DivanSkitnje

srijeda, 17.09.2014.

MJESEC NAD PODVINJEM

-Znaš li ti mladiću gdje mjesec najljepše sja, gdje ga vidiš u punoj njegovoj ljepoti? - pita mene Tadija (Dragutin Tadijanović) dok smo davno, davno sjedili na stubama podvinjske osnovne škole (danas Dječji vrtić).

On, bard hrvatskog pjesništva i pisane riječi, ja seoski đilkoš koji se u njegovu društvu našao samo zbog toga što je on kod moje bake Lize i djeda Pave kao dječarac ostavljao kaljave čizme ili bakandže i navlačio čiste kako bi uredan stigao u Slavonski Brod u školu.

Znao me kao njihova unuka i na nekoj književnoj večeri u Podvinju, prepoznao me i pozvao da zajedno odmorimo na stubama podvinjske škole. Plašio sam se da me pita za neke svoje pjesme jer niti jednu nisam znao napamet, a kamo li ju izrecitirati.

No, ništa od toga, pitao je kako baka, kao djed, kao zemlja, rodi li i može li se od toga živjeti. Prisjećao se svojih dolazaka od Rastušja do naše kuće u Čavličkom kraju.

Nije to zaboravio ni tridesetak godina kasnije kada je Đurinoj (tvornica Đuro Đaković op. ur.) menzi obilježavao 100-ti rođendan. Spazio me i kroz mnoštvo što ga je okruživalo, svojim čvrstim, jasnim glasom viknuo:

-Ti, e, baš ti, priđi bliže!

Ja, zbunjeni pedesetogodišnjak primakao sam se i prije nego sam mu uspio promucati neku stereotipnu čestitku, okrenuo se svojoj pratnji i …tada se meni tako činilo …zavikao:

-On, vidite ga, on zna o meni više nego svi vi zajedno!

Razvukao sam usta u nekakav, siguran sam, blesavi osmjeh, pitajući se je li me zamijenio s nekim dok su me uvaženi akademici i lokalni kulturnjaci gledali sa zanimanjem.

A, nije da se nismo susretali. I na rođendanima. Govorio je:

-Ti, samo ti ćeš me odvesti do Sovskog jezera što dobi ime po sovama, jer tamo nisam bio pedeset godina. Tamo su se rađale sove. Znaš li to?

Nisam znao.

Naravno da sam mu obećao, ali godine su učinile svoje i svaki puta mi je govorio:

-Na godinu ćemo otići. Na godinu. Sada sam malo i umoran.

I ta godina nikada nije došla i Tadija nikada nije otišao do Sovskog jezera. Otišao je zauvijek.


I da se vratim 40-ak godina nazad, na one školske stube na kojima smo sjedili bez jastuka, novina, kartona… Onako na golom, hladnom betonu i pričali kao stari pajdaši.

-Znaš li gdje mjesec najljepše sja? …ponovio je Tadija.

Blesavo sam gledao u njega, a on ne čekajući moj odgovor, jer je znao da nemam pojma, odgovorio:

-Nad Metrincem! Nad Metrincem i Glogovicom podno podvinjskog groblja, uz staru mlin.

Brže bolje sam potvrdio kao da sam znao odgovor, a Tadija me pogledao, stavio ruku na moje rame i kroz smijeh rekao:

-Znaš ti vražju mater. Kada si prolazio Metrincem po mjesečeni nisi bio sam. Il si bio s društvom il s alkoholom ili s NJOM. A tada se mjesec s takvim društvom i u tvojim godinama ne vidi. Zna Tadija. I Tadija je bio mlad. Nego diži tu stražnjicu i idemo nazad u kino dvoranu jer narod čeka da vidi poznatog pjesnika. I još k tome iz Rastušja što je išao tu u podvinjsku školu i zavidio gospodični učiteljici što je sa visokih stuba gledala glazbu dok prolazi prašnjavim putem ka crkvi sv. Ante Padovanskog.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv