nedjelja, 31.03.2024.
Tako je bilo...
U štalici maloj
rodio se Isus...
pardon, to je priča za Božić...
Dakle, na brežuljku malom
raspeli su Krista
o podne kad se već mračilo,
sastrane stajaše Krleža i zapisivaše
kako se trojica rimskih vojnika kartahu,
a preko neba lećaše dvokrilac
s transparentom:
"Dragi mladenci Dragice i Mirko,
želimo vam sretan život i puno djece!"
Isus još nije bio umro.
Zazva on tako najednom s visine svojega križa:
"Petreee, Petreee..."
Dolje u gradu Petar sjeđaše za stolom
i pušaše tumbećiju iz nargile.
Ne da mi se više s imperfektom i aoristom pa ću nastaviti suvremenije...
Trgnuo se kanda mu se pričinilo
da ga to netko zove
pa se onda vratio svojim tmurnim mislima.
No onda je opet čuo, sada puno jasnije:
"Petreee, Petreee..."
Ustao je od stola i u trenu se prizvao punoj svijesti.
"Petreee...", odjekivalo je niz ulice grada, preko krovova,
zamućeno zamorom zvuka pred nevrijeme.
I Petar je potrčao prema Golgoti
jer mu je svanulo da ga to
njegov Učitelj doziva s križa.
Svjetine je još bilo puno
pa se nespretno probijao između inertnih tjelesa
što se nisu htjela pomaknuti ni za milimetar,
bio je sve nestrpljiviji,
sve nemirniji,
kao da se nekakav alarm u njemu bio upalio.
A Isus je dozivao: "Petreeeee..."
Petar je sad već bio nadomak brda,
no tu su stajali vojnici
koji nikoga osim majke i Ivana
nisu pripuštali gore.
"Hej, momče, kamo si krenuo?!",
brutalno ga je svojim tijelom
obučenim u oklop
zaustavio jedan Rimljanin.
Petar se zabio u nj kao u zid
i pao bi na prašnjavo tle
da ga isti taj vojnik nije desnicom zaustavio u padu.
"Ovaj čovjek na srednjemu križu
evo me doziva neprekidno,
a ja sam poreznik kojemu možda želi otkriti
sva skrivena dugovanja svoje družine",
lagao je Petar jer se bojao za svoj život.
"Mene si našao farbati, ha?", nasmijao se od srca rimski vojnik.
"Zar misliš da sam ja od jučer?"
"A zašto me onda zove?!", pobunio se Petar.
"Pa možda zato što si ti jedan od njegovih učenika, ha?
Jedan od onih koji bi isto trebali tamo gore
visjeti s križa!"
"Ali ne, ne, nikako, ma što Vam pada na pamet?
Nemam ja ništa s tim huliganom.
Ja sam pošten čovjek.
Samo gledam gdje mogu naplatiti dugovanja,
ništa me drugo ne zanima."
"Ma nemoj? Ti si pošten čovjek, a onaj tamo je huligan?"
"Zaista!"
"Hajde prolazi!", najednom se smekšao vojnik i propustio ga prema brdu,
kao da se iznenada umorio od ovog besmislenog dijaloga,
kao da se iznenada sav umor svijeta srušio na nj.
I Petar je nastavio uzbrdo,
još malo, tih preostalih par stotina metara.
Isus ga je ugledao kad mu se već sasvim primaknuo
i odmah su mu oči zaiskrile
i lice mu se ozarilo.
"Petre, Petre...", prozborio je promuklo, "dođi!"
Petar mu je prišao i upitao ga:
"Isuse, Učitelju, što si me trebao, zašto si me dozivao?"
A Isus mu je ovako rekao, veselog i raznježenog lica:
"Petre, vidim ti kuću odavde!"
I onda se počeo smijati svojoj šali,
bila mu je toliko smiješna,
smijao se i smijao pa je taj smijeh na koncu počeo odjekivati
s okolnih brda i vraćati mu se umnožen
na neki tajanstven način,
smijao se sve dok nije
potrošio svu svoju snagu
pa je na koncu iznenada stao, izgovorio:
"Smijte se, ljudi, samima sebi,
ne shvaćajte se toliko ozbiljno..."
te klonuo glavom.
Svi su uokolo bili jako začuđeni
jer su znali da tako nije bilo zapisano
u povijesnim čitankama
ni u crkvenim inkunabulama,
a bogami ni u evanđeljima
kod javnog bilježnika ovjerenim.
Na Veliku Subotu ništa se nije događalo
pa je Nevjerni Toma s pravom pitao svoje kolege apostole
zbog čega se taj dan tako zove.
Majka Marija mu je odgovorila:
"Ne budali.
Ne može biti Veliki Petak
pa mala subota
pa Velika Nedjelja ili Uskrs.
Mora biti i Velika Subota bez obzira na obzir."
Uglavnom,
ta dvojica rimskih vojnika što su čuvala
kamenim kotačem zatvoren grob
pozaspala su kao klade već prije ponoći
sa subote na nedjelju.
Isus je ustao s kamenog stola,
maknuo sa sebe te silne zavoje ili plahte
("Ma koji k. su me toliko umotali, jesu li oni normalni?!"),
gurnuo kameni kotač od filmskog stiropora
(barem je Isus mislio da je to filmski stiropor,
tako misle svi superjunaci nesvjesni svoje moći)
i izišao na svež vazduh.
"U, kakva divna noć! Eno tamo je Orion.
A Venera i mlad Mjesec su opet blizu,
to bi mogao Muhamed iskoristiti.
Zrikavci zriču, san je pao na narode.
Tako je divno.
Trebao sam biti pjesnik.
Možda još stignem."
Tad mu je pogled pao na pozaspale vojnike.
"Da ih probudim? Usrat će se u gaće kad me vide.
Neka spavaju, to im je ionako zadnji sladak sanak
jer će ih sutra strpati u kavez i tamo će zgasnuti
od neke infekcije
prije nego što im i počne ta farsa od suđenja
zbog toga što nisu pazili na moj grob.
Moj grob? Ha ha ha ha!
Zbilja je smiješan ovaj svijet,
a još je smješnije to što mogu vidjeti
prošlost, sadašnjost i budućnost kao cjelinu;
pred tim je prizorom gotovo nemoguće
suspregnuti hihot.
Jednom će Harry Haller u 'Stepskom vuku'
prepoznati kod Mozarta taj hihot,
no do tada još ima puno linearnog vremena za proteći."
Isus je odšetao nizbrdo,
pardon, prije će biti uzbrdo
jer su grobovi bili rupe u starom kamenolomu.
Sve vrijeme pogledavao je na Orion i divio mu se.
Onda je pogledao na sat:
23:18.
"Džizs! Pa još nije ni ponoć!
Ja sam morao uskrsnuti u nedjelju, a ne u subotu!
Kaj bum sad?!
A ništa, pritajit ću se do jutra, nitko neće znati
kad sam zaista uskrsnuo. Važno je
da u nedjelju pronađu prazan grob.
Grob? Ha ha ha ha..."
Smjena straže bila je u sedam,
već je bilo svanulo.
Ona dvojica nesretnika hrkala su tako da su se
okolna brda tresla,
nije ih bilo lagano probuditi.
Vojnici, naravno, nisu imali pojma
o hermeneutici uskrsnuća,
bilo im je jasno k'o dan koji je nastupao
da su pljačkaši pohodili grob
i oteli leš.
Ništa dalje od toga.
Isus je tijekom uskršnjega jutra
tumarao okolnim maslinicima,
a onda je otkrio da mu je rana od koplja sasvim zacijelila
i da se uopće više ne vidi.
"Uh, kaj bum sad? Kako da Nevjernome Tomi
podastrem dokaz?"
Našao je neki oštar kamen pa se razrezao
otprilike po tom mjestu gdje se sjećao
da ga je vojnik ubo kopljem.
Plus/minus petnaestak centimetara.
Morao je pričekati da rana prestane krvariti,
a ona nikako da prestane krvariti.
Kvragu!
Ta ne može se pred učenicima pojaviti s ranom koja još krvari;
kakvo je to Uskrsnuće?!
Eto nepredviđeni problemi kad im se najmanje nadaš!
Tu je izgubio barem dva sata bezveze.
A onda je oko jedanaest prijepodne
samo tako ušetao u kuću svojih učenika,
unaprijed pripremivši osmijeh od uha do uha,
i rekao: "Tra laaaaa...koga to viditeee...?"
Začulo se vrištanje prestravljenih apostola.
petak, 29.03.2024.
Razmišljanje =
srijeda, 27.03.2024.
Toga preko tunike
Misao ima tu moć stvoriti privid da se nešto mora, da se bez nečega ne može, da je nešto uzalud, ili nemoguće. Misao nas je zarobila u strukturu kao u paukovu ili ribarovu mrežu. To se vidi danas u čistom apsurdu tzv. sudbene vlasti, koja možda najbolje uprizoruje tu porobljenost mišlju. Sve je na sudištima postalo sprdnja, od protokola koji zahtijeva da se sucu ili sutkinji ustane kad ulaze u sudnicu pa do godina čekanja do pravomoćne presude i doslovno tona papirologije, dokaznih dokumenata, koje bi netko, kao, trebao pročitati i još k tome proučiti. Nisam pravne struke niti sam ikada bio na nekom sudovanju, što samo znači da mi nije iz prve ruke poznat još ogroman broj apsurdnih i nepravednih radnji koje se na sudištima zahtijevaju, a o kojima sam čitao i slušao. Misao je u sudstvu, u vojsci, u tijelima državne uprave, u ministarstvima, u policiji, u crkvi - zauzela posebno pompoznu pozu, sama je sebi navukla "togu preko tunike", dodano značenje, vlažnu i sumornu težinu, i silan niz mračnih hodnika i koridora svoje vlastite važnosti, labirinte i nadsvođene hramove, sustave i podsustave bez kraja, izgradila u tkivu te vlažne i sumorne težine. I kad se u tom tkivu mračnog vilajeta misli pojavi jedan razigrani i kreativni huligan, tabadžija, štemer, galamdžija, kabadahija, bundžija i šeret, ustavna stručnjakinja Sanja Barić diže se na svoje profinjene i turbostručne ustavnopravne stražnje noge i njišti: "To je skandalozno, ja sam konsternirana!" I na svojemu Fejsu tog istog 15. ožujka među ostalim vrišti:
"Situacija je KRAJNJE OZBILJNA!
Nema nikakve dileme, ali NIKAKVE:
1. PRH se NE MOŽE kandidirati na izborima dok obnaša tu dužnost! Položaj PRH je jamac stabilnosti vlasti. Nestranačka osoba. Nadstranačka pozicija IZDVOJENA iz stranačke dnevnopolitičke pozicije (uz iznimku nekoliko ovlasti vezanih za vojsku, vanjsku politiku i sigurnosne službe).
2. Ostavku mora podnijeti odmah, planira li doista to što je rekao da planira. Odmah. Danas.
3. Nepodnošenje ostavke, a sudjelovanje na izborima RAVNO JE UDARU NA USTAVNI POREDAK RH!
4. Ustavni sud RH MORA još DANAS, najkasnije SUTRA UJUTRO to jasno i načelno reći kao krajnji jamac ustavnog poretka RH."
te na kraju svoje objave ni više ni manje još ovako dodaje:
"Svakako, JASNO je: Zoran Milanović se NE MOŽE KANDIDIRATI NA IZBORIMA ZA HRVATSKI SABOR DOK OBNAŠA DUŽNOST PREDSJEDNIKA RH! Svatko tko tvrdi drugačije i radi drugačije vrši udar na ustavnopravni poredak RH. To nije i ne može biti odgovor na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije. Ubojstvo ne rješava ranije ubojstvo.
Nema dalje.
Sve u svemu, ustavnopravna katastrofa i krajnji udar na Ustav RH."
Dakle, ne znam je li vam promaklo, no ja koji se s njom ne slažem po njezinu turbostručnom ustavnopravnom pravorijeku ni manje ni više nego - vršim udar na ustavnopravni poredak RH! Isto tako po pravorijeku Ustavnog suda RH od 18. ožujka i svi oni koji samo ističu kandidaturu tabadžije i šereta Zokija za premijera - također krše Ustav RH, premda kandidatura za premijera ama baš nigdje ne postoji kao pravna kategorija. Upravo se na ova dva primjera zorno vidi što je to pompozna misao "toge preko tunike", što je to zaista unutarnja misaona supstancija "ustavnog stručnjaka ili stručnjakinje". Svakako štreberski prosjek ocjena na Pravnom fakultetu, u to ne sumnjam, vjerojatno i grebanje za asistenta na nekoj katedri već prije nego što se diplomira, potom postdiplomski, magisterij i doktorat, članci i radovi uglavnom o nebitnim temama (barem je tako na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog FF-a), numizmatičko skupljanje simpozija, referenci, recenzija, ako bog da i pokoji udžbenik - sve to ide nekim svojim prirodnim slijedom ako je čovjek veoma ambiciozan i ako ga ipak krasi neki minimum tehničke inteligencije. Pokoji intervju, pressica ili gostovanje na nacionalnoj dalekovidnici kako bi cijela nacija saznala za tu osobu. Pokoje reagiranje, malčice građanske hrabrosti da se istupi protiv nečega. I eto se najednom pojavi epitet "ustavnog stručnjaka ili stručnjakinje". A tu je svakako i Katedra za ustavno pravo ili nešto slično tome, kao supstancijalno sidro. Tabadžija i šeret uglavnom, kao što znamo, nema milosti prema cijelom tom kompleksu mistifikacija i "toga preko tunike". No primijetio sam da on ipak neće dići svoj lavež protiv stvarnih stručnjaka na nekom području ili protiv iskrenih i pametnih političara i političarki.
Sad sam se sjetio jedne debate na nekoj našoj nacionalnoj televiziji, možda RTL-u, usred najcrnje pandemije Covida-19. U njoj su sudjelovali molekularni biolog Miroslav Radman, kojeg inače smatram genijem u rangu Einsteina, Tesle i Picassa, i neki veoma uvažen, vjerojatno također svjetski poznat, beogradski virusolog. Radman je gotovo kao neki laik, gotovo diletantski, tvrdio da će se virus prilagoditi prijetnji cjepivom kako bi opstao i s vremenom postati višemanje bezopasan po ljude (govorio je o virusu kao o inteligentnom biću), dok je virusolog iz svoje ekstremno visoke stručnosti upravo za to područje tvrdio da nema ama baš nikakve osnove za takvu jednu tvrdnju. Sjećam se kako su mi razmišljanja virusologa tada zvučala puno uvjerljivijima pa sam pomalo čak bio i razočaran u Radmana koji je nešto romantično tvrdio naoko bez pravog uporišta u znanosti. No danas znamo da je Radman bio u pravu, da se dogodilo baš onako kako je Radman "prorekao". Radman težak, narodski čovjek u mornarskoj majici, koji se javljao skroz neformalno iz neke svoje izbe u Dalmaciji. Čovjek Radman koji nikada nije navukao "togu preko tunike". Takve smatram istinskim stručnjacima i takvima se klanjam do poda.
Dvije jake i autentične osobnosti mogu se "zakrviti do balčaka", mogu se strastveno ne slagati ni u čemu, no njihova je zavada uvijek na neki način kreativna i oslobađajuća, ona otkriva nove mogućnosti misli i doživljaja usred kavge (da ne bi bilo zabune, ovdje nikako ne mislim na Milanovića i Plenkovića). U ezoternim naučavanjima spominje se sedam kozmičkih Zraka ili Struja manifestacije od kojih je četvrta Zraka Ljepote ili Harmonije Kroz Sukob. Sintagma Harmonija Kroz Sukob silno je potentna u svojim mogućnostima razotkrivanja značenja. S druge strane, moja izmišljotina, moja sintagma "toga preko tunike", ukazuje na ljude koji nemaju zbiljski kreativni potencijal u svojemu zahvaćanju u neku materiju, npr. u materiju Ustava koji je prije svega društveni i antropološki fenomen, fenomen koji zahtijeva i dubinsku studiju jezika i značenja riječi, a puno je manje puki pravni fenomen u kodovima ili strukturi ograničavanja, robovanja formalizmu i zabranjivanja. Nažalost, Ustav Republike Hrvatske pisan je u velikoj mjeri upravo iz referentne točke pompozne poze u tkivu vlažne i sumorne težine pa iako u njemu ima puno sjajnih rečenica, on je kao cjelina izraz ili refleksija vremena u kojem je nastao. I svakako, svojom širinom i razrađenošću, puno više nalik nekom zakonu nego prirodi ili svrsi Ustava. Nema, na primjer, apsolutno nikakve potrebe u Ustav stavljati rečenicu u kojoj piše kako je novoustoličeni Predsjednik Republike dužan iščlaniti se iz političke stranke kojoj je do tada pripadao (i koja mu je, btw., financirala kampanju, kao što će i sljedeću za 5 godina). Ta je rečenica svojevrsna sprdnja s Ustavom, a takvih sprdnji, takvih "pravljenja blesavima", takvih diletantizama ima puno. Oni su u rangu (alanfordovske) obveze da se mora vratiti članska iskaznica neke videoteke ili biljarskog kluba onda kad se postane Predsjednikom Svemira. No Sanja Barić kao stručnjakinja za Alana Forda kriči na sav glas: "Svatko tko tvrdi drugačije i radi drugačije vrši udar na ustavnopravni poredak RH!"
Formalizam je ulovljenost misli u vlastitu klopku. Iz formalizma proistječu sva zastranjenja još od vremena kad su plemenski vračevi i mudraci predali "poprište sudišta" diplomiranim pravnicima. Meni je jasno da su formalizam i struktura nastali uslijed svojevrsne potrebe zbog neizmjernih zloupotreba mišljenja, naročito od buđenja Europljana od renesanse naovamo. Formalizam je, možda bismo mogli reći, bio brzoplet odgovor na zloupotrebe, odgovor o kojem se nije dovoljno razmislilo. On je bio odgovor linijom manjeg otpora, tj. ono što nam je prvo palo na pamet. Cijela beskonačna povijest prije renesanse poznavala je samo ritual s jedne strane i razum uzvišenih kraljeva s druge, a onda se buđenjem niže misaonosti, perspektive i materijalističkog zora probudila i avet formalizma, u početku sasvim bezazlena, pitoma, nevina. Taj se nevini avetčić, međutim, u međuvremenu izvrgnuo u gadnu neman. Ako samo škicnemo u definiciju građanskog procesnog prava koja stoji u Hrvatskoj enciklopediji (termin koji označava sustave pravnih pravila kojima se uređuju osnivanje, organizacija i nadležnost ili djelokrug sudova i drugih pravosudnih tijela koja sudjeluju u rješavanju građanskopravnih stvari te uređuje pravni položaj procesnih subjekata, pretpostavke, sadržaj, formu, redoslijed i učinke radnji što ih oni poduzimaju u različitim građ. sudskim postupcima: parničnom, izvanparničnom, ovršnom i stečajnom postupku), bit će nam jasno o kakvoj se nemani radi. Diplomirani pravnici, koji su poput mojeg nekadašnjeg cimera na "Cvjetnom" četiri godine proveli u štrebanju zakona i procesnih pravila napamet, svakako neće htjeti priznati da se radi o nemani, branit će tu neman do posljednje platne liste i rate kredita, no mi ostali - ako samo moramo iz bilo kojeg bizarnog razloga otići na neki sud - jasno uočavamo svu nesmiljenost njegovih čeličnih okova pompozne poze u tkivu vlažne i sumorne težine.
Zadnjih pet stotina godina čovječanstvo i ne ide u nekom drugom smjeru osim u smjeru umnažanja i okoštavanja formalizma i (misaone) strukture. Ako netko kaže da to vidi kristalno jasno, u kontekstu veleuvaženih promišljanja ustavnih stručnjaka ispada smiješnim diletantom. Dubinski uvid naspram ekstremnog formalizma uvijek se detektira kao diletantizam, što ne znači da uistinu nema diletantizama svih vrsta tamo gdje je formalizam ostao u pokušaju ili se sveo na pojednostavljenu ili distrofiranu imitaciju.
Misao ima silnu moć. Pogledajmo primjer. Ako netko umre, ogromna je razlika između toga je li taj netko "naš" (suprug, supruga, dijete, brat, sestra, majka, otac) ili "stranac". Već samo ako netko ukrade kišobran, postoji znatna razlika između toga je li taj kišobran bio naš ili tuđi. A onda, tu imamo i ekstremno avetinjsku riječ Hrvat. Nitko ne zna što to znači "biti Hrvat", no svi koji se smatraju Hrvatom ili Hrvaticom misle da znaju što ta riječ znači. Pa se ona, na koncu, spominje i u Ustavu, gdje su Hrvati prvotni, a svi ostali građani Republike Hrvatske drugotni.
Nevezano za temu, ovih sam dana onako za sebe osmislio definiciju hrvatstva. Hrvat je ona osoba čiji je materinji ili materinski jezik hrvatski (što uskoro može uključivati i Nepalca ili Nepalku). Mislim da je to jedina ispravna i logična definicija hrvatstva. Jedan moj poznanik, Karim, sin je Sirijca i Hrvatice i izgleda kao rasni Arapin, no rođeni je Zagrepčanin i materinski mu je jezik zagrepčanski, pardon, hrvatski. Koliko znam o svojemu porijeklu, moj djed s očeve strane u Čepin je došao iz Češke (pa ja imam češko prezime), a baka s očeve strane iz Mađarske, iako se sva moja rodbina s očeve strane, doslovno sva, smatra Hrvatima, neki i Velikim Hrvatima, Hrvatinama. Baka, iako Mađarica kojoj je do pete godine života materinski jezik bio mađarski, navodno ipak ima nešto malo "hrvatske krvi", sasvim nepouzdano. Svi s majčine strane dolaze iz Like. Nema nikakvih informacija o tome da su njezini preci u Liku došli iz Srbije, no budući da je moja majka kao beba '42. krštena u pravoslavnoj crkvi, ona se računa kao Srpkinja. Mojoj majci, kao ni njezinim roditeljima, materinski jezik nije bio srpski, već hrvatski u ličkoj verziji. Sve ovo ne govorim u vrijednosnom ključu, već samo kao puku informaciju. Tko Hrvate i hrvatstvo prikazuje u vrijednosnom ključu, tko, dakle, "broji krvna zrnca" u duhu nacionalizma, ništarija je i bijednik kojemu nema ravna. Moja definicija hrvatstva po materinskom jeziku je logična, razumna definicija, dok je definicija hrvatstva po ustašama, ustašoidima i ustašoidnim nakupinama mračna močvara ekstremne i odvratne zloupotrebe misli.
Osnovna ideja ovog mojeg posta jest da misao treba relaksirati. Na tragu toga zadnjih nekoliko godina dopuštam negdje intimno u sebi mogućnost da čak i slogane poput "Za dom spremni" možda trebamo ili možemo otpustiti kao vrstu djetinjastog bulažnjenja koje može poslužiti za detekciju onih kojih se pametan treba kloniti, ali ne i za detekciju onih koje treba potrpati u zatvore. Ovo što govorim je protiv mojeg izvornog mišljenja, no ipak počinjem tako misliti. Koliko ćemo još godina i desetljeća provesti u mislima o Drugom svjetskom ratu? To polako počinje biti besmisleno i bespredmetno, misaono se počinje raspadati u truli folklor infantilne mržnje koju bismo konačno mogli početi ignorirati. Možda se i Plenković zadnjih godina rukovodi sličnom mišlju, ekvilibrirajući između svojih ustaša i svojih koliko-toliko normalnih.
Relaksiranje misli nije isto što i odsustvo pozornosti. Tko je pozoran, taj ne može ne uočiti bizarno i nevjerojatno inzistiranje premijera Andreja Plenkovića na Turudiću kao glavnom državnom odvjetniku unatoč tome što je Turudić više nego jedanput uhvaćen u laži, i to upravo u vezi inkriminiranog Zdravka Mamića. Tamo gdje Plenković pod svaku cijenu štiti i forsira Turudića, normalan i osviješten građanin ne može drugo nego glasati za jednu od opcija koje će u sinergiji dovesti do svrgavanja kriminalne bande s vlasti. Formalizam ustavnih stručnjaka fula ceo fudbal i u svojemu inzistiranju na jednom jedinom čitanju Ustava zapravo poništava samu supstanciju onoga što bi civilizacija trebala biti. Struktura se, kao kakva avet, kao umjetna inteligencija, otela kontroli i preuzela vlast. Toga preko tunike tu još figurira samo kao luđačka košulja.
ponedjeljak, 25.03.2024.
1 + 1 gratis
subota, 23.03.2024.
Sloboda mišljenja
Ustavni sud i ustavni stručnjaci smatraju da se Predsjednik Republike ne smije kandidirati na parlamentarnm izborima, ali ne samo to, oni smatraju da se on ne smije ni spominjati ili isticati kao kandidat za premijera. Novinari su masovno popušili taj narativ, što meni samo govori u kojoj je mjeri ispran mozak svih nas, u kojoj mjeri robujemo formalizmu i klišeima razmišljanja. Nitko ne problematizira elementarnu činjenicu da nešto ne može biti zakonska obaveza ako to izrijekom nije spomenuto u zakonu, ili, u ovom slučaju, u Ustavu. Silovanje se spominje u zakonu. I krađa. I prevara. I kleveta. Itd. Zašto se te stvari izrijekom spominju? Je li uopće potrebno odgovoriti na to pitanje? Mislim da nije. Zašto se, istovremeno, neke druge stvari izrijekom ne spominju u Ustavu? Pa valjda ipak zato, pobogu, što nisu zabranjene ili zapriječene. No ustavni suci i stručnjaci smatraju da se iz ostalih rečenica Ustava koje se odnose na Predsjednika Republike dade iščitati ili zaključiti i zabrana kandidiranja Predsjednika Republike za zastupnika u Saboru ili pak za premijera (koja kandidatura ni ne postoji kao pojam u zakonskim određenjima). Ja cijelu stvar vidim kristalno jasno, znam da je takvom vidi i Zoran Milanović, a i Ivica Puljak, fizičar elementarnih čestica. Razumljivo mi je da fizičari mogu objektivno sagledati cijelu tu problematiku jer im je apstraktno mišljenje dobro razvijeno. Raja se rukovodi konformizmom, kao spužva upija pakete mišljenja, misaoni katekizam, pojednostavljene misaone obrasce koji podražavaju uvjerljivost.
Ono što ustavni stručnjaci zaključuju samo zato što su pravničke struke zapravo bi trebalo biti domenom sociologijske i psihologijske pa čak i antropologijske lingvistike. Jer tamo gdje nešto nije izrijekom zabranjeno ili zapriječeno naprosto ne vrijede ista pravila kao i u (banalnom) ostatku pravničke struke. Dakle, bit će tako da ustavni stručnjaci zapravo uopće nisu stručni za sve one elemente Ustava koji nisu izrijekom izneseni. Oni se automatizmom svoje ekskluzivističke etikete ustavnoga stručnjaka pronalaze meritornima za stvari za koje uopće nisu meritorni. To vidi samo netko tko kristalno jasno zna misliti.
Zašto je Zoran Milanović ovaj put u pravu? Zato što je biranje pojedinaca od strane naroda onaj najveći od svih merituma kad se radi o modernoj demokraciji. Usput, zapriječiti Predsjedniku Republike ono što je dopušteno premijeru upravo je skandalozno. Volja da se takvo što zapriječi može proizlaziti samo iz krutog i bolesno nefleksibilnog pravničkog mentaliteta, ako već ne proizlazi iz uskih i nečasnih stranačkih interesa pojedinih ustavnih sudaca. Argument da Predsjednik Republike može dati ostavku pa se onda kandidirati ovdje je potpuno irelevantan. Dati za ustavne stručnjake i ustavne suce samo ljude iz pravničke struke dozlaboga je pogrešno i naopako. Ustav jedne zemlje u puno je većoj mjeri antropološko, civilizacijsko i sociološko pitanje negoli pravničko. Pravo iznad svega voli zabranjivati, omeđivati, ograničavati, kažnjavati, grubo strukturirati. Antropologija i sociologija ravnaju se sasvim drugačijim pretpostavkama i polaze iz sasvim drugačijih referentnih polja. Nije slučajno da fizičari i matematičari to lagano mogu pojmiti, Hesseova "Igra staklenim perlama" divno je ukazala na srodnost matematike i muzike.
Svaki laik, svaka neznalica, ako je samo čestita i dobroga razuma, reći će vam da ne vidi problem u tome da se Zoran Milanović kandidira za parlamentarne izbore, a naročito da ne vidi problem u tome da ga se ističe kao kandidata za premijera. Ono što je Ustavni sud učinio 18. ožujka 2024. zasigurno će jednom ući u anale i sveučilišne udžbenike kao paradigmatska civilizacijska pogreška u razumijevanju ustavnopravne materije jer društvo mora ići smjerom fleksibilizacije mentalne strukture, zabrana, propisa, zahtjeva na ponašanje. Nije cilj ili svrha u tome da se sve normira, nego da se pojedinci osvijeste i svojom slobodnom voljom utemeljenom na razumijevanju kreativno i blagorodno participiraju u skladnome društvu. Shvaćaju li to ustavni stručnjaci? Imam veoma jak dojam da ne shvaćaju, da im je prije svega bitan njihov status ustavnih stručnjaka i malošto izvan toga. O ustavnim sucima, koji su odlučili zabraniti čak i isticanje pravno nepostojeće kandidature za premijera, ne treba ni govoriti jer je Ustavni sud Republike Hrvatske očigledno tek ružna i vulgarna sprdačina političke trgovine zastarjelih političkih opcija koje je vrijeme pregazilo.
petak, 22.03.2024.
Rodna ideologika
četvrtak, 21.03.2024.
Ustavni spiritizam
Kad Otto von Grunf kaže: "Tko 100 godina pije, taj dugo živi", što je on zapravo htio reći? Da je dobro piti? Da je život od 100 godina dug život? Ili nešto treće? Umjetna inteligencija nikada neće shvatiti da je, dakako, riječ o nečemu trećem - o vicu koji dvije nezavisne izjave spaja na takav način da rečenica ispada smiješna u ključu apsurda.
Takvu jednu situaciju u ključu apsurda imamo ovih dana vezano uz predstojeće parlamentarne izbore i famozno Upozorenje Ustavnog suda. Nije baš identično, to je jasno, jer Upozorenje u nama ne izaziva smijeh, no budući da su njegove "invektive" izrazito širokopojasnih reperkusija, cijela se nacija doslovno dovela u stanje grunfovskog apsurdistana, potencijalno urnebesne zabave u vezi "čovjeka kojeg nema", "Waltera koji brani Sarajevo", novog levela verbalnog delikta, "Onoga čije se ime ne smije spominjati" itd.
Nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike ne smije kandidirati na domaćim parlamentarnim izborima. Također, nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike ne smije kandidirati na europarlamentarnim izborima. Da nastavim u Grunfovu duhu, nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike smije kandidirati na domaćim parlamentarnim izborima. Također, nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike smije kandidirati na europarlamentarnim izborima. Ali gle vraga, na ovim drugima ispada da smije, dok na onim prvima, domaćima, ispada da ne smije. Koja je argumentacija ustavnih sudaca da ne smije? Cjelina ili duh Ustava. Zamislite da vam sudac kaže kako je dubljenje na glavi kazneno djelo jer to proizlazi iz cjeline i duha Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku i ukupne pravne i civilizacijske stečevine svijeta i vasione. Pa vi sad kontraargumentirajte ako imate ideja. Predsjednik Ustavnog suda RH Miroslav Šeparović kao argumente navodi:
"Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske (članak 94. Ustava). Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske (članak 100. stavak 1. Ustava). Predsjednik Republike raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje te povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika (članak 98. alineje 1. i 3. Ustava). Članak 96. Ustava propisuje da Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost, te da nakon izbora podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor."
Primjećujete li i vi, ili to primjećujem samo ja, da se iz gornjih činjenica ne da spontano i bez aktivne volje izvući zaključak da se Predsjednik Republike ne smije kandidirati na domaćim parlamentarnim izborima? Za takav zaključak potrebna je namjera za takvim zaključkom, volja da se tako zaključi. Ključni "argumenti" ili pojmu argumenta najbliži iskazi iz gornjeg citata svakako su oni gdje se kaže da Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost te da nakon izbora podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, no jesu li to zaista argumenti ili nas Ustavni sud vara svojom pravničkom ili pravnoteorijskom logikom koja, međutim, nije istovremeno i logika stvarnosti? Logika stvarnosti, na primjer, kaže da netko tko je postao Predsjednikom Republike, iako je formalno podnio ostavku na članstvo u političkoj stranci, nije nužno podnio ostavku i na subjektivno, emocionalno članstvo u toj stranci, u stranci koja mu je, na koncu, financirala kampanju i na svaki mu način pružala logistiku. Dakle, hajde da se za početak ne pravimo blesavi - mnoge odrednice Ustava RH, kao i svih ustava na svijetu, tu su samo reda radi, da se zadovolji nekakav privid civiliziranosti, a ne zato što zaista reflektiraju istinu. A to što Predsjednik Republike raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje te povjerava mandat za sastavljanje Vlade, još uvijek nije nužno u koliziji s kandidiranjem Predsjednika na parlamentarnim izborima jer se podrazumijeva da će on istog trena kad dobije izbore dati ostavku na svoju funkciju Predsjednika Republike. Dakle, u čemu je zaista problem? Ja ne vidim u čemu. Kaže se, dalje, da Predsjednik Republike nije samo osoba, čovjek, nego i Institucija ili Utjelovljenje Institucije Predsjednika Republike. Ma dajte molim vas. Takvo prevrednovanje jedne obične političke funkcije puka je politička metafizika, pravnoteorijski spiritizam. No ispada da su svi, ili da je velika većina ustavnih stručnjaka do vrha svojega bića ispunjena upravo tim i takvim spiritizmom, koji nije nego čisto otuđenje od smisla zakona, zakona čije slovo bi trebao moći shvatiti svaki čovjek, a ne samo pravni stručnjak. U tom pogledu imamo dva, međusobno suprotna otuđenja od smisla zakona, prvo je kad se članka zakona držimo kao pijan plota, a drugo je kad zakon tumačimo spiritistički, tj. kad izvlačimo pretjerano dalekosežne zaključke.
No, do sada smo tek zagrebali u spiritizam Ustavnog suda RH. Pogledajte što slijedi u dotičnom Spiritističkom Upozorenju:
"Predsjednik Republike nestranačka je osoba i dok obavlja tu dužnost ne smije sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne političke stranke, što isključuje bilo kakvu mogućnost da Predsjednik Republike u kontekstu raspisanih parlamentarnih izbora bude kandidat na listi za izbor zastupnika ili istican kao kandidat za dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske i da u tom svojstvu sudjeluje u političkoj izbornoj kampanji."
Molim?! - što bi rekla Mojmira Pastorčić. Kolika je samo drskost u tom pravljenju blesavima?! Pa zar je i jedan predsjednik ili ica prije Zorana Milanovića zaista bio nestranačka osoba, samo zato što se formalno isključio ili isključila iz članstva u svojoj stranci?! Koliko nas stupidnima smatra ekipa oko Miroslava Šeparovića?! No idemo dalje.
"Kandidiranje Predsjednika Republike, dok obnaša tu dužnost, na listi bilo koje političke stranke ili nezavisne liste za izbor zastupnika u Hrvatski sabor te njegovo isticanje njega kao kandidata za predsjednika Vlade Republike Hrvatske ili neku drugu javnu ili profesionalnu dužnost, nespojivo je s njegovim ustavnim položajem i ovlastima, te načelom diobe vlasti (članak 4. Ustava)."
Tu imamo ni više ni manje nego dvije manipulativne ili obmanjujuće izjave. Prva je da se govori o isticanju Predsjednika Republike kao kandidata za javnu ili profesionalnu dužnost kao nečemu što je zabranjeno, iako u Ustavu RH ne piše da ga se ne smije isticati, već samo da on ne smije obnašati javnu ili profesionalnu dužnost. Druga je obmanjujuća izjava navodna nespojivost između ostaloga i s načelom diobe vlasti. Ha ha. Vlast se dijeli na zakonodavnu (Sabor RH), izvršnu (Vlada i donekle, u puno manjoj mjeri, Predsjednik Republike) i sudbenu. Pa ako je kandidiranje Predsjednika Republike za Sabor ili za premijersku funkciju nespojivo s načelom diobe vlasti, kako je onda moguće da je kandidiranje premijera spojivo s tim načelom?! Molim ustavne stručnjake i ice da mi to objasne. Članak 4. Ustava ovdje se vulgarno zloupotrijebio. No idemo dalje, prema goremu.
"Imajući u vidu nastalu ustavnopravnu situaciju, Ustavni sud naglašava da će cijeli izborni proces ovih parlamentarnih izbora, od njihovog raspisivanja do proteka roka iz članka 90. u vezi s člankom 88. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, biti pod strogim nadzorom Ustavnog suda. Ako utvrdi da sudionici u izborima postupaju protivno Ustavu ili zakonu, Ustavni sud koristit će se svojim ovlastima iz članka 89. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, od obavještavanja javnosti do poništavanja svih ili pojedinih izbornih radnji i odluka, počevši od kandidacijskog postupka pa nadalje."
i dalje:
"Ustavni sud poziva Predsjednika Republike i političku stranku Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP) da, sukladno ovom Upozorenju, odmah prestanu s aktivnostima koje su suprotne Ustavu..."
Sada najednom imamo jedno sasvim novo čitanje Ustava RH! Ako smo svoje čitanje Ustava do sada natezali u značenju i logici do proizvoljnih i subjektivnih razmjera, do razmjera pravovjernog ustavnopravnog spiritizma, sada najednom imamo sasvim novu razinu, neku vrstu evolutivnog skoka "s biljke na životinju" ili "sa životinje na čovjeka", tj. s Predsjednika Republike na Socijademokratsku partiju! Jer najednom, pogledajte samo, ustavni suci apostrofiraju i nekakve sudionike u izborima, u množini, a ne više samo Predsjednika Republike, a onda izrijekom i samu političku stranku Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Dakle, svoje čitanje Ustava RH o funkciji Predsjednika Republike proširili su i na druge izvan ili onkraj Predsjednika Republike! Jeste li svjesni reperkusija toga?! Reperkusije toga su da u budućnosti, ili već danas, Ustavni sud RH svoje čitanje Ustava na temu Predsjednika Republike može proširiti NA SVE GRAĐANE Republike Hrvatske, što nije drugo nego ponovno uvođenje verbalnoga delikta i strahovlade.
Svaka rečenica svakog zakona i svaka rečenica Ustava RH mora biti takva da je može, uz pomoć rječnika, Hrvatske enciklopedije i sličnih laičkih pomagala, razumjeti netko tko nije pravni, a kamoli ustavni stručnjak. Ako ona nije takva, onda zakoni i Ustav nisu u duhu najboljih civilizacijskih dosega i ne služe čovjeku. Mi imamo isuviše često slučaj da se ni sami ustavni stručnjaci nisu u stanju usuglasiti oko značenja i reperkusija određenih stavki Ustava, a tako je i sa zakonima, samo još puno gore. Je li to vladavina pravde ako čovjek mora angažirati pravnika i skupo ga platiti kako bi mu razjasnio određene stavke nekog zakona? Apsolutno i nedvosmisleno nije!
Profesor Dragan Bagić s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta Silvani Menđušić je za portal Telegram između ostaloga rekao i ove rečenice:
"Zabrana isticanja po mom je sudu teško održiva u praksi. Pogotovo nije jasna argumentacija ustavnih sudaca; kako se može zabraniti nešto što ne postoji? Kako se može zabraniti kandidatura za premijera kad ona kao kategorija uopće ne postoji?"
I dalje prepisujem s portala Telegram:
"Upozorenje da bi moglo doći do poništavanja odluke o raspisivanju izbora Bagić ocjenjuje nuklearnom opcijom. 'Ustavni sud izvukao je najtežu artiljeriju za stvar koja je potpuno fluidna. SDP je najavio da neće kršiti očite upute. Ali, zar ustavni suci misle da mogu poništiti izbore jer je netko spomenuo da dolaze rijeke pravde, izgovorio inicijale Z.M… Kako ćete poništiti izbore zbog aluzija?!'
Nije jasno ni tko bi trebao arbitrirati u tim pitanjima ni kakva bi mogla biti uloga Državnog izbornog povjerenstva. 'Ne može DIP arbitrirati u fluidnim stvarima. Prijetiti zbog toga poništavanjem izbora je opasno, budući da to može dovesti do rasapa ustavno-pravnog poretka', zaključuje Bagić."
Ustav RH ima puno divnih rečenica, sasvim usklađenih s najvišim razumom, npr. cijeli članak 3.:
"Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."
ili članak 14.:
"Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki."
No onda, ipak, valja osmotriti i dijelove teksta Izvorišnih osnova, u kojima se apostrofira:
"tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda",
i dalje se kaže:
"Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje."
Dakle, što ovdje imamo? Imamo Hrvate kao prve ili prvotne i sve ostale kao drugotne, kojima se doduše jamče sva prava i tako dalje. Hrvatska je primarno nacionalna država Hrvata, zar ne? A kako izmjeriti ili ustanoviti nečije hrvatstvo? Je li hrvatstvo egzaktna činjenica? Može li i smije li hrvatstvo danas u modernoj Republici Hrvatskoj biti ustavnom kategorijom? Na "prvim slobodnim izborima" 1990., ma koliko nacionalistički ostrašćenim, ma koliko manipulativnim, ma koliko šovinistički i ustašoidno obojenim, po Ustavu RH odlučno je izražena volja hrvatskoga naroda (i svih građana, reda radi). Ma daj me nemoj. Radimo od Ustava svetinju tamo gdje još nismo ni zagrebali po avetima svoje ustašoidne i ekstremno nacionalističke novije povijesti. Tzv. ustavni stručnjaci jako uživaju u svojoj ulozi ustavnih spiritista tamo gdje se nekome treba nešto zabraniti jer se taj netko pobunio protiv kriminalne i zločinačke organizacije poznate kao HDZ, a istovremeno tu svoju zabranu ne izvode niti iz jednog članka Ustava, nego iz "ukupnog čitanja cijele materije". Tek su se tri ustavna suca sa svojim izdvojenim mišljenjem blago i bojažljivo dotaknula mogućnosti da bi ponašanje Zorana Milanovića upravo moglo proizlaziti iz ustavne odredbe ili obveze Predsjednika Republike da se brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, tamo gdje premijer Plenković uporno i pod svaku cijenu želi progurati (pa je na koncu u tome i uspio) ekstremno suspektnog Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika.
Slično kao i u slučaju Zlate Đurđević, koja nije izabrana za predsjednicu Vrhovnoga suda između ostaloga i zato što joj se spočitavalo da krši Ustav i zakon (a opet jednom zbog iščitavanja istih kako je komu drago), sada se prijeti Zoranu Milanoviću i cijeloj jednoj političkoj stranci ponovno zbog ustavnopravnog spiritizma u glavama moćnika. Ne preostaje mi drugo nego da parafraziram Borisa Dežulovića: jebo vas Ustav.