Marketing
Try walking in my shoes
Sve ovo vrijeme od zadnjeg posta nisam imala volje ni inspiracije da pišem. A ni da čitam druge i komentiram. Imam osjećaj kao da sam zapustila prijatelje. Nisu me zanimale druge priče, nije me zanimalo što se drugome događa. Jednostavno nisam imala vremena za druge - nažalost. Ali ti trenuci potrebne mi samoće su prošli.
Jebeš sve one mudrosti koje uvijek «sipam iz rukava» kad se u jednoj od najstresnijih situacija nisam sjetila nijedne. Samo mi je padalo na pamet duboko disanje, a i to je bilo teže nego inače zbog napetosti. Ali mogu samo reći: «I to je prošlo, a ja ostala sa jednim iskustvom više». Uvijek se u takvim situacijama pokaže kome je stalo do tebe, tko će pitati kako si. A to je ono što cijenim. Nesebičnost i briga za druge. Šta ljudi imaju od toga da gledaju samo svoje dupe? Kakvo zadovoljstvo to pruža? Uživam drugima pomagati – naravno onima koji to zaslužuju. A oni ostali, kad pokažu zanimanje, dobit će i moju pažnju. Sve po zaslugama. Što ne vrijedi za roditelje. Dužni su brinuti se za svoju djecu kakvi god bili. To je njihova životna odgovornost. Ali neki misle da to prestaje sa osamnaestim rođendanom. Onda si kao «odrastao». Ali ne... to treba trajati cijeli život.
Danas se više nikome ne može vjerovati, a nažalost ponekad ni samome sebi. Uvjeravaš se u jedno... nisi ni svjestan da si muljaš, možda ne želiš vidjeti pravu istinu. Bojiš se da ne bude previše bolna. Jer kad si «čiste» glave (štogod to značilo) drugačije razmišljaš. Neke stvari ti se jednostavno poklope. A možda je to i trenutno raspoloženje pa tako i drugačije razmišljanje. Ali osjećaji ne varaju. Vara samo zaluđenost u nešto. Uvjeravanje da je tako i nikako drugačije. A onda na kraju je možda baš suprotno. Nikad ne možeš znati, a to je osjećaj koji me ponekad izluđuje.
Opet mi se javlja onaj osjećaj da nešto ne valja. A opet lažem sebe i prešućujem to, samo pustim da prođe... jer ne znam «izvući» iz osoba ono što me zanima. Ono najiskrenije iz srca. Možda zato što ni sama to ne znam izvući iz sebe. I uvijek govorim: «najvažnija je iskrena komunikacija». Hej, pa ni sama to ne znam. Možda ću naučiti...? Možda će me netko drugi naučiti...? Kad ću se trgnuti iz svojih snova i hrabro zakoračiti u realan svijet...? Kad prestaje stres u životu? 
Post je objavljen 15.11.2006. u 17:30 sati.