Marketing
TAJNA
U velikom gradu gdje živi gomila ljudi ima toliko misterija i tajni što se teško otkrit mogu.
Živio u jednom neboderu na šestom katu jedan mladić koji je zračio svojom ljepotom.
Svaki dan točno u podne taj mladić po imenu Lovro našao bi se u liftu,dotjeran i kao iz nekog časopisa.Lice mu je krasio široki osmjeh,ali nitko nije o njemu ništa znao.Taj neboder koji je imao devetnaest katova,imao je i dva lifta.
Bilo je subotnje veće,već je debelo pao mrak,a stanari nebodera su utihnuli i tko je trebao ići na poćinak već je odavno bio u dubokom snu,a oni što su odrađivali svoj noćni rad oni su na veliko… već bili dobro oznojeni.
Starica što je živjela u prizemlju,bila je udovica i živjela je sa dvije mačke,što su krasile njen prozor u prizemlju.Kako godine donose svoje breme tako je starici donijelo nesanicu.
Čula starica kikotanje i nerazgovjetne glasove i približivši se vratima,kroz špijunku ugledala je ispred lifta malu gomilicu ljudi od šestero muškaraca.Svi su bili dotjerani,a pod miškom skoro svaki od njih je nosio po jednu bocu…i neke zamotuljke.
Potrpali se oni u lift i nestali.Hodnikom se opet osjetila mirna i tiha noć.
Došlo vrijeme za počinak i starica zakračunala vrata,pogasila svjetla i legla u krevet.
Dugo je tako u mraku gledala sjene što su dopirale s ulice i veselo plesale po zidu.
Gledajući tako sjene starica se umori i zaspi.
Jutro je brzo došlo i zubato sunce šuljalo se u sobu starice.Mamilo ju je svojim tankim zrakama da se ustane.Ustade starica,a za njom smjelo tapkaju mačkice što su se lijeno protezale do svoje zdjelice sa hranom.
Zazvonilo zvono na vratima…starica pružila hitriji korak ali prije nego li otvori vrata pogleda ona kroz špijunku i ugleda susjedu sa šestog kata.
Dobro jutro!.. izvolite susjeda koje dobro vas nosi k meni?izvolite unutra,ta ne ćemo na vratima razgovor voditi.
Vrata su se zatvorila i dvije starice su ušle unutra i zavalile se u duboke fotelje sa šalicom čaja u ruci i vodile debatu o susjedu Lovri.
Lovro je bio mladić koji nikom nije smetao ,ali znate susjeda sinoć je bilo malo prebućno,mora da je Lovro nešto slavio,ali kako…zar sam ,a meni se činilo više glasova.
Znate pošto imam nesanicu i ne mogu rano lijegati sinoć sam i ja čula kikotanje ispred vrata i na špijunku sam ugledala jedno manje društvance,što je već bilo u slavljeničkom raspoloženju.Tako znači to je sigurno bilo Lovrino društvo.
Ja vam draga moja susjeda moram reći da kod Lovre dolaze samo muškarci,znate ja nisam nikad vidjela žensku osobu,da zagonetan je taj naš susjed Lovro.Bacila sam pogled kroz prozor i gle eno našeg Lovre.Mahao je rukama kao da nešto objašnjava mladiću što je stajao pored njega.Misli su mi letile kroz glavu i sjetila sam se davno izgubljena sina kojeg su mi oteli nepoznati ljudi i nikada ništa o njemu nisam saznala.Bolne uspomene su opet razarale moje staračko srce,i mislila sam da će svakog trena puknuti.Onako naočito visok,podsječao me na moga supruga Luku što je od tuge godinama bolovao i na posljetku od prevelike tuge umro.Ima nešto poznato u tom Lovri.Moj Luka da je živ zavolio bi tog mladića,lete misli lete, suza suzu stiže,ali da mi je samo znati dali je živ.Iz daljine dopre glas moje susjede ,na koju sam i zaboravila gledajući Lovru kroz prozor,…pa vi plačete…ne…ne…mrmljala sam ja sebi u bradu ,ali susjeda nije odustajala sa pitanjima dok joj nisam sve ispričala.
Tužna priča,ali nadam se da će te jednog dana ipak naći svog davno otetog sina.
Prolazili su dani,mjeseci i godina prođe,i odjednom na vratima zazvoni zvono.
Umornim korakom što od starosti što od bolesti uspijela je doći do vrata i otvoriti ih.
Na vratima je stajao mladić Lovro,a uz Lovru je stajala gospođa iz susjednog nebodera,koju sam tu i tamo viđala u obližnjem parku.
Nije bilo jasno ni Lovri,a bome ni starici sa prizemlja zašto su došli na vrata Lovro i gospođa.
Drhtavim glasom i sva zbunjena tiho govoreći nešto nerazgovjetno, samo sam uspijela razumijeti baka…što baka upitao Lovro?Sabrala se gospođa i da ne stoje na vratima starica ih pozove unutra i vrata se za njima zatvoriše.Susjeda moja evo nakon toliko godina moje šutnje
i moje nečiste savjesti nisam mogla a da vam prije odlaska na onaj svjet među anđele ne kažem da je Lovro vaš unuk.Onako sva u bunilu gledala sam otvorenih očiju u Lovru i shvatila da je moje srce bilo u pravu…govorilo je meni srce moje, isti je moj Luka.
Lovro se skamenio i suze su mu tekle ne prestajući jecati i grliti svoju pravu baku.
Onako zagrljeni i sretni što su se ipak našli nisu se dugo razdvajali iz zagrljaja.
Lovrin otac umro je prije godinu dana i ja sam morala reći istinu jer me izjedala svaki dan sve više.Eto sad znate istinu i samo mi je žao što vam je sin živio u vašoj blizini a da to niste ni znali,ali sada kad znate da vam je to unuk nek vam bude utjeha ,i nadam se da se nikad više nećete rastati,došla sam vas za oprost moliti.Lovro sada ima samo vas,majka mu je umrla ubrzo za ocem i živjeli smo ja i Lovro,ali sudbina se poigrala i dodijelila mu stan u vašoj zgradi.Zagrljaj je još uvijek bio čvrst i kao da se neće više nikad razdvojiti da se nebi opet izgubili.Oprošteno je sve vama,ali i vi ste Lovrina baka,kao i sve te godine tako i danas.
Praštat se mora,jer bez oprosta vladala bi mržnja.
Dugo su sjedili i do ranog jutra imali su o čemu i razgovarati ,izgubljeno vrijeme se ne može vratiti.Lovro i baka se nisu više razdvajali sve dok jednog dana baka nije zaklopila svoje umorne oči,dugo je još baka živila sve dok nije dobro upoznala svog unuka.
Lovro svaki dan posjećuje grob svojih roditelja,a i tu je kraj njih zakopana i njegova baka.
Text:BW.
Živio u jednom neboderu na šestom katu jedan mladić koji je zračio svojom ljepotom.
Svaki dan točno u podne taj mladić po imenu Lovro našao bi se u liftu,dotjeran i kao iz nekog časopisa.Lice mu je krasio široki osmjeh,ali nitko nije o njemu ništa znao.Taj neboder koji je imao devetnaest katova,imao je i dva lifta.
Bilo je subotnje veće,već je debelo pao mrak,a stanari nebodera su utihnuli i tko je trebao ići na poćinak već je odavno bio u dubokom snu,a oni što su odrađivali svoj noćni rad oni su na veliko… već bili dobro oznojeni.
Starica što je živjela u prizemlju,bila je udovica i živjela je sa dvije mačke,što su krasile njen prozor u prizemlju.Kako godine donose svoje breme tako je starici donijelo nesanicu.
Čula starica kikotanje i nerazgovjetne glasove i približivši se vratima,kroz špijunku ugledala je ispred lifta malu gomilicu ljudi od šestero muškaraca.Svi su bili dotjerani,a pod miškom skoro svaki od njih je nosio po jednu bocu…i neke zamotuljke.
Potrpali se oni u lift i nestali.Hodnikom se opet osjetila mirna i tiha noć.
Došlo vrijeme za počinak i starica zakračunala vrata,pogasila svjetla i legla u krevet.
Dugo je tako u mraku gledala sjene što su dopirale s ulice i veselo plesale po zidu.
Gledajući tako sjene starica se umori i zaspi.
Jutro je brzo došlo i zubato sunce šuljalo se u sobu starice.Mamilo ju je svojim tankim zrakama da se ustane.Ustade starica,a za njom smjelo tapkaju mačkice što su se lijeno protezale do svoje zdjelice sa hranom.
Zazvonilo zvono na vratima…starica pružila hitriji korak ali prije nego li otvori vrata pogleda ona kroz špijunku i ugleda susjedu sa šestog kata.
Dobro jutro!.. izvolite susjeda koje dobro vas nosi k meni?izvolite unutra,ta ne ćemo na vratima razgovor voditi.
Vrata su se zatvorila i dvije starice su ušle unutra i zavalile se u duboke fotelje sa šalicom čaja u ruci i vodile debatu o susjedu Lovri.
Lovro je bio mladić koji nikom nije smetao ,ali znate susjeda sinoć je bilo malo prebućno,mora da je Lovro nešto slavio,ali kako…zar sam ,a meni se činilo više glasova.
Znate pošto imam nesanicu i ne mogu rano lijegati sinoć sam i ja čula kikotanje ispred vrata i na špijunku sam ugledala jedno manje društvance,što je već bilo u slavljeničkom raspoloženju.Tako znači to je sigurno bilo Lovrino društvo.
Ja vam draga moja susjeda moram reći da kod Lovre dolaze samo muškarci,znate ja nisam nikad vidjela žensku osobu,da zagonetan je taj naš susjed Lovro.Bacila sam pogled kroz prozor i gle eno našeg Lovre.Mahao je rukama kao da nešto objašnjava mladiću što je stajao pored njega.Misli su mi letile kroz glavu i sjetila sam se davno izgubljena sina kojeg su mi oteli nepoznati ljudi i nikada ništa o njemu nisam saznala.Bolne uspomene su opet razarale moje staračko srce,i mislila sam da će svakog trena puknuti.Onako naočito visok,podsječao me na moga supruga Luku što je od tuge godinama bolovao i na posljetku od prevelike tuge umro.Ima nešto poznato u tom Lovri.Moj Luka da je živ zavolio bi tog mladića,lete misli lete, suza suzu stiže,ali da mi je samo znati dali je živ.Iz daljine dopre glas moje susjede ,na koju sam i zaboravila gledajući Lovru kroz prozor,…pa vi plačete…ne…ne…mrmljala sam ja sebi u bradu ,ali susjeda nije odustajala sa pitanjima dok joj nisam sve ispričala.
Tužna priča,ali nadam se da će te jednog dana ipak naći svog davno otetog sina.
Prolazili su dani,mjeseci i godina prođe,i odjednom na vratima zazvoni zvono.
Umornim korakom što od starosti što od bolesti uspijela je doći do vrata i otvoriti ih.
Na vratima je stajao mladić Lovro,a uz Lovru je stajala gospođa iz susjednog nebodera,koju sam tu i tamo viđala u obližnjem parku.
Nije bilo jasno ni Lovri,a bome ni starici sa prizemlja zašto su došli na vrata Lovro i gospođa.
Drhtavim glasom i sva zbunjena tiho govoreći nešto nerazgovjetno, samo sam uspijela razumijeti baka…što baka upitao Lovro?Sabrala se gospođa i da ne stoje na vratima starica ih pozove unutra i vrata se za njima zatvoriše.Susjeda moja evo nakon toliko godina moje šutnje
i moje nečiste savjesti nisam mogla a da vam prije odlaska na onaj svjet među anđele ne kažem da je Lovro vaš unuk.Onako sva u bunilu gledala sam otvorenih očiju u Lovru i shvatila da je moje srce bilo u pravu…govorilo je meni srce moje, isti je moj Luka.
Lovro se skamenio i suze su mu tekle ne prestajući jecati i grliti svoju pravu baku.
Onako zagrljeni i sretni što su se ipak našli nisu se dugo razdvajali iz zagrljaja.
Lovrin otac umro je prije godinu dana i ja sam morala reći istinu jer me izjedala svaki dan sve više.Eto sad znate istinu i samo mi je žao što vam je sin živio u vašoj blizini a da to niste ni znali,ali sada kad znate da vam je to unuk nek vam bude utjeha ,i nadam se da se nikad više nećete rastati,došla sam vas za oprost moliti.Lovro sada ima samo vas,majka mu je umrla ubrzo za ocem i živjeli smo ja i Lovro,ali sudbina se poigrala i dodijelila mu stan u vašoj zgradi.Zagrljaj je još uvijek bio čvrst i kao da se neće više nikad razdvojiti da se nebi opet izgubili.Oprošteno je sve vama,ali i vi ste Lovrina baka,kao i sve te godine tako i danas.
Praštat se mora,jer bez oprosta vladala bi mržnja.
Dugo su sjedili i do ranog jutra imali su o čemu i razgovarati ,izgubljeno vrijeme se ne može vratiti.Lovro i baka se nisu više razdvajali sve dok jednog dana baka nije zaklopila svoje umorne oči,dugo je još baka živila sve dok nije dobro upoznala svog unuka.
Lovro svaki dan posjećuje grob svojih roditelja,a i tu je kraj njih zakopana i njegova baka.
Text:BW.
Post je objavljen 18.02.2006. u 01:06 sati.