Pogled na žuto lišće na tlu govori da je došlo novo razdoblje u godini, novo razdoblje u životu, novo razdoblje u meni. Često se zapitam jeli vrijedilo? Vrijeme koje prolazi odnjelo je i "izlizanu" ljubav. Još jednom pokazalo da je sve prolazno, da se ništa voljom ne može zadržati. Uz sva zla neizbježno vezana s prekidom veze, uz godine usklađivanja života i misli(da se nađemo na pola puta), uz tolike svađe i mirenja, uz razne životne probleme..

A kako smo se samo voljeli nekada...Voljeli smo se žarom sunca u sredini dana, istog onog sunca koje ćini da žuto lišće neminovno otpada svake jeseni.

Buđenje kraj njega za mene je bilo buđenje u savršenom svijetu. Onaj trenutak kada prije nego što otvoriš oći osjetiš toplinu tijela koje voliš i poznaješ. Onaj osjećaj sigurnosti i pozitivne energije koja ispunjava prostor. Ljubav koja ne može biti odglumljena.

Da, voljeli smo se. Nema sumnje.
Koliko sam te samo voljela...

Pa? Jeli vrijedilo? Vrijedilo je. Vrijedilo je jer sjećanje na naša jutra mogu na ovakvo sumorno kao što je danas izvući iz ormara misli, protresti od prašine, i udahnuti punim plućima njegov miris. Jer ljubav koja je nekad nekome dana nikad nije izgubljena emocija. Vratit će se ona kada napravi krug.

Mi smo svoju ljubav morali reciklirati jer u prvotnom obliku više nije željela postojati. Nema veze. Nije nestala, niti se nije izgubila. Samo je otpala ko lišće, vraća se u zemlju, i doći će nam opet kao nešto novo.