Razmišljanja ponedjeljkom nakon produženog vikenda.

Zašto ja ne volim svoj posao?

Zato jer su ljudi pokvarena rasa.
Zato jer me ne ispunjava veseljem.
Zato jer mi plaća nije dovoljna za normalan život.
Zato jer u meni ne budi pozitivne emociju.
Zato jer ne radim ništa što bi svijet učinilo boljim.
Zato jer mi je hladno.
Zato jer nimalo ne odgovara onome što ja jesam.


Zašto ja volim svoj posao?

Zato jer mogu čitati.
Zato jer mogu slušati glazbu.
Zato jer mogu pisati.
Zato jer bar imam posao dok ga toliki ne mogu dobiti.
Zato jer su mi primanja redovita.

Pišem ovu listu da sama sebe uvjerim da to što sam ujutro na lijevu nogu ustala iz kreveta ne znači da mogu-želim-hoću-mogu si priuštiti da dam otkaz.
Mrzim ponedjeljke, mrzim,,,,grumpy face...

Svaki mjesec iznova me fascinira činjenica da nikada nemam dovoljno novca da mirno i dostojanstveno izdržim 30 dana do sljedeće plaće...

U prosjeku od 30 dana u mjesecu ja otprilike 25 provodim u razmišljanju kako:
a) uštediti novac
b) doći do novca
c) Kud mi je pobogu lova otišla!!!!!!

Oko 25-og uvijek provjerim i kolike su cijene bubrega na crnom tržištu..:)

Oko 28-og dođem do zaključka da nikome u biti ni ne treba struja.

Oko 30-og odlučim živjeti nomadskim životom i otići u šumu.

Oko 1-og sam opet sretna jedan dan, dok ne skužim da opet ovaj mjesec neću imat ni kune...al čuvam bubrege, dobro se hranim...
Jer nikad se ne zna ;)