U štalici maloj
rodio se Isus...
pardon, to je priča za Božić...
Dakle, na brežuljku malom
raspeli su Krista
o podne kad se već mračilo,
sastrane stajaše Krleža i zapisivaše
kako se trojica rimskih vojnika kartahu,
a preko neba lećaše dvokrilac
s transparentom:
"Dragi mladenci Dragice i Mirko,
želimo vam sretan život i puno djece!"
Isus još nije bio umro.
Zazva on tako najednom s visine svojega križa:
"Petreee, Petreee..."
Dolje u gradu Petar sjeđaše za stolom
i pušaše tumbećiju iz nargile.
Ne da mi se više s imperfektom i aoristom pa ću nastaviti suvremenije...
Trgnuo se kanda mu se pričinilo
da ga to netko zove
pa se onda vratio svojim tmurnim mislima.
No onda je opet čuo, sada puno jasnije:
"Petreee, Petreee..."
Ustao je od stola i u trenu se prizvao punoj svijesti.
"Petreee...", odjekivalo je niz ulice grada, preko krovova,
zamućeno zamorom zvuka pred nevrijeme.
I Petar je potrčao prema Golgoti
jer mu je svanulo da ga to
njegov Učitelj doziva s križa.
Svjetine je još bilo puno
pa se nespretno probijao između inertnih tjelesa
što se nisu htjela pomaknuti ni za milimetar,
bio je sve nestrpljiviji,
sve nemirniji,
kao da se nekakav alarm u njemu bio upalio.
A Isus je dozivao: "Petreeeee..."
Petar je sad već bio nadomak brda,
no tu su stajali vojnici
koji nikoga osim majke i Ivana
nisu pripuštali gore.
"Hej, momče, kamo si krenuo?!",
brutalno ga je svojim tijelom
obučenim u oklop
zaustavio jedan Rimljanin.
Petar se zabio u nj kao u zid
i pao bi na prašnjavo tle
da ga isti taj vojnik nije desnicom zaustavio u padu.
"Ovaj čovjek na srednjemu križu
evo me doziva neprekidno,
a ja sam poreznik kojemu možda želi otkriti
sva skrivena dugovanja svoje družine",
lagao je Petar jer se bojao za svoj život.
"Mene si našao farbati, ha?", nasmijao se od srca rimski vojnik.
"Zar misliš da sam ja od jučer?"
"A zašto me onda zove?!", pobunio se Petar.
"Pa možda zato što si ti jedan od njegovih učenika, ha?
Jedan od onih koji bi isto trebali tamo gore
visjeti s križa!"
"Ali ne, ne, nikako, ma što Vam pada na pamet?
Nemam ja ništa s tim huliganom.
Ja sam pošten čovjek.
Samo gledam gdje mogu naplatiti dugovanja,
ništa me drugo ne zanima."
"Ma nemoj? Ti si pošten čovjek, a onaj tamo je huligan?"
"Zaista!"
"Hajde prolazi!", najednom se smekšao vojnik i propustio ga prema brdu,
kao da se iznenada umorio od ovog besmislenog dijaloga,
kao da se iznenada sav umor svijeta srušio na nj.
I Petar je nastavio uzbrdo,
još malo, tih preostalih par stotina metara.
Isus ga je ugledao kad mu se već sasvim primaknuo
i odmah su mu oči zaiskrile
i lice mu se ozarilo.
"Petre, Petre...", prozborio je promuklo, "dođi!"
Petar mu je prišao i upitao ga:
"Isuse, Učitelju, što si me trebao, zašto si me dozivao?"
A Isus mu je ovako rekao, veselog i raznježenog lica:
"Petre, vidim ti kuću odavde!"
I onda se počeo smijati svojoj šali,
bila mu je toliko smiješna,
smijao se i smijao pa je taj smijeh na koncu počeo odjekivati
s okolnih brda i vraćati mu se umnožen
na neki tajanstven način,
smijao se sve dok nije
potrošio svu svoju snagu
pa je na koncu iznenada stao, izgovorio:
"Smijte se, ljudi, samima sebi,
ne shvaćajte se toliko ozbiljno..."
te klonuo glavom.
Svi su uokolo bili jako začuđeni
jer su znali da tako nije bilo zapisano
u povijesnim čitankama
ni u crkvenim inkunabulama,
a bogami ni u evanđeljima
kod javnog bilježnika ovjerenim.
Na Veliku Subotu ništa se nije događalo
pa je Nevjerni Toma s pravom pitao svoje kolege apostole
zbog čega se taj dan tako zove.
Majka Marija mu je odgovorila:
"Ne budali.
Ne može biti Veliki Petak
pa mala subota
pa Velika Nedjelja ili Uskrs.
Mora biti i Velika Subota bez obzira na obzir."
Uglavnom,
ta dvojica rimskih vojnika što su čuvala
kamenim kotačem zatvoren grob
pozaspala su kao klade već prije ponoći
sa subote na nedjelju.
Isus je ustao s kamenog stola,
maknuo sa sebe te silne zavoje ili plahte
("Ma koji k. su me toliko umotali, jesu li oni normalni?!"),
gurnuo kameni kotač od filmskog stiropora
(barem je Isus mislio da je to filmski stiropor,
tako misle svi superjunaci nesvjesni svoje moći)
i izišao na svež vazduh.
"U, kakva divna noć! Eno tamo je Orion.
A Venera i mlad Mjesec su opet blizu,
to bi mogao Muhamed iskoristiti.
Zrikavci zriču, san je pao na narode.
Tako je divno.
Trebao sam biti pjesnik.
Možda još stignem."
Tad mu je pogled pao na pozaspale vojnike.
"Da ih probudim? Usrat će se u gaće kad me vide.
Neka spavaju, to im je ionako zadnji sladak sanak
jer će ih sutra strpati u kavez i tamo će zgasnuti
od neke infekcije
prije nego što im i počne ta farsa od suđenja
zbog toga što nisu pazili na moj grob.
Moj grob? Ha ha ha ha!
Zbilja je smiješan ovaj svijet,
a još je smješnije to što mogu vidjeti
prošlost, sadašnjost i budućnost kao cjelinu;
pred tim je prizorom gotovo nemoguće
suspregnuti hihot.
Jednom će Harry Haller u 'Stepskom vuku'
prepoznati kod Mozarta taj hihot,
no do tada još ima puno linearnog vremena za proteći."
Isus je odšetao nizbrdo,
pardon, prije će biti uzbrdo
jer su grobovi bili rupe u starom kamenolomu.
Sve vrijeme pogledavao je na Orion i divio mu se.
Onda je pogledao na sat:
23:18.
"Džizs! Pa još nije ni ponoć!
Ja sam morao uskrsnuti u nedjelju, a ne u subotu!
Kaj bum sad?!
A ništa, pritajit ću se do jutra, nitko neće znati
kad sam zaista uskrsnuo. Važno je
da u nedjelju pronađu prazan grob.
Grob? Ha ha ha ha..."
Smjena straže bila je u sedam,
već je bilo svanulo.
Ona dvojica nesretnika hrkala su tako da su se
okolna brda tresla,
nije ih bilo lagano probuditi.
Vojnici, naravno, nisu imali pojma
o hermeneutici uskrsnuća,
bilo im je jasno k'o dan koji je nastupao
da su pljačkaši pohodili grob
i oteli leš.
Ništa dalje od toga.
Isus je tijekom uskršnjega jutra
tumarao okolnim maslinicima,
a onda je otkrio da mu je rana od koplja sasvim zacijelila
i da se uopće više ne vidi.
"Uh, kaj bum sad? Kako da Nevjernome Tomi
podastrem dokaz?"
Našao je neki oštar kamen pa se razrezao
otprilike po tom mjestu gdje se sjećao
da ga je vojnik ubo kopljem.
Plus/minus petnaestak centimetara.
Morao je pričekati da rana prestane krvariti,
a ona nikako da prestane krvariti.
Kvragu!
Ta ne može se pred učenicima pojaviti s ranom koja još krvari;
kakvo je to Uskrsnuće?!
Eto nepredviđeni problemi kad im se najmanje nadaš!
Tu je izgubio barem dva sata bezveze.
A onda je oko jedanaest prijepodne
samo tako ušetao u kuću svojih učenika,
unaprijed pripremivši osmijeh od uha do uha,
i rekao: "Tra laaaaa...koga to viditeee...?"
Začulo se vrištanje prestravljenih apostola.
Post je objavljen 31.03.2024. u 01:15 sati.