BW

Živjela je na selu jedna mlada seljančica,rumenih obraza kao jabuka.Kosa joj se spuštala do pola leđa,a njena vedrina zračila je mali selom.Bila seljančica neuka,pa nije ni marila što nezna čitati.Svako jutro skakutala bi i pjevušila,a za njom bi išla kravica.Voljela je ona kravicu i kravica nju.Pase kravica,a seljančica plete vijenac od svježe ubranog cvijeća.Trebalo se vratiti kući,jer bilo je tu još posla.Imala je dva mala brata,što su čekali da im donese ispletene vjenčiće.Vračajući se selom,ugledala seljančica raskošnu kočiju,a u kočiji sjedi mladi naočit gospodin,kao princ iz bajke.Zastidjela se seljančica što bose noge ima,te se blago nakloni nepoznatom gospodinu,i spusti svoju glavicu da joj se u očima ne vidi tuga.Došla je kući sva rumena obraza i potrčala na njivu da potraži majku.Majka je kopala zemlju dok još nije prevelikog sunca.Valjalo je nahraniti obitelj.Toliko su bili siromašni,ali u kući je vladala sloga,mir i veselje.Kućom se orio dječiji smjeh.Otac je bio težak i pomagao je ljudima u selu,a bome bilo je i bogatih ljudi pa bi mu zauzvrat podarili koju haljinicu,cipele i hlače za dječake.Ta roba oblačila bi se samo nedjeljom kad je složna obitelj,iako siromašna išla na jutarnju misu.Jednoga dana dok je išla na ispašu sa svojom kravicom Jagodom,seljančica zastade i tiho promatrajući djecu što su veselo hrlila u školu,i na leđima nosila torbe,poče govoriti svojoj kravici:»vidiš Jagodo moja i ja bih voljela da znam čitati,hitala bi i ja veselo u školu,ali ne mogu,mi smo jako siromašni".Priča tako ona svojoj kravici i govori želje svoje,a da nije ni slutila da to sluša nepoznati gospodin.Okrenula se seljančica da nastavi put sa kravicom,kad:»ops,oprostite tako sam se prestrašila i znate nisam vas htjela ugaziti na nogu.Vidje gospodin da seljančica bose noge ima i kaže:»ništa zato zlato moje,pa tvoje nogice su bose,te nisam ni osjetio da si me ugazila….."Oprostite"….oprostite,mrmljala je seljančica udaljavajući se sa kravicom.Krenula ona svojim putem,a gospodin ostade gledati za njom dok se nije skroz udaljila.Taj gospodin došao je u malo selo kako bi učio djecu pisati i čitati.Kad je čuo da seljančica ne ide u školu radi siromaštva,odluči se on prikupiti u selu nešto odjeće,obuće,i nešto pribora za školu.
Svanula je zora,mjesec kao da se smiješio seljančici i zvao ju da se približi prozoru,da joj mahne mjesečevim pozdravom.Trlja oči seljančica,a u sobi mjesečeve zrake osvjetljavaju put ka kuhinji. "Dobro jutro majčice,"skakutala je seljančica.
Zagrli majka zlato svoje i stisne joj se srce od tuge.Suze potekoše i jedna padne na obraz seljančice.-Majko,majčice, zašto mi plačeš?,...-zlato moje ti si još mala da bi mogla razumijeti.Život naš je jako težak,ta vidiš da u zoru se moraš dizati,dok druga djeca spavaju dubokim snom u toplim krevetićima.Otac tvoj već odavno je otišao da bi prehraniti se mogli.Prije zore na put je krenuo jer valja pješačiti kilometrima.Rastužila se seljančica i kaže majci svojoj:»Majčice moja najdraža,kad ja odrastem nećemo se više mučiti,otac moj neće u mrkloj noći pješačiti.Ja ću majko slova naučiti,vidjet ćeš majko da ću se ja o braći i vama brinuti,otac moj težak neće biti.Sanja mala seljančica i jednog dana na njihova vrata zakuca gospodin što ga je seljančica već poznavala.
"Dobar dan gospodine"- cvrkutala je seljančica,uđite,izvolite naprijed.Uđe gospodin u kuću i osjeti odmah toplinu doma.Osječao se kao da je oduvijek tu dolazio.Ponudi majka gospodinu šalicu toplog mlijeka,toga su barem imali i do sada ih kravica Jagoda još nije iznevjerila.Zahvali se on i pruži seljančici veliku vreću u kojoj je bilo iznenađenje.
Zacrvenili se obrazi seljančice,nakloni se blago prihvati vreću i odleprša u sobu gdje su mirnim snom spavala njena braća.Zavirila ona u vreću i od veselja počela skakat po sobi:hura,hura,opsa sa, vesela sam danas ja!!!zamislite gospodin je donio najljepše haljine i cipelice za bosonogu seljančicu.Obukla seljančica haljinu i ružičaste cipele,pa pohitala majci da pokaže.Ostala majka iznenađena,a niz lice klizile su joj suze radosnice.-Ne plačite gospođo,nemojte suze liti,od sada vaše dijete neće boso kroz selo hodati,i da znate od sutra želim da svako jutro u školu pođe".Više je to bila zapovijed nego molba.Eto ,to će tvoja torba biti,u torbi potrebne stvari koje ćeš nositi.Ja ću tebe pisat naučiti i knjige ćeš ti čitati.Na zapovijed neka ti bude.
Bože dragi!!..šaputala u sebi seljančica da li ja to sanjam ili je java….-Majko,-majko uštipni me da ne sanjam.Gospodin se nasmiješio poljubio ruku majci,a seljančicu uštipnuo za obraze da se uvijeri da ne sanja,Doviđenja mile moje!Blago se naklonio i izišao iz kuće čvrsto koračajući ka kočiji svojoj.
-Zlato moje milo prema svakom dobra i poslušna moraš biti pa će ti se svako dobro još boljim vratiti.Dan je prošao pun uzbuđenja i polako se spuštala noć.Spremila se seljančica na počinak.
Od uzbuđenja seljančica nije mogla zaspati,pa se digla kraj prozora da ispriča mjesecu svoje radosti.Pričali su pričali i jutro je svanulo.
Na stolu toplo mlijeko čekalo je seljančicu,i torba spremna za početak novi.
Obukla je haljinicu,obula je cipelice i pohitala majci da joj kosu splete u duge pletenice.
Ispratila majka svoje dijete i mahala joj dok nije zašla iza ugla.Pred školu je došla,a srce joj počelo jako tući od velikog uzbuđenja.
Odjednom na svom ramenu osjeti toplu prijateljsku ruku.Podigla je svoje krupne oči i prepoznala gospodina."Dobro jutro seljančice:»to je sada škola tvoja,tu ćeš naučiti najljepše priće,a i slova ćeš pisati,nećeš više neuka biti.Ohrabrila se ona na riječi te,pa krenula hrabro s ostalom djecom.Sve je novo za nju to bilo.Prihvatila ju djeca i nitko sretniji od nje.
Prolazile su godine,seljančica je bivala sve odraslija i školovanija.Učila ona i uporno učila i jednog dana zvanje dobila.Postala je liječnica u svom malo selu.
Ponosan otac i ponosna majka više se nisu mučili i nije više bilo siromaštva.Imali su malu njivicu što su obrađivali za sebe,a i kućica je bila obnovljena,i tu je cvalo najljepše cvijeće što se vidjet može.
Svi su voljeli seljančicu i svima je bila draga.Svakom je savjet znala dati.Gospodin učitelj je već ostario i pomalo je bio i boležljiv,ali kad bi vidio seljančicu,sve bi ga boli prošle.Njegovala je ona njega kao što je on učio nju pisati i čitati.Braća od seljančice otišla su u drugi grad na školovanje i postali ugledni odrasli ljudi.Redovno su pisali roditeljima i sestri,te ih godišnje i posječivali.Bila je to složna obitelj,puna ljubavi i vjere.
Roditelji su dočekali duboku starost i ponosili se svojom djecom.Pomagali su siromašnima i u cijelom selu vladala je sloga i ljubav,a kravica Jagoda davala je mlijeko čitavom selu.

Text:BW