Pišem ovaj post jer to moram izbaciti iz sebe, da me negativne emocije ne progutaju. Ne znam kako mi to uspijeva ali svaki puta kad volim namjerim se na krivog čovjeka. Mislila sam da će ovaj put s tobom dragi bit drugačije,,,ali eto opet, nije.
Ne mogu shvatiti zašto si me odgurnuo od sebe, u trenutku kad je sve bilo lijepo i savršeno, naprosto me izblokirao iz svog života. Zar je istina da ti naprosto nije stalo? i ako nije kako sam se mogla utoliko prevariti? Onaj isti glas kojim si mi do nedavno govorio lijepe stvari sada je za mene postao hladan.
Kako se sada nositi sa tim? Zar je stvarno istina da samo rijetki nađu rijetke? Toliko si toga novog probudio u meni a sad mi izmičeš kroz prste...
I kako se sad vratiti na staro kad ne mogu zamisliti svoj život bez tebe...
Dragi,,,nisam ti to nikada rekla a vjerojatno ni nikada neću, ali...volim te...i falit ćeš mi.
Pa ako te već ne mogu ja pratiti nek te bar prati moja ljubav. Nek ti to bude oproštajni poklon od mene.
Živio ti meni!