DivanSkitnje

petak, 14.03.2008.

MARTIN I MARTA

DEKAMERON



Svitalo je. Svijetlost se šuljala kroz prljave zavjese razbijajući tamu koja se još skrivala po nevelikoj sobi. Martin je ležao na leđima, tupo zureći u stropne grede pokušavajući razaznati pukotine između pljesnivih greda koje je vlaga godinama nagrizala. Malter je poodavno otpao i grede su se poput ogromnih, oglodanih kostiju neke pretpotopne životinje nadvijale nad njim.
-Dobro je da su hrastove, inače bi već strunule od vlage. Morat ću popraviti krov – mislio je Martin svjestan da to već govori godinama. Povraćalo mu se. Ljutito se prevrne i rukom počne pipkati po zemljanom podu tražeći bocu s rakijom.
- Zar si već budan?- pospano promrmlja žena pored njega.
Martin iznenađeno zastane u potrazi za rakijom, lagano se okrene na bok i ugleda Martu, guzatu šlajfericu koju je sinoć pokupio u Gradu „Kod Oroza“ i nagovorio da krene s njim. Nakon trećeg pića nije ju trebao puno nagovarati. Prije polaska popili su još nekoliko „putnih“. Kroz Grad su hodali skoro normalno, no kada su se počeli penjati uz brdo Marta je počela dahtati poput danferice. Malo, malo je zastajkivala, brisala znoj s lica, psovala i nerazumljivo plela polupijanim jezikom. Martin zastane, skine kapu, rukavom obrisa znoj s čela i okrene se kako bi vidio gdje je Marta. Bila je desetak metara iza njega, glave nagnute naprijed, hvatajući se za mlade izbojke šljiva kako bi si olakšala penjanje. Stenjala je, a stražnjica joj nije slijedila tijelo već ju je vukla nazad niz padinu. Gledajući ju onako pognutu, nemoćnu, znojnu, Martinu bljesnu u očima. Zabaci šljepu na potiljak, spusti se do Marte koja, vidjeviši ga, razvuče usta u osmijeh otkrivajući žućkaste zube i rupe među njima.
- Dobro za pušenje. Ne može ugrist - pomisli Martin.
Došavši do nje, obiđe je i, onako presavijenoj, podiže suknju. Marta ga prvo iznenađeno pogleda, a potom se krotko spusti na koljena prepuštajući se njegovim rukama. Na nebu je žutio pun mjesec. Posrebrene krošnje rascvjetanih trešanja i ranih šljiva sličile su golemim, bijelim prsima zrele žene dok je veliki žuti pauk nebom pleo svoju mrežu u kojoj su iskrile prve zvijezde. Martin je dahtao nosa uronjenih u goleme Martine dojke, slineći po grudima dok se ona tiho hihotala. Odjednom zastane, podiže glavu i oslušnu. Još je netko dahtao nedaleko njih. Martin napregne oči, dok je Marta ležala na travi, razodjevena, blesavo se smijuljeći, nudeći bjelinu svoga tijela mjesecu i zvijezdama. Lagano ustade, te krenu prema mjestu odakle je dopiralo dahtanje. U mraku ugleda siluetu psa kako glođe tko zna čiju kost. Martin odahnu, potraži neku granu i baci ju na psa koji uplašeno pobježe.
- Jebo te gazda – huknu ljutito za psom i vrati se Marti koja je još uvijek ležala na travi.
- Hajde, ustaj – nervozno reče, popravljajući hlače.
- E, jebiga Martine. Vučeš me uz ovo brdo, jebeš al' nedojebeš i sad hoćeš da još trčim za tobom. Hajdemo nastaviti – mazno će Marta.
- Nemam volje. Kad dođemo kući, onda ćemo. Noć je pred nama.
Marta se nevoljko ustade, zakopča bluzu, popravi suknju i šutke krenu za Martinom koji je krupnim koracima grabio uz brijeg. Uskoro se pred njima ukaza šuma uz koju je stajala omalena kuća, stan njegove bake i djeda. Nekada je tu provodio ljetne mjesece. Dok su baka i djed bili živi bila je to u bijelo oličena kuća, s ogradom koju je njegov djed svake godine obnavljao, popravljao, bojao. Baš kao i kuću. Bio je to pravi raj za malog Martina. Šuma, ptice, a po golemim orasima trčkarale su vjeverice vješto se prebacujući s grane na granu, s drveta na drvo. Bilo je tu peradi, svinja i nezaobilazni pas čuvar koji je dojavljivao dolazak znanih i neznanih. Sada, nakon smrti bake i djeda, kuća je na očigled propadala.Tu više nikoga nije bilo. Pas je uginuo, perad je nestala, a i vjeverice kao su se klonile tog mjesta koje je sve više obuhvaćala šikara i mlado raslinje. Martin je vrijeme provodio u nadničarenju i pijenju. Kod gazda je jeo, pio po birtijama, a kući dolazio na konak i triježnjenje.
-
Promatrao je Martu koja je sanjivo pokušavala razvući usta u osmijeh. U polumraku mu se učinilo da mu se podrugljivo kesi jer mu te noći ništa nije polazilo za rukom. Ma koliko god je nastojao –nije išlo, makar mu ga je ona halapljivo gurala u svoje vlažno međunožje dok se njegov mali neposlušno klatio nemoćan za uspravljanje. Penjao se Martin po Marti nastojeći svoje mršavo tijelo održati na njenoj pogolemoj površini koja se ljuljala tako žestoko da je u jednom trenutku pomislio kako bi mu dobro došla električarska oprema. Ona s kojom se vežu kada se penju na drvene stupove. Kako je Marta postaja sve žešća, Martin je postao sve slabiji, nemoćniji, kopnio je iz minute u minutu. U jednom trenutku Marta zastade s ljuljanjem.
- - Pa dobro gdje si?
- Martin rukom potraži spolovilo ali osim neke sićušne, smotane, zamrle stvarčice ništa drugo nije mogao napipati. Huknu ljutito, prevrnu se na drugu stranu, nategnu iz boce i okrene joj leđa
- - Što je, gotovo?
- - Jebi se!
- - Bi, al očito da nema s kim – nezadovoljno promrmlja Marta okrećući se na drugu stranu.
- Zavlada tišina. Buljio je u strop. Kroz mrak ništa nije vidio. Mislima se vrati u to gradsko prijepodne. U općinskom Katastru susreo je Aniku. Bila je njegova do prije godinu dana.
- Godinu dana? Bože kao da prošla vječnost. – iznenadi se.
Još pamti to šugavo jutro kada se probudio na ovom istom krevetu. Uzalud se pokušavao pridići. Cijela soba se vrtjela, a u glavi bubnjalo. Zaudaralo je po rakiji.
- Anika, daj bocu!
Pojavila se tiho. Doslovce, uplovila je u sobu.Onako mršava, iscijeđena radom i životom s njim sličila je sjeni. U jednoj ruci držala je dopola ispijenu bocu rakije, dok joj se za suknju držala njihova dvogodišnja kćer Liza. Širom razrogačenih očiju u kojima se zrcalio strah, promatrala je oca. Anika lagano spusti bocu na zemljani pod, odmaknu se dva koraka i jedva čujnim ali odlučnim glasom prozbori.
- Martine biraj: Rakija ili nas dvije!
Tupo je zurio u Aniku i Lizu. U glavi mu je bubnjalo, a mozak se raspadao. Danje svjetlo probadalo ga je poput igala.
- Navuci zavjese – reče i dohvatio bocu.
Anika i Liza nepomično su stajale. Vani zalaja pas. Žena postaja još nekoliko trenutaka, a onda odlučno uze za ruku Lizu i krenu ka vratima. Na pragu zastane trenutak kao da razmišlja. Ili se oprašta. Okrenu se, pogleda ga još jednom i tiho reče:
- Zbogom Martine.
Buljio je u okvir vratiju koja su poput goleme slike uokvirivala odlazak žene i kćeri. Anika, odjevena u svoju najuščuvaniju haljinu, u onu ljetno, nebesko plavu haljinu u kojoj ju je upoznao. U desnoj ruci držala je kofer, a lijevom na grudima pridržava malu Lizu.
- Pa, pa Žućko – mahala je psu koji je žalosno cvilio.
Martin je osjećao kako se alkohol širi njegovim krvotokom. Punio je svaku poru, svaku stanicu njegova organizma. Glava mu je još više onemoćala, ali mučnina je nestala. Nije imao snage vratiti bocu na pod. Lagano je raširio prste i prazna boca mu se sa prsa skotrlja pod pazuh. Zaspao je čvrsto ju zagrlivši.

Ovo je moj 100-ti post. Čestitam DivanSkitnje. Tvoj Broco.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv