Možda je stvarno došlo vrijeme za novi početak? Teško je u ovoj kriznoj situaciji koja vlada u lijepoj našoj Hrvatskoj odvažiti se za nešto takvo ali kad nam mozak i tijelo šalju znakove da je bilo dosta svega, dali pregrmit i potisnut ili krenut iznova? Do nedavno ni sama nisam bila svjesna koliko je toga potisnuto u meni, nebrojeno sam puta sa smješkom prihvatila situaciju koja mi nije odgovarala misleći da ja to mogu, da to nije ništa strašno, da je eto život takav i treba se prilagoditi. Kada sam nedavno otkrila da je moje zdravstveno stanje rezultat stresa i napadaja panike nisam se mogla načuditi tom zaključku. Uvijek sam bila osoba koja je mogla sve podnjeti, oslonac u kriznim situacijama, vječiti optimist, otporna na sve životne uspone i padove. I odakle sad to? Anksioznost? Molim? Eto psiha ipak sve pamti i taloži dok ne dođe do zasićenja, a kad pukne sve izlazi van. Trebala sam manje slušati druge a više sebe i ono što mi je moje srce govorilo. Možda manje se koncentrirat da dobrobit svih drugih ispred moje vlastite. Upravo zbog svega toga mislim da je možda došlo vrijeme za zaokret od 360 stupnjeva. Razmišljam o potpunoj promjeni, posla, boravišta, životnih navika, okruženja. Maknut se od svega što me je i dovelo u ovo stanje, ali mnogo toga je na kocki, mnogo ljudi direktno ili indirektno na više načina ovisi o meni. Ne znam. Ostati il otići pitanje je sad? Vrzma mi se to po glavi već neko vrijeme ali bi li to bila presebična odluka? A opet ako to ne učinim dokle ovako? Dokle čovjek uopće može ići protiv sebe samog?