Marketing
Make love, not war
Ovaj dan bi trebao biti obična subota, ali zbog nekih stvari ne može to biti. Koliko god pokušavala zaboraviti razdoblje prije petnaest godina, ne mogu. Tad sam bila dijete i nisam razumjela zašto se to sve događalo, politika mi je bila totalna nepoznanica (a i danas ne želim ulaziti u to). Samo sam znala da pucaju na nas. Nije mi bilo jasno zašto ni kako, jednostavno sam, čim sam čula uzbunu, morala sići u podrum i gledati lica puna straha. Nisam zapravo ni bila svjesna što se oko mene događa, samo sam znala da je to loše i da možeš poginuti. Imala sam malo drugačije djetinjstvo. Crtala sam avione, tenkove, ranjene ljude u bolnicama, krv... onda sam naučila znak i pravo značenje riječi «peace». Vani se nisam igrala s loptom, nego smo skupljali gelere po ulici i kasnije se hvalili tko ima više. Nisam slušala dječje pjesme, nego tadašnje hitove «ratne pjesme». Još uvijek imam jednu kazetu sa tim pjesmama, ali nekako se ne usudim slušati da se ne vrate sva ta loša sjećanja na to razdoblje. Miris (smrad!) podruma mi je ostao zauvijek urezan u sjećanje, od tih godina nisam nijednom otišla dolje. Strah je još u meni. Sretni su oni koji rat nije proživjeli.
Na današnji dan prije petnaest godina bježali smo u Njemačku. Onda nisam znala zašto. Ali danas znam. Pao je Vukovar. Sjećam se puno ljudi na kolodvoru, svi su bili uznemireni. Prvu noć u mirnom gradu nisam mogla zaspati. Čim sam zažmirila čula sam granate kako lete iznad moje glave. Čekala sam trenutak kad će se oglasiti uzbuna da moram izaći iz kreveta i krenuti stepenicama u podrum. Trebalo je neko vrijeme da se priviknem na «mirne noći». Pri povratku u moj grad padala je kiša i grmilo je. Bila sam prestravljena, mislila sam da opet pucaju. I danas kad grmi ne osjećam se ugodno, najradije bi se zavukla u krevet, prekrila dekom preko glave i onak skupljena čekala da prođe. Da, svi koji su proživjeli to ratno razdoblje imaju neke posljedice. Mama me na neki način tješila i govorila kako ću o ovome pričati unucima, kako ću za taj dio povijesti moći reći da sam doživjela. Nažalost. Da li se sve to moralo dogoditi? Zašto su nevini ljudi stradavali? Zbog nečijih interesa? Za ovu državu? Zbog toga svega mrzim oružje, mrzim politiku, mrzim svaku vrstu nasilja, mrzim ratove koji se događaju u svijetu.
Danas obilježavam dan stradalih, svih onih nestalih i poginulih. Nije bitno tko je hrvat, ko je srbin, tko je pucao, kada i zašto. Bitno je shvatiti da se rat NIJE MORAO dogoditi, jer ništa dobro nije donio. Ali u nama će uvijek biti sjećanje... jednostavno MORA...
Post je objavljen 18.11.2006. u 16:55 sati.