(1993.)
dok nebeske vatre gore iznad sniježnih planina
sebično tražim mir samo za sebe
u daljini tražeći samotno mjesto već danima
a nalazeći samo nove tragove
između stvarnosti i očaja malo je sna
tek široko otvorenih očiju vidim svoju nemoć
čudne amplitude straha između vrha i dna
ne plaše me više jer nemam koga zvati u pomoć
udišem punim plućima upijajući opojnu svježinu
hladni zrak ledi i ono malo topline u meni
i nesvjesno koračam dalje tražeći mir i tišinu
kroz prolaze u snijegu koji još nisu izgaženi
a kad spuste se zastori na ovaj dan
i sunce se sakrije iza bijelih vrhova
tmina me izaziva da ponovo tražim svoj san
da u njemu se pokušam riješiti svih strahova
ali kako zaboraviti vijesti koje me progone
novine, televiziju, radio, glas širokih masa
kako zaboraviti sve podle face i zakone
jeftino prodanih za samo dva-tri izborna glasa
koračat ću i dalje tonući u svoj svemir
prateći odsjaj misli dok nebeske vatre gore
i tako sve do dna na kojem ću pronaći mir
dok se neki novi planeti u meni ne stvore
svi žure ka umjetnoj svjetlosti koja se pali
sudarajući se sa sobom dok ih obuzima očaj
a lakše bi bilo kada bi barem na tren stali
i u sebi pokušali pronaći onaj istinski sjaj
Post je objavljen 08.03.2008. u 10:21 sati.