BW

Ležimo na pučini,
što napravila je
mekani krevet
od pijeska,i
satkala svoje niti
duboko u tamnu noć.
Tjela naša
što topila su se
od želje,
lagano su se valjala
po zlatnoj mjesečini,
obasjana zlatnom
bojom neba,
i posuta ljubavnom
prašinom.
Spleli smo vjenac,
naše vječne ljubavi.

Text:BW.

Nebo je plavo,
zvjezde su sjajne
ljubav je moja
najljepše što se daje.
Na nebu piše
veliko hvala,
što ljubav krasi,
ta zvijezda mala.
Ljubav se moja
nebom širi,
i poruku šalje
u ljubavi se živi.
Zvjezdice male
plesat su stale
i svjetlošću svojom
svjetlit su znale.
Mjesec se tiho
šuljati stade
I postelju meku,
činiti znade.

Text:BW.

Na malom otočiću živjela je mlada sirena što je ispunjavala želje.
Otočić je bio okružen prekrasnim šarolikim cvijećem.Tu se moglo doći jedino barkom.
Na tom otočiću uvijek je sjalo sunce i nikada nije bilo tmurnih oblaka i noći.
Došao tako na otočić jedan mladić,sitne građe i pomalo ružnog izgleda da zatraži od sirene da mu ispuni jednu želju.Svi njegovi vršnjaci bili su naočito visoki i jaki muškarci što ljubavi svoje su imali.U njega se nije zagledala ni jedna djevojka i on je bio pomalo tužan.Razmišljao je čak da nestane i da ga više nema,ali čuo mladić da ima jedan otočić
na kojemu živi mlada sirena i ispunjava želje.
Došavši na otok,širio se miris cvijeća,ljubavi i sreće.
Otok je bio okružen cvijećem,kao da je pružalo svoje
ruke i dozivalo svakog dobronamjernog putnika.Na velikoj livadi bilo je ispisano velikim slovima:»DOBRO DOŠLI NA OTOK VELIKIH ŽELJA I VJERU U ISPUNJENJE TIH ŽELJA,SVATKO TKO JE DOŠAO OVDJE,VRATIT ĆE SE U SVOJ SVIJET PUN LJUBAVI ,VJERE ,LJEPOTE I MIRA.
Bio sam pomalo zbunjen, i hodajući tako stigao sam pred malu kučicu iz koje se pojavila lijepa sirena.Bila je toliko lijepa da mi je srce počelo udarati sve jače i jače.
"Dobar dan ti stranče želim,"koje nevolje su tebe dovele k meni?…..Glas joj bijaše tako topao za dobrodošlicu,ali oči nije otvarala.Bilo mi je pomalo čudno,ali nekako… nisam se usudio pitati zašto ima oči zatvorene."Znao sam da meni nitko pomoći ne može,..ta ne želi me ni
pogledati koliko sam malen i ružan.
Stislo mi se srce od tuge i okrenuh se da ću otići sa prekrasnog otočića,…kad mlada sirena zbori:»gdje bježiš stranče,što je tebe nagnalo da k meni dođeš?..Stadoh kao ukopan, okrenem se i razgovor krene..Isprićam ja njoj
svoje jade,a ona se smijat stade.
Vidiš stranče "ja ti želje ispuniti mogu,ali ti moraš upute moje sljedit."Zaigralo moje srce
od veselja,znači nade ima."-Znaš stranče ja na oči svoje ne vidim,ali ja te osjećam i budeš li me slušao narasti ćeš ti ko jablan visoko..ja vid sam izgubila što previše sam plakala,
suze su moje presušile,voljela sam svim srcem svojim,ali ljubav mi uzvračena nije bila.
Tako sam isplakala i svoje oči.Od tada odlučih da ću se na otok uputiti i da nikad više suza u mom oku neće biti."Ovdje stranče noći nema,tu te grije stalno sunce,cvijeće će ti društvo biti".
Vesel sam bio i odmah mi lakše bilo što ispričala je sirena,a već sam mislio da sam toliko
malen i ružan da mi pomoć neće moći.
Pristat ću na sve što se od mene traži.
Očekivao sam da će pasti mrak,ali...gle! tu stvarno stalno sija sunce.
Dobio sam komadić zemlje gdje sam sadio i obrađivao najljepše cvijeće što je krasilo otok.
Svaki dan sam tuda pohodio i sa cvijećem razgovore vodio.
Na tom otočiću nema noći pa tako nema ni spavanja.
Sunce je toliko grijalo kao da je vulkan tu bio.Svojim znojem biljke sam zaljevao kao što mi sirena reće,a biljke su rasle i rasle.
Jednog dana sirena mi kaže:»kad se sav tvoj znoj iz tebe ocijedi tada će pasti kiša i zalit će te kao što ti zaljevaš znojem cvijeće".Tada ćeš narasti u lijepog stasitog momka,i tvojoj tuzi bit će kraj.
Prolazili su dani i mjeseci i mislio sam da se to nikada dogoditi neće,kad odjednom zasivilo se nebo,zemlja se tresla i pale su tek dvije kapi.Sav razočaran gledao sam prema nebu,a onda odjednom pojavilo se ponovo sunce.Spuštenog pogleda i tužnog lica uputio sam se pod veliki jablan i mislio sam:eh! "kad bih barem ja bio tako velik i jak kao ti imao bih najljepšu djevojku što u gradu živi,ali vidi me"…nijedna me neće što sam tako malen i k tome još i ružan.Moje srce nikad neće znati što je to ljubav.Toliko sam znoja ovdje prolio da ni sam više u čuda ne vjerujem.Žarko sunce mene grije i nadu mi daje da će kad nestane znoja moga,nad otočić nadvit se teški oblaci što kišu će sasuti na mene.
Pričam ja tako kraj jablana,kad grane njegove počeše nježno plesati.Podigao sam pogled visoko gore da ga bolje pogledam kad ponovo se zasivilo nebo i prolio se pljusak nad otočićem malim.
Stajao sam tako jedno duže vrijeme dok me kiša umivala svojim mlazom.
Rastao sam i rastao onoliko koliko sam znoja prolio.
Stala kiša,umila me od glave do pete i zasjalo ponovo sunce.
S nevjericom sam očekivao što će biti ,kad približila se sirena i tihim glasom zbori:»lice tvoje ne vidim,ali govori mi nešto da ružan više nisi,umila te kiša i isprala svu ružnoću s lica tvoga….ruke tvoje snagu su dobile,a noge tvoje od zemlje se produžile.
Dragi stranče,"tugovati više nećeš,ljubav ćeš svoju naći i poljubcima svojim čuvat ćeš svoju sreću.Sa otoka ovog ti sretan idi i nemoj da ti ikad tuga lice prekrije.
Stranac je sretan otišao, i sa svojom ljepotom se ponosio,a sirena je i dalje dočekivala nove tužne duše,svatko tko je na otok tužan došao otok je zadovoljan i sretan napustio.

Text:BW.

Foška (Foška = crnomanjasta, crnka) je bila djevojka koja je živjela u jednoj bogatoj rimskoj plemićkoj obitelji. Rođena je u Ravenni 235.godine nakon Krista, što znači prije nešto više od 1700 godina. U to doba kršćanstvo je u Rimu bilo zabranjeno, a kršćani proganjani, zatvarani i mučeni pa čak i ubijani. Rimljani su štovali mnoga božanstva, koja su uglavnom preuzeli od Grka.Oko jedanaeste ili dvanaeste godine Fošku je zanimalo mnogo životnih pitanja, a bogatstvo i obilje je nisu ispunjavali. S vremenom se preko svojih vršnjaka upoznala sa kršćanstvom, te tu otkrila sebe odnosno odlučila živjeti prema Kristovim načelima pa se zato i krstila. Kada je za to saznao njen otac sve je poduzeo da je odvrati od kršćanstva ali nije uspio. Naime rimski otac (pater familias) imao je gotovo neograničenu moć, čak i nad životom članova svoje obitelji (patria potestas), što znači da je čak mogao i ubiti vlastito dijete,a da nikome za to ne odgovara pa se tako Foškin otac odlučio javno osvetiti svojoj kćeri odreknuvši je se, te je optuživši kao kršćanku tadašnjim vlastima. Tada je bila prepuštena na milost i nemilost krvnicima, koji su na mučenicima usavršavali metode mučenja, a kada im je i to dosadilo odrubili su joj glavu i to 13.veljače 250 g. kada je imala 15 godina. Takvu hrabre djevojke Svijet se sjeća još i danas.



Ozdravljenja i čuda u Crkvi Sv.Foške Mnogi ljudi tvrde da im se ovdje zdravstveno stanje popravilo, te da su tu našli mir i snagu za život. Novine su pisale o ozdravljenjima, no crkva priznaje ozdravljenja tek kada lječnici potvrde neobjašnjivost ozdravljenja. Takvu komisiju crkva Svete Foške nema pa se službeno o takvim ozdravljenjima ne može govoriti, no kao što smo rekli mnogi ljudi tvrde da su ovdje pronašli lijek za dušu i tijelo. Nedavno je tako u Novom Listu izašao članak o čovjeku koji tvrdi da se uz pomoć sv.Foške izlječio od raka. Prvi zapis o ozdravljenju potječe iz 1681. godine, a zapisao ga je biskup Giacomo Tommasini. Biskupovo svjedočanstvo potvrđuje i narodna predaja. Glas o čudotvornosti se pročuo nadaleko, a pogotovo nakon što je prije nekoliko godina crkvu posjetio Željko Vragović iz Zagreba. On je u crkvi doživio levitaciju (neka sila ga je podigla iznad poda crkve) i ozdravio od neizlječive bolesti. Njegov savjet za ozdravljenje i zdrav život je briga o tijelu, povratak Bogu i molitva. Prostor oko crkve i sama crkva izvor su jakog pozitivnog zračenja svatko osjeća na svoj način, netko jače netko manje, a to može biti primjerice toplina, trnci, bol ili što drugo, što se naravno razlikuje od individue do individue. Sveta se Foška inače slavi kao zaštitnica od glavobolje, reumatizma i artritisa.

Kako se dolazi do Svete Foške?

Ako dolazite autom iz pravca Rijeke ili Pule, nakon Vodnjana krenite prema Trstu. Na četvrtom kilometru sljedite prometni znak "Mednjan". Bijelom cestom nakon trećeg selca skrenite lijevo 300 m do crkve sv.Foške. Autobusom se može doći jedino od Vodnjana preko Peroja prema Barbarigi do prometnog znaka "Batvači" gdje se ostavlja autobus i pješači desno do crkve 300m.




Vrijeme posjeta

Crkvica se otvara svaku nedjelju u 14h. Misa se održava svaku prvu nedjelju u mjesecu u 16h. - Informaciju sam dobila 09.06.2003 od Župnog ureda Sv.Blaž Vodnjan (052/511-420)

DA LI SI ZA ŽIVOT U VELIKOM GRADU????



DA LI SI ZA ŽIVOT NA SELU????



ILI SI MOŽDA ZA ŽIVOT U PLANINI????

U malom gradiću na obali mora,živjela je skromna obitelj.Imali su kćer lijepu kao što su bile ruže u tom vrtu.Dali su joj ime Ruža.Otac je imao malu barku i znao je sa mještanima odlaziti u noćno ribarenje.Majka je imala pune ruke posla obrađujući vrt što je bio prekriven sa bezbroj predivnih ruža.Njihova kćer svaku večer odlazila bi sa punom košarom ruža,u obližnji mali hotelić,gdje su dolazili ugledni ljudi da se zabave uz zvuke klavira.Djevojka vesele naravi sa nježnim osmijehom, što plijenila je muške poglede krenula je kao i obično prema malom hotelu da proda pokoju ružu.Hodajući tako ulicom stade jedan automobil i ponudi se djevojci da ju poveze.Ljubazno se nasmiješi Ruža, i zahvali se neznancu te krene dalje.
Hodajući putem razmišljala je tko je taj stranac sa širokim osmijehom,što su ga krasili prekrasno bijeli zubi.Glas mu je bio mekan i topao kao i pogled upućen Ruži.Ne…ne…ne,prekinu sama sebe Ruža u razmišljanju,ne smijem na njega misliti,ta on je samo običan stranac.Treba sve ove ruže prodati.Došla je tako razmišljajući i do hotela,gdje ju je portir poznavao.Dobar večer Ružo!!!doviknuo je portir,Ruža je odvratila istim pozdravom.
Ušla je u salu gdje je bio polumrak,a uz zvuke klavira nazirala su se tijela zaljubljenih,što su bila priljubljena jedno uz drugo.Oh!!pomisli Ruža,kako je lijepo biti tako zaljubljen.Prolazila je tako između mase i svaki kavalir je kupio cvijet svojoj partnerici.
Hodajući tako među zaljubljenim parovima,ugleda Ruža poznato lice i taj poznati osmijeh.
Gospođice,mogu li ja kupiti ostatak predivnih ruža,začuo se topal i poznati glas?Zarumenila se Ruža u obrazima,ali na svu sreću bio je mrak….Može,ako su vam tako srcu drage,izvolite i košaru ću vam pokloniti da ih u rukama ne morate nositi.Trnje imaju i ubosti ponekad znaju obračala se Ruža strancu.Vadi stranac novce i plača Ruži,te uljudno pita za ime njeno…Ruža se zovem kao cvijeće što ste ga kupili!!Stranac pruži košaru izgovarajući:
Najljepše ruže,za najljepšu djevojku Ružu.Oh,zastidjela se Ruža i odjednom se našla uz stranca lagano se kretajući uz nježne zvuke klavira.Sva je drhtala,kao mlada srna na snijegu,i odjednom naslonila glavu na rame stranca.Toliko se zanijela da nije ni primijetila da je u toplom zagrljaju neznanca kojemu ni ime nezna.Na momenat stala Ruža i htjedo nešto reći,ali na njene usne spusti se vreli poljubac.Poljubac vječne ljubavi.
Približavalo se jutro,Ruža i stranac uputili su se prema moru,dok ih je mjesečina obasipala svojim žutim svijetlom,Ruži se činilo da sanja.Ne,ona nije sanjala to je bila stvarnost.Na trenutak su zastali da vide kako se zora rađa.Dvoje zaljubljeni dugo su se tako držali zagrljeni i odjednom su se našli na pjeskovitoj plaži,ispruženih tijela i vrelih zagrljaja.Tijela što su im gorila od želje,treperila su kao povjetarac na moru.
Ruža se po prvi put zaljubila.Došla je kući i u košari je imala ruže,ali te ruže bile su poklon od neznanca,što mu je poklonila svoju ljubav.
Neznanac je došao k roditeljima prositi ruku njihove kćerke.Roditelji su bili presretni što se njihova kćer zaljubila u neznanca koji se zvao Narcis.Slijedilo je veliko slavlje i cijeli gradić na moru bio je posut ružinim laticama.Tako su stanovnici nazvali svoj gradić,…Ružingrad.

Text:BW

Živjela je na selu jedna mlada seljančica,rumenih obraza kao jabuka.Kosa joj se spuštala do pola leđa,a njena vedrina zračila je mali selom.Bila seljančica neuka,pa nije ni marila što nezna čitati.Svako jutro skakutala bi i pjevušila,a za njom bi išla kravica.Voljela je ona kravicu i kravica nju.Pase kravica,a seljančica plete vijenac od svježe ubranog cvijeća.Trebalo se vratiti kući,jer bilo je tu još posla.Imala je dva mala brata,što su čekali da im donese ispletene vjenčiće.Vračajući se selom,ugledala seljančica raskošnu kočiju,a u kočiji sjedi mladi naočit gospodin,kao princ iz bajke.Zastidjela se seljančica što bose noge ima,te se blago nakloni nepoznatom gospodinu,i spusti svoju glavicu da joj se u očima ne vidi tuga.Došla je kući sva rumena obraza i potrčala na njivu da potraži majku.Majka je kopala zemlju dok još nije prevelikog sunca.Valjalo je nahraniti obitelj.Toliko su bili siromašni,ali u kući je vladala sloga,mir i veselje.Kućom se orio dječiji smjeh.Otac je bio težak i pomagao je ljudima u selu,a bome bilo je i bogatih ljudi pa bi mu zauzvrat podarili koju haljinicu,cipele i hlače za dječake.Ta roba oblačila bi se samo nedjeljom kad je složna obitelj,iako siromašna išla na jutarnju misu.Jednoga dana dok je išla na ispašu sa svojom kravicom Jagodom,seljančica zastade i tiho promatrajući djecu što su veselo hrlila u školu,i na leđima nosila torbe,poče govoriti svojoj kravici:»vidiš Jagodo moja i ja bih voljela da znam čitati,hitala bi i ja veselo u školu,ali ne mogu,mi smo jako siromašni".Priča tako ona svojoj kravici i govori želje svoje,a da nije ni slutila da to sluša nepoznati gospodin.Okrenula se seljančica da nastavi put sa kravicom,kad:»ops,oprostite tako sam se prestrašila i znate nisam vas htjela ugaziti na nogu.Vidje gospodin da seljančica bose noge ima i kaže:»ništa zato zlato moje,pa tvoje nogice su bose,te nisam ni osjetio da si me ugazila….."Oprostite"….oprostite,mrmljala je seljančica udaljavajući se sa kravicom.Krenula ona svojim putem,a gospodin ostade gledati za njom dok se nije skroz udaljila.Taj gospodin došao je u malo selo kako bi učio djecu pisati i čitati.Kad je čuo da seljančica ne ide u školu radi siromaštva,odluči se on prikupiti u selu nešto odjeće,obuće,i nešto pribora za školu.
Svanula je zora,mjesec kao da se smiješio seljančici i zvao ju da se približi prozoru,da joj mahne mjesečevim pozdravom.Trlja oči seljančica,a u sobi mjesečeve zrake osvjetljavaju put ka kuhinji. "Dobro jutro majčice,"skakutala je seljančica.
Zagrli majka zlato svoje i stisne joj se srce od tuge.Suze potekoše i jedna padne na obraz seljančice.-Majko,majčice, zašto mi plačeš?,...-zlato moje ti si još mala da bi mogla razumijeti.Život naš je jako težak,ta vidiš da u zoru se moraš dizati,dok druga djeca spavaju dubokim snom u toplim krevetićima.Otac tvoj već odavno je otišao da bi prehraniti se mogli.Prije zore na put je krenuo jer valja pješačiti kilometrima.Rastužila se seljančica i kaže majci svojoj:»Majčice moja najdraža,kad ja odrastem nećemo se više mučiti,otac moj neće u mrkloj noći pješačiti.Ja ću majko slova naučiti,vidjet ćeš majko da ću se ja o braći i vama brinuti,otac moj težak neće biti.Sanja mala seljančica i jednog dana na njihova vrata zakuca gospodin što ga je seljančica već poznavala.
"Dobar dan gospodine"- cvrkutala je seljančica,uđite,izvolite naprijed.Uđe gospodin u kuću i osjeti odmah toplinu doma.Osječao se kao da je oduvijek tu dolazio.Ponudi majka gospodinu šalicu toplog mlijeka,toga su barem imali i do sada ih kravica Jagoda još nije iznevjerila.Zahvali se on i pruži seljančici veliku vreću u kojoj je bilo iznenađenje.
Zacrvenili se obrazi seljančice,nakloni se blago prihvati vreću i odleprša u sobu gdje su mirnim snom spavala njena braća.Zavirila ona u vreću i od veselja počela skakat po sobi:hura,hura,opsa sa, vesela sam danas ja!!!zamislite gospodin je donio najljepše haljine i cipelice za bosonogu seljančicu.Obukla seljančica haljinu i ružičaste cipele,pa pohitala majci da pokaže.Ostala majka iznenađena,a niz lice klizile su joj suze radosnice.-Ne plačite gospođo,nemojte suze liti,od sada vaše dijete neće boso kroz selo hodati,i da znate od sutra želim da svako jutro u školu pođe".Više je to bila zapovijed nego molba.Eto ,to će tvoja torba biti,u torbi potrebne stvari koje ćeš nositi.Ja ću tebe pisat naučiti i knjige ćeš ti čitati.Na zapovijed neka ti bude.
Bože dragi!!..šaputala u sebi seljančica da li ja to sanjam ili je java….-Majko,-majko uštipni me da ne sanjam.Gospodin se nasmiješio poljubio ruku majci,a seljančicu uštipnuo za obraze da se uvijeri da ne sanja,Doviđenja mile moje!Blago se naklonio i izišao iz kuće čvrsto koračajući ka kočiji svojoj.
-Zlato moje milo prema svakom dobra i poslušna moraš biti pa će ti se svako dobro još boljim vratiti.Dan je prošao pun uzbuđenja i polako se spuštala noć.Spremila se seljančica na počinak.
Od uzbuđenja seljančica nije mogla zaspati,pa se digla kraj prozora da ispriča mjesecu svoje radosti.Pričali su pričali i jutro je svanulo.
Na stolu toplo mlijeko čekalo je seljančicu,i torba spremna za početak novi.
Obukla je haljinicu,obula je cipelice i pohitala majci da joj kosu splete u duge pletenice.
Ispratila majka svoje dijete i mahala joj dok nije zašla iza ugla.Pred školu je došla,a srce joj počelo jako tući od velikog uzbuđenja.
Odjednom na svom ramenu osjeti toplu prijateljsku ruku.Podigla je svoje krupne oči i prepoznala gospodina."Dobro jutro seljančice:»to je sada škola tvoja,tu ćeš naučiti najljepše priće,a i slova ćeš pisati,nećeš više neuka biti.Ohrabrila se ona na riječi te,pa krenula hrabro s ostalom djecom.Sve je novo za nju to bilo.Prihvatila ju djeca i nitko sretniji od nje.
Prolazile su godine,seljančica je bivala sve odraslija i školovanija.Učila ona i uporno učila i jednog dana zvanje dobila.Postala je liječnica u svom malo selu.
Ponosan otac i ponosna majka više se nisu mučili i nije više bilo siromaštva.Imali su malu njivicu što su obrađivali za sebe,a i kućica je bila obnovljena,i tu je cvalo najljepše cvijeće što se vidjet može.
Svi su voljeli seljančicu i svima je bila draga.Svakom je savjet znala dati.Gospodin učitelj je već ostario i pomalo je bio i boležljiv,ali kad bi vidio seljančicu,sve bi ga boli prošle.Njegovala je ona njega kao što je on učio nju pisati i čitati.Braća od seljančice otišla su u drugi grad na školovanje i postali ugledni odrasli ljudi.Redovno su pisali roditeljima i sestri,te ih godišnje i posječivali.Bila je to složna obitelj,puna ljubavi i vjere.
Roditelji su dočekali duboku starost i ponosili se svojom djecom.Pomagali su siromašnima i u cijelom selu vladala je sloga i ljubav,a kravica Jagoda davala je mlijeko čitavom selu.

Text:BW

Glasnogovornica Australie izjavila je da će se u školama zabraniti nositi jeans odjeća,jer ona potiće na zabavu i nerad.Zakon bi se trebao primjenjivati 2007godine.
Što mislite vi dragi blogeri o toj………izjavi i nečijoj (gluposti)…ideji????