prateći odsjaj misli dok nebeske vatre gore
i tako sve do dna na kojem ću pronaći mir
dok se neki novi planeti u meni ne stvore

svi žure ka umjetnoj svjetlosti koja se pali
sudarajući se sa sobom dok ih obuzima očaj
a lakše bi bilo kada bi barem na tren stali
i u sebi pokušali pronaći onaj istinski sjaj
- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.03.2008.

SAN 0 2000.

(1992.)

pada cvijeće s neba, i vatrene kugle
bombe kao da izrastaju iz zemljine dubine
čak i pjesme kraja na tren su se čule
u očaju glasova iz stravične tišine

a nekada su tu rasle divne djevojke
i dječaci koji su im željeli zaviriti u san
i žito je raslo uz vesele mladalačke usklike
žnjelo se orno i pjesmom se ispunjavao dan

a sada samo rat ubire žrtve svoje
granate oru sijući smrt i zovući u boj
metci za nevine živote više se ni ne broje
jedan je dovoljan da sruši san o dvijetisućitoj

što još onda da želim osim mirnog sna
pa da čekam da završi ovo zlo puno ludila
ni opijanje nije isto u ova luda vremena
ne donosi zaborav jer ura s pijeskom se razbila

zemlja gori u duši, nemirana polja cvile
pod udarom topova i čizmama umornih vojnika
hoće li na kraju svega samo glumiti civile
ili će vječno biti osuđeni na život ratnika

još jučer su samo sanjali o bogatstvu i sreći
o životu kao izmišljenoj igri s kompjutora
sanjali da vole život i da imaju kome to reći
uživajući u pogledu na slobodu sa svoga prozora

a sada im nadzvučni avion nadglasava misli
čovjek pada u blato i od njega ostaje samo broj
svu su mu prošlost u tom jednom trenu stisli
jedan je metak srušio san o dvijetisućitoj
- 10:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 04.03.2008.

NOVE RIJEKE KRVI

(1991.)

uzimam sve detalje u obzir
bezobzirno tražeći portret umornih bjegunaca
svi kruže oko ponoćnih zvona
samo mi ne pitamo što se to dešava
a kada sat otkucava dva, znam da sirene ne govore u prazno
i da vatre ne gore uzalud
počeo je novi rat
i nove rijeke krvi teku starom zemljom
crno zlato postaje crveno u ovoj tamnoj noći
a ja, daleko od svega prebirem po sjećanju
slušajući laganu muziku
i uvijek se iznova osjećam kriv što mirno spavam
što ne gladujem
što život trošim kao u igri
a tamo gladni ljudi umiru
i krv se slijeva niz njihova prljava lica
dok kraj moga prozora prolaze mirisne djevojčice
dok hladnoća steže presahle ljubavi
u paklu topline oni ne vide očaj
ni mrvu ljubavi stegnutu mržnjom
osvetnički pogledi prolaze kroz tijela kao da ih nema
a zrno smrti ipak se zaustavlja u njima
što onda da kažem, kada za sve je kasno
apokalipsa je stigla kao što su i rekli da će doći
uz zvuk sirena u dva u noći
vijesti su govorile o suludosti obećanja
jer svijet je manji za još jedan razum
a veći za krvoproliće bez granica
sve se svodi na bezumlje i plač majki
sve se utapa u bezličnosti nasilja
i svaka nova žrtva pogađa me kao vlastita krivica
svaka vijest izgleda kao prividna istina
a zapravo je sve samo igra za novac
sa ulozima u kojima se ništa ne vraća

- 10:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.03.2008.

LUDILO IZNAD MENE

(1993.)

govore mi da nemam stila u tom što radim
a ja samo pljujem sve te sveznalice
prezirem njihovu napuhanost
kojom pokušavaju sakriti glupost
i želim slobodu od njihove ograničenosti

ne kažem da sam sam sebi dovoljan
samo ne želim biti jedini što daje
ostati praznih ruku svaki put kad se rastajem
i slijediti put onih koji ne vide
čak ni dalje od vlastite praznine

kud god se okrenem, lica na isti kalup
svi pokušavaju glumiti ono što nisu
i ako pokušam biti drugačiji to ih boli
to je zločin jer ne prihvaćam nepisane zakone
koje netko drugi po svojoj mjeri kroji

ne želim biti rob ljudima bez logike
ne vjerujem ni jednom bogu ni onima koji to žele biti
to ludilo iznad mene prati me poput aureole
ne želim biti svetac ni laik, ni da me lažno vole
samo se ne želim iza tuđih maski kriti

ne želim ni da me uhvate u svoje kaveze
pa da objese mi zvono oko vrata
ne žele baš svi ljudi postati ovce
ne vide baš svi u tim licemjerima svoje pastire
neki bi samo da svojim životom žive

mogu me proglasiti sanjarom i ludom
ako je to zločin u ovom ludilu iznad mene
i mada moj opstanak ponekad graniči sa čudom
još uvijek stojim tu i još uvijek sam svoj
nikada im neću dozvoli da me pretvore u broj
- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme