 obožavam putovanja... obožavam putnu groznicu... obožavam sendviče sa zimskom salamom... obožavam vlakove... obožavam buseve... obožavam nove krajolike... obožavam nova mjesta... još malo pa krećem... ciao ragazzi... ragazze...  |
-
-
-
 brouhaha - overexcited and noisy response, a commotion, hubbub or uproar. It’s a negative word for some unpleasant confusion; a more neutral alternative might be the equally odd-looking hubbub. - International Street Festival in UK - music marketing in California - Computer Mercenary Services - record group in Canada - Film and Video Showcase - song by Beastie Boys from album To the 5 Boroughs poslušajte! - jedan od boljih blogova ovdje pogledajte! C'est ci c'est la oh n'est pas Qu'est-ce-que c'est le brouhahaha Ha haha haha! |
-
-
-
 Ovaj dan bi trebao biti obična subota, ali zbog nekih stvari ne može to biti. Koliko god pokušavala zaboraviti razdoblje prije petnaest godina, ne mogu. Tad sam bila dijete i nisam razumjela zašto se to sve događalo, politika mi je bila totalna nepoznanica (a i danas ne želim ulaziti u to). Samo sam znala da pucaju na nas. Nije mi bilo jasno zašto ni kako, jednostavno sam, čim sam čula uzbunu, morala sići u podrum i gledati lica puna straha. Nisam zapravo ni bila svjesna što se oko mene događa, samo sam znala da je to loše i da možeš poginuti. Imala sam malo drugačije djetinjstvo. Crtala sam avione, tenkove, ranjene ljude u bolnicama, krv... onda sam naučila znak i pravo značenje riječi «peace». Vani se nisam igrala s loptom, nego smo skupljali gelere po ulici i kasnije se hvalili tko ima više. Nisam slušala dječje pjesme, nego tadašnje hitove «ratne pjesme». Još uvijek imam jednu kazetu sa tim pjesmama, ali nekako se ne usudim slušati da se ne vrate sva ta loša sjećanja na to razdoblje. Miris (smrad!) podruma mi je ostao zauvijek urezan u sjećanje, od tih godina nisam nijednom otišla dolje. Strah je još u meni. Sretni su oni koji rat nije proživjeli. Na današnji dan prije petnaest godina bježali smo u Njemačku. Onda nisam znala zašto. Ali danas znam. Pao je Vukovar. Sjećam se puno ljudi na kolodvoru, svi su bili uznemireni. Prvu noć u mirnom gradu nisam mogla zaspati. Čim sam zažmirila čula sam granate kako lete iznad moje glave. Čekala sam trenutak kad će se oglasiti uzbuna da moram izaći iz kreveta i krenuti stepenicama u podrum. Trebalo je neko vrijeme da se priviknem na «mirne noći». Pri povratku u moj grad padala je kiša i grmilo je. Bila sam prestravljena, mislila sam da opet pucaju. I danas kad grmi ne osjećam se ugodno, najradije bi se zavukla u krevet, prekrila dekom preko glave i onak skupljena čekala da prođe. Da, svi koji su proživjeli to ratno razdoblje imaju neke posljedice. Mama me na neki način tješila i govorila kako ću o ovome pričati unucima, kako ću za taj dio povijesti moći reći da sam doživjela. Nažalost. Da li se sve to moralo dogoditi? Zašto su nevini ljudi stradavali? Zbog nečijih interesa? Za ovu državu? Zbog toga svega mrzim oružje, mrzim politiku, mrzim svaku vrstu nasilja, mrzim ratove koji se događaju u svijetu. Danas obilježavam dan stradalih, svih onih nestalih i poginulih. Nije bitno tko je hrvat, ko je srbin, tko je pucao, kada i zašto. Bitno je shvatiti da se rat NIJE MORAO dogoditi, jer ništa dobro nije donio. Ali u nama će uvijek biti sjećanje... jednostavno MORA... |
-
-
-
Sve ovo vrijeme od zadnjeg posta nisam imala volje ni inspiracije da pišem. A ni da čitam druge i komentiram. Imam osjećaj kao da sam zapustila prijatelje. Nisu me zanimale druge priče, nije me zanimalo što se drugome događa. Jednostavno nisam imala vremena za druge - nažalost. Ali ti trenuci potrebne mi samoće su prošli.  Jebeš sve one mudrosti koje uvijek «sipam iz rukava» kad se u jednoj od najstresnijih situacija nisam sjetila nijedne. Samo mi je padalo na pamet duboko disanje, a i to je bilo teže nego inače zbog napetosti. Ali mogu samo reći: «I to je prošlo, a ja ostala sa jednim iskustvom više». Uvijek se u takvim situacijama pokaže kome je stalo do tebe, tko će pitati kako si. A to je ono što cijenim. Nesebičnost i briga za druge. Šta ljudi imaju od toga da gledaju samo svoje dupe? Kakvo zadovoljstvo to pruža? Uživam drugima pomagati – naravno onima koji to zaslužuju. A oni ostali, kad pokažu zanimanje, dobit će i moju pažnju. Sve po zaslugama. Što ne vrijedi za roditelje. Dužni su brinuti se za svoju djecu kakvi god bili. To je njihova životna odgovornost. Ali neki misle da to prestaje sa osamnaestim rođendanom. Onda si kao «odrastao». Ali ne... to treba trajati cijeli život.Danas se više nikome ne može vjerovati, a nažalost ponekad ni samome sebi. Uvjeravaš se u jedno... nisi ni svjestan da si muljaš, možda ne želiš vidjeti pravu istinu. Bojiš se da ne bude previše bolna. Jer kad si «čiste» glave (štogod to značilo) drugačije razmišljaš. Neke stvari ti se jednostavno poklope. A možda je to i trenutno raspoloženje pa tako i drugačije razmišljanje. Ali osjećaji ne varaju. Vara samo zaluđenost u nešto. Uvjeravanje da je tako i nikako drugačije. A onda na kraju je možda baš suprotno. Nikad ne možeš znati, a to je osjećaj koji me ponekad izluđuje. Opet mi se javlja onaj osjećaj da nešto ne valja. A opet lažem sebe i prešućujem to, samo pustim da prođe... jer ne znam «izvući» iz osoba ono što me zanima. Ono najiskrenije iz srca. Možda zato što ni sama to ne znam izvući iz sebe. I uvijek govorim: «najvažnija je iskrena komunikacija». Hej, pa ni sama to ne znam. Možda ću naučiti...? Možda će me netko drugi naučiti...? Kad ću se trgnuti iz svojih snova i hrabro zakoračiti u realan svijet...? Kad prestaje stres u životu?  |
-
-
-
 Nekoć davno postojalo je jedno selo među čijim je žiteljima bio i vrlo star mudrac. Seljaci su povjeravali tom starcu svoje probleme i brige nadajući se od njega odgovorima.Jednog dana, neki seljak ode starcu i reče mu sav sluđen: "Mudri starče, pomozi mi. Dogodilo se nešto užasno. Uginuo mi je vol i nemam životinje koja će mi pomoći preorati polje! Nije li to najgore što mi se moglo dogoditi?" Mudri starac odgovori: "Možda jest, a možda i nije." Seljak pohiti natrag u selo i ispriča susjedima da je starac poludio. Ta dakako da je to najgore što mu se moglo dogoditi. Kako on to ne shvaća? No idućeg dana, u blizini čovjekova imanja pojavi se snažan, mladi konj. Budući da seljak više nije mogao računati na pomoć svog vola, on pomisli da bi mogao uhvatiti tog konja i njime zamijeniti vola - i tako i učini. Kako je seljak bio veseo! Oranje nikad nije bilo lakše. On se vrati k starcu ispričati se: "Imao si pravo, starče. Gubitak mog vola nije bilo najgore što mi se moglo dogoditi. Bila je to sreća u nesreći. Nikad ne bih uhvatio konja da se to nije dogodilo. Jamačno ćeš se složiti da je to bilo najbolje što mi se moglo dogoditi!" Onaj mudrac ponovno odgovori: "Možda da, a možda i ne." Ma nije valjda opet, pomisli seljak. E pa starac je zaista sišao s uma. No ponovno seljak nije znao što će se dogoditi. Poslije nekoliko dana, seljakov je sin jahao na tom konju i ovaj ga zbaci. Sin slomi nogu što je značilo da neće moći pomagati u žetvi. O ne, pomisli seljak. Sad ćemo umrijeti od gladi. I ponovno seljak ode onome starcu. Ovaj put reče: "Kako si znao da to što sam uhvatio konja nije bilo dobro? Ponovno si imao pravo. Moj se sin ozlijedio i neće mi moći pomagati oko žetve. Ovaj sam put uvjeren da je to najgore što mi se moglo dogoditi. Ovaj se put moraš složiti s time." Ali baš kao i prije, mudrac ga smireno pogleda i ponovno samilosnim glasom odgovori: "Možda jest, a možda i nije." Bijesan što je starac takva neznalica, seljak odjuri natrag u selo. Idućeg dana u selo stigne vojska i pokupi sve sposobne muškarce za rat koji je upravo izbio. Sin onog seljaka bio je jedini mladić iz sela koji nije morao ići i tako će ostati živ, dok će ostali jamačno poginuti. Pouka ove priče je jasna. Jednostavna je istina - ne znamo što će se dogoditi, samo mislimo da znamo. Često nešto stavljamo na velika zvona. Napuhavamo scenarije u našim glavama i užase koji bi se mogli dogoditi. Najčešće se prevarimo. Zadržimo li hladnu glavu i prijemljivost za različite mogućnosti, možemo biti prilično sigurni da će se - naposljetku - sve dobro završiti. Ali upamtite, možda hoće, a možda i neće.  Iz knjige "Ne mari za male stvari i ostat će male stvari" Dr. Richarda Carlsona I na kraju, preporuka za jedan film - Samsara, koji sam pogledala u jednom dahu a da nije horor, pogledajte trailer pa trkom u videoteku.. "Što je važnije - ispuniti 1000 ili doseći samo jednu, jedinu želju? Samsara je ljubavna priča smještena u prekrasni krajolik Ladakha, prožeta duhovnošću i borbom za očuvanje čiste, nepatvorene ljubavi. Sudbina, kao uvijek, sprema neugodna iznenađenja, iskušenja i obrate... U patrijarhalnom svijetu u kakvom živimo, izgleda da su muškarci predodređeni za prosvjetljenje, čak i na Tibetu. Stvarnost je puno drugačija što žene naravno znaju." |
-
-
-
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
