Misao ima tu moć stvoriti privid da se nešto mora, da se bez nečega ne može, da je nešto uzalud, ili nemoguće. Misao nas je zarobila u strukturu kao u paukovu ili ribarovu mrežu. To se vidi danas u čistom apsurdu tzv. sudbene vlasti, koja možda najbolje uprizoruje tu porobljenost mišlju. Sve je na sudištima postalo sprdnja, od protokola koji zahtijeva da se sucu ili sutkinji ustane kad ulaze u sudnicu pa do godina čekanja do pravomoćne presude i doslovno tona papirologije, dokaznih dokumenata, koje bi netko, kao, trebao pročitati i još k tome proučiti. Nisam pravne struke niti sam ikada bio na nekom sudovanju, što samo znači da mi nije iz prve ruke poznat još ogroman broj apsurdnih i nepravednih radnji koje se na sudištima zahtijevaju, a o kojima sam čitao i slušao. Misao je u sudstvu, u vojsci, u tijelima državne uprave, u ministarstvima, u policiji, u crkvi - zauzela posebno pompoznu pozu, sama je sebi navukla "togu preko tunike", dodano značenje, vlažnu i sumornu težinu, i silan niz mračnih hodnika i koridora svoje vlastite važnosti, labirinte i nadsvođene hramove, sustave i podsustave bez kraja, izgradila u tkivu te vlažne i sumorne težine. I kad se u tom tkivu mračnog vilajeta misli pojavi jedan razigrani i kreativni huligan, tabadžija, štemer, galamdžija, kabadahija, bundžija i šeret, ustavna stručnjakinja Sanja Barić diže se na svoje profinjene i turbostručne ustavnopravne stražnje noge i njišti: "To je skandalozno, ja sam konsternirana!" I na svojemu Fejsu tog istog 15. ožujka među ostalim vrišti:
"Situacija je KRAJNJE OZBILJNA!
Nema nikakve dileme, ali NIKAKVE:
1. PRH se NE MOŽE kandidirati na izborima dok obnaša tu dužnost! Položaj PRH je jamac stabilnosti vlasti. Nestranačka osoba. Nadstranačka pozicija IZDVOJENA iz stranačke dnevnopolitičke pozicije (uz iznimku nekoliko ovlasti vezanih za vojsku, vanjsku politiku i sigurnosne službe).
2. Ostavku mora podnijeti odmah, planira li doista to što je rekao da planira. Odmah. Danas.
3. Nepodnošenje ostavke, a sudjelovanje na izborima RAVNO JE UDARU NA USTAVNI POREDAK RH!
4. Ustavni sud RH MORA još DANAS, najkasnije SUTRA UJUTRO to jasno i načelno reći kao krajnji jamac ustavnog poretka RH."
te na kraju svoje objave ni više ni manje još ovako dodaje:
"Svakako, JASNO je: Zoran Milanović se NE MOŽE KANDIDIRATI NA IZBORIMA ZA HRVATSKI SABOR DOK OBNAŠA DUŽNOST PREDSJEDNIKA RH! Svatko tko tvrdi drugačije i radi drugačije vrši udar na ustavnopravni poredak RH. To nije i ne može biti odgovor na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije. Ubojstvo ne rješava ranije ubojstvo.
Nema dalje.
Sve u svemu, ustavnopravna katastrofa i krajnji udar na Ustav RH."
Dakle, ne znam je li vam promaklo, no ja koji se s njom ne slažem po njezinu turbostručnom ustavnopravnom pravorijeku ni manje ni više nego - vršim udar na ustavnopravni poredak RH! Isto tako po pravorijeku Ustavnog suda RH od 18. ožujka i svi oni koji samo ističu kandidaturu tabadžije i šereta Zokija za premijera - također krše Ustav RH, premda kandidatura za premijera ama baš nigdje ne postoji kao pravna kategorija. Upravo se na ova dva primjera zorno vidi što je to pompozna misao "toge preko tunike", što je to zaista unutarnja misaona supstancija "ustavnog stručnjaka ili stručnjakinje". Svakako štreberski prosjek ocjena na Pravnom fakultetu, u to ne sumnjam, vjerojatno i grebanje za asistenta na nekoj katedri već prije nego što se diplomira, potom postdiplomski, magisterij i doktorat, članci i radovi uglavnom o nebitnim temama (barem je tako na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog FF-a), numizmatičko skupljanje simpozija, referenci, recenzija, ako bog da i pokoji udžbenik - sve to ide nekim svojim prirodnim slijedom ako je čovjek veoma ambiciozan i ako ga ipak krasi neki minimum tehničke inteligencije. Pokoji intervju, pressica ili gostovanje na nacionalnoj dalekovidnici kako bi cijela nacija saznala za tu osobu. Pokoje reagiranje, malčice građanske hrabrosti da se istupi protiv nečega. I eto se najednom pojavi epitet "ustavnog stručnjaka ili stručnjakinje". A tu je svakako i Katedra za ustavno pravo ili nešto slično tome, kao supstancijalno sidro. Tabadžija i šeret uglavnom, kao što znamo, nema milosti prema cijelom tom kompleksu mistifikacija i "toga preko tunike". No primijetio sam da on ipak neće dići svoj lavež protiv stvarnih stručnjaka na nekom području ili protiv iskrenih i pametnih političara i političarki.
Sad sam se sjetio jedne debate na nekoj našoj nacionalnoj televiziji, možda RTL-u, usred najcrnje pandemije Covida-19. U njoj su sudjelovali molekularni biolog Miroslav Radman, kojeg inače smatram genijem u rangu Einsteina, Tesle i Picassa, i neki veoma uvažen, vjerojatno također svjetski poznat, beogradski virusolog. Radman je gotovo kao neki laik, gotovo diletantski, tvrdio da će se virus prilagoditi prijetnji cjepivom kako bi opstao i s vremenom postati višemanje bezopasan po ljude (govorio je o virusu kao o inteligentnom biću), dok je virusolog iz svoje ekstremno visoke stručnosti upravo za to područje tvrdio da nema ama baš nikakve osnove za takvu jednu tvrdnju. Sjećam se kako su mi razmišljanja virusologa tada zvučala puno uvjerljivijima pa sam pomalo čak bio i razočaran u Radmana koji je nešto romantično tvrdio naoko bez pravog uporišta u znanosti. No danas znamo da je Radman bio u pravu, da se dogodilo baš onako kako je Radman "prorekao". Radman težak, narodski čovjek u mornarskoj majici, koji se javljao skroz neformalno iz neke svoje izbe u Dalmaciji. Čovjek Radman koji nikada nije navukao "togu preko tunike". Takve smatram istinskim stručnjacima i takvima se klanjam do poda.
Dvije jake i autentične osobnosti mogu se "zakrviti do balčaka", mogu se strastveno ne slagati ni u čemu, no njihova je zavada uvijek na neki način kreativna i oslobađajuća, ona otkriva nove mogućnosti misli i doživljaja usred kavge (da ne bi bilo zabune, ovdje nikako ne mislim na Milanovića i Plenkovića). U ezoternim naučavanjima spominje se sedam kozmičkih Zraka ili Struja manifestacije od kojih je četvrta Zraka Ljepote ili Harmonije Kroz Sukob. Sintagma Harmonija Kroz Sukob silno je potentna u svojim mogućnostima razotkrivanja značenja. S druge strane, moja izmišljotina, moja sintagma "toga preko tunike", ukazuje na ljude koji nemaju zbiljski kreativni potencijal u svojemu zahvaćanju u neku materiju, npr. u materiju Ustava koji je prije svega društveni i antropološki fenomen, fenomen koji zahtijeva i dubinsku studiju jezika i značenja riječi, a puno je manje puki pravni fenomen u kodovima ili strukturi ograničavanja, robovanja formalizmu i zabranjivanja. Nažalost, Ustav Republike Hrvatske pisan je u velikoj mjeri upravo iz referentne točke pompozne poze u tkivu vlažne i sumorne težine pa iako u njemu ima puno sjajnih rečenica, on je kao cjelina izraz ili refleksija vremena u kojem je nastao. I svakako, svojom širinom i razrađenošću, puno više nalik nekom zakonu nego prirodi ili svrsi Ustava. Nema, na primjer, apsolutno nikakve potrebe u Ustav stavljati rečenicu u kojoj piše kako je novoustoličeni Predsjednik Republike dužan iščlaniti se iz političke stranke kojoj je do tada pripadao (i koja mu je, btw., financirala kampanju, kao što će i sljedeću za 5 godina). Ta je rečenica svojevrsna sprdnja s Ustavom, a takvih sprdnji, takvih "pravljenja blesavima", takvih diletantizama ima puno. Oni su u rangu (alanfordovske) obveze da se mora vratiti članska iskaznica neke videoteke ili biljarskog kluba onda kad se postane Predsjednikom Svemira. No Sanja Barić kao stručnjakinja za Alana Forda kriči na sav glas: "Svatko tko tvrdi drugačije i radi drugačije vrši udar na ustavnopravni poredak RH!"
Formalizam je ulovljenost misli u vlastitu klopku. Iz formalizma proistječu sva zastranjenja još od vremena kad su plemenski vračevi i mudraci predali "poprište sudišta" diplomiranim pravnicima. Meni je jasno da su formalizam i struktura nastali uslijed svojevrsne potrebe zbog neizmjernih zloupotreba mišljenja, naročito od buđenja Europljana od renesanse naovamo. Formalizam je, možda bismo mogli reći, bio brzoplet odgovor na zloupotrebe, odgovor o kojem se nije dovoljno razmislilo. On je bio odgovor linijom manjeg otpora, tj. ono što nam je prvo palo na pamet. Cijela beskonačna povijest prije renesanse poznavala je samo ritual s jedne strane i razum uzvišenih kraljeva s druge, a onda se buđenjem niže misaonosti, perspektive i materijalističkog zora probudila i avet formalizma, u početku sasvim bezazlena, pitoma, nevina. Taj se nevini avetčić, međutim, u međuvremenu izvrgnuo u gadnu neman. Ako samo škicnemo u definiciju građanskog procesnog prava koja stoji u Hrvatskoj enciklopediji (termin koji označava sustave pravnih pravila kojima se uređuju osnivanje, organizacija i nadležnost ili djelokrug sudova i drugih pravosudnih tijela koja sudjeluju u rješavanju građanskopravnih stvari te uređuje pravni položaj procesnih subjekata, pretpostavke, sadržaj, formu, redoslijed i učinke radnji što ih oni poduzimaju u različitim građ. sudskim postupcima: parničnom, izvanparničnom, ovršnom i stečajnom postupku), bit će nam jasno o kakvoj se nemani radi. Diplomirani pravnici, koji su poput mojeg nekadašnjeg cimera na "Cvjetnom" četiri godine proveli u štrebanju zakona i procesnih pravila napamet, svakako neće htjeti priznati da se radi o nemani, branit će tu neman do posljednje platne liste i rate kredita, no mi ostali - ako samo moramo iz bilo kojeg bizarnog razloga otići na neki sud - jasno uočavamo svu nesmiljenost njegovih čeličnih okova pompozne poze u tkivu vlažne i sumorne težine.
Zadnjih pet stotina godina čovječanstvo i ne ide u nekom drugom smjeru osim u smjeru umnažanja i okoštavanja formalizma i (misaone) strukture. Ako netko kaže da to vidi kristalno jasno, u kontekstu veleuvaženih promišljanja ustavnih stručnjaka ispada smiješnim diletantom. Dubinski uvid naspram ekstremnog formalizma uvijek se detektira kao diletantizam, što ne znači da uistinu nema diletantizama svih vrsta tamo gdje je formalizam ostao u pokušaju ili se sveo na pojednostavljenu ili distrofiranu imitaciju.
Misao ima silnu moć. Pogledajmo primjer. Ako netko umre, ogromna je razlika između toga je li taj netko "naš" (suprug, supruga, dijete, brat, sestra, majka, otac) ili "stranac". Već samo ako netko ukrade kišobran, postoji znatna razlika između toga je li taj kišobran bio naš ili tuđi. A onda, tu imamo i ekstremno avetinjsku riječ Hrvat. Nitko ne zna što to znači "biti Hrvat", no svi koji se smatraju Hrvatom ili Hrvaticom misle da znaju što ta riječ znači. Pa se ona, na koncu, spominje i u Ustavu, gdje su Hrvati prvotni, a svi ostali građani Republike Hrvatske drugotni.
Nevezano za temu, ovih sam dana onako za sebe osmislio definiciju hrvatstva. Hrvat je ona osoba čiji je materinji ili materinski jezik hrvatski (što uskoro može uključivati i Nepalca ili Nepalku). Mislim da je to jedina ispravna i logična definicija hrvatstva. Jedan moj poznanik, Karim, sin je Sirijca i Hrvatice i izgleda kao rasni Arapin, no rođeni je Zagrepčanin i materinski mu je jezik zagrepčanski, pardon, hrvatski. Koliko znam o svojemu porijeklu, moj djed s očeve strane u Čepin je došao iz Češke (pa ja imam češko prezime), a baka s očeve strane iz Mađarske, iako se sva moja rodbina s očeve strane, doslovno sva, smatra Hrvatima, neki i Velikim Hrvatima, Hrvatinama. Baka, iako Mađarica kojoj je do pete godine života materinski jezik bio mađarski, navodno ipak ima nešto malo "hrvatske krvi", sasvim nepouzdano. Svi s majčine strane dolaze iz Like. Nema nikakvih informacija o tome da su njezini preci u Liku došli iz Srbije, no budući da je moja majka kao beba '42. krštena u pravoslavnoj crkvi, ona se računa kao Srpkinja. Mojoj majci, kao ni njezinim roditeljima, materinski jezik nije bio srpski, već hrvatski u ličkoj verziji. Sve ovo ne govorim u vrijednosnom ključu, već samo kao puku informaciju. Tko Hrvate i hrvatstvo prikazuje u vrijednosnom ključu, tko, dakle, "broji krvna zrnca" u duhu nacionalizma, ništarija je i bijednik kojemu nema ravna. Moja definicija hrvatstva po materinskom jeziku je logična, razumna definicija, dok je definicija hrvatstva po ustašama, ustašoidima i ustašoidnim nakupinama mračna močvara ekstremne i odvratne zloupotrebe misli.
Osnovna ideja ovog mojeg posta jest da misao treba relaksirati. Na tragu toga zadnjih nekoliko godina dopuštam negdje intimno u sebi mogućnost da čak i slogane poput "Za dom spremni" možda trebamo ili možemo otpustiti kao vrstu djetinjastog bulažnjenja koje može poslužiti za detekciju onih kojih se pametan treba kloniti, ali ne i za detekciju onih koje treba potrpati u zatvore. Ovo što govorim je protiv mojeg izvornog mišljenja, no ipak počinjem tako misliti. Koliko ćemo još godina i desetljeća provesti u mislima o Drugom svjetskom ratu? To polako počinje biti besmisleno i bespredmetno, misaono se počinje raspadati u truli folklor infantilne mržnje koju bismo konačno mogli početi ignorirati. Možda se i Plenković zadnjih godina rukovodi sličnom mišlju, ekvilibrirajući između svojih ustaša i svojih koliko-toliko normalnih.
Relaksiranje misli nije isto što i odsustvo pozornosti. Tko je pozoran, taj ne može ne uočiti bizarno i nevjerojatno inzistiranje premijera Andreja Plenkovića na Turudiću kao glavnom državnom odvjetniku unatoč tome što je Turudić više nego jedanput uhvaćen u laži, i to upravo u vezi inkriminiranog Zdravka Mamića. Tamo gdje Plenković pod svaku cijenu štiti i forsira Turudića, normalan i osviješten građanin ne može drugo nego glasati za jednu od opcija koje će u sinergiji dovesti do svrgavanja kriminalne bande s vlasti. Formalizam ustavnih stručnjaka fula ceo fudbal i u svojemu inzistiranju na jednom jedinom čitanju Ustava zapravo poništava samu supstanciju onoga što bi civilizacija trebala biti. Struktura se, kao kakva avet, kao umjetna inteligencija, otela kontroli i preuzela vlast. Toga preko tunike tu još figurira samo kao luđačka košulja.