četvrtak, 17.07.2008.
«Nikada ne sumnjajte u to da mala skupina predanih ljudi može promijeniti svijet; doista, to je jedina stvar koja ga je ikada promijenila.»
Na samom početku željela bih istaknuti kako nikoga ne kopiram, niti imam namjeru.
Hayden je moja draga prijateljica i ona mi je ponudila da se nadovežem na njezinu priču te da je nadopunim. Puno ti hvala na tome, pošto mi moja prva zamisao nije legla ni u glavi ni na papiru. Likove više ne ubacujem, oni čija su imena u boxu , tamo su dospjela samo mojom odlukom, pošto me redovito čitaju i imaju udio u mom stvaralaštvu.
Hayden je moja draga prijateljica i ona mi je ponudila da se nadovežem na njezinu priču te da je nadopunim. Puno ti hvala na tome, pošto mi moja prva zamisao nije legla ni u glavi ni na papiru. Likove više ne ubacujem, oni čija su imena u boxu , tamo su dospjela samo mojom odlukom, pošto me redovito čitaju i imaju udio u mom stvaralaštvu.
boomp3.com
Život na Aljaski bio je jedini koji sam poznavala, zaštićena snažnim planinama i bodljikavim borovim grančicama uz šum Tihog oceana koji je bio najljepša glazba za moje uši. Seward, moj jedini dom uvijek mi je davao osjećaj sigurnosti, stoga sam rijetko odlazila u druge dijelove Sjedinjenih Američkih Država.
Moja mama, Rosie bila je domaćica i većinu svog života provela je u kući, odgajajući mene i moju trojicu starije braće. Edward je najstariji i pohađa vojnu akademiju Dainbridge na sjeveru Aljaske. Joan i Matthew braća su blizanci, slični kao jaje jajetu, stoga ih i vlastiti roditelji teško razaznaju.
Tata, George je odvjetnik. Kako je naselje veoma malo ( svega 3000 stanovnika) svi ga znaju i veoma često pozdravljaju na ulici. Kaže kako je njegov posao težak, ali i plemenit te da voli pomagati ljudima.
Moje je ime Rebecca, imam 17 godina. Ne postoji mnogo zanimljivih stvari koje bih vam mogla reći o sebi. Učenica sam Gimnazije Seward i jednog bih dana voljela studirati književnost i latinski jezik. Visokog sam stasa, ljevakinja blijede puti.
Sve ostalo je nevažno za ovu priču.
* * *
Nježnim sam koracima hodala po rosnoj travi koja je bila prekrivena zlatnim listovima. Sivi su oblaci sakrili okruglo sunce, a lagani je povjetarac uspavljivao krošnje polugolih drveća. Ocean je bio poprilično miran, bez valnih zanosa.
Na malenom drvenom mostiću sjedila je moja sestrična Hayden. Noge je prebacila preko ruba dok se njezino slabašno tijelo opiralo povjetarcu. Duga plava kosa spavala je na njezinim leđima svezana u rep. Prišla sam joj i bez pozdrava zauzela mjesto kraj nje. Činila se veoma mirnom unatoč razdoblju koje je prolazila. Njezin se tata svim snagama trudio da se osjeća ugodno ovdje, no promjena okoline jednostavno joj nije godila. Dohvatila je maleni kamenčić te ga bacila u ocean.
Pogledala me nebesko plavim očima i duboko uzdahnula.
" Dobila sam dva kilograma i osjećam se dobro, hvala ti.", izgovorila je i prije no što sam joj postavila pitanje . Zdravlje joj je cijelog života bilo krhko, no s bolesti njezine majke stvari su se dodatno pogoršale. Ipak uspijevala je donekle imati kontrolu nad svojim umom i tijelom.
"Bojiš li se?", upitala sam je gledajući u nebo. Bio je posljednji dan ljeta i sutra je započinjala nova školska godina.
" Uvjerena sam da to nije najgora stvar koja mi se može dogoditi, preživjet ću. Usput, ne moraš se toliko brinuti za mene, bit ću dobro", djelovala je hrabro.
" Oprosti.", promumljala sam.
" Nemaš mi se razloga ispričavati, samo nisam navikla da moja mlađa sestrična toliko brine za mene. Uostalom nisam navikla da se itko brine za mene pošto sam ja bila ta koja se brinula za druge.", nastavila je. Vjetar je promijenio smjer, a ona je svoju priliku usmjerila prema meni, okrenuvši se za devedeset stupnjeva. Sklupčala se i rukama obavila noge kako bi se zaštitila od hladnoće.
" Vrijeme je da se neke stvari promijene i to najbolje. Znaš da si u našoj kući uvijek dobrodošla. Mama večeras sprema večeru, povodom tradicionalnog završetka ljeta, osjećaj se pozvanom, Cole će doći.", ustala sam i rukama uklonila prašinu sa svojih traperica.
"Hvala ti. Možda izgleda kako mi je svejedno, no to mi mnogo znači. Lijepo je malo za promjenu imati pravu obitelj.", snažno me zagrlila dok sam ja ugledala toplinu u njezinim očima.
* * *
Mlake sunčeve zrake pokušale su prodrijeti kroz tanak zid zastora koji su krasili prozor moje sobe u potkrovlju. Okrenula sam se na lijevi bok i rukama protrljala oči koje su bile teške poput crkvenog zvona. Ako mi je nešto bilo teško onda je to bilo ustajanje rano ujutro pošto sam velika spavalica. Zagledala sam se u zid na drugom kraju sobe koji je bio oslikan motivima iz Pariza, grada koji sam posjetila prije dvije godine. Svoju sam sobu uredila sama, birajući namještaj i slikajući po zidovima.
Iznad kreveta bila je nacrtana Sewardska luka, koja je bila posebno lijepa za vrijeme jakog vjetra i morskih valova. Bezvoljno sam ustala iz tople postelje . Okrenula sam se prema radom stolu načinjenom od jelovine i ugledala hrpu novih, sjajnih knjiga za ovu školsku godinu. Dio njih je već bio spremljen u mojoj školskoj torbi. Mrko sam došetala do ormara. Zgrabila sam tamne traperice, smeđu majicu i tamno zelenu vestu pošto je vani hladno. Na nogama sam zavezala vezice crnih starki te se spustila u blagovaonicu. Za stolom su sjedile moja mama i Hayden. Edward me probudio u četiri sata ujutro kako bi se oprostio pošto je ranim avionom odletio na sjever države u vojnu akademiju Dainbridge , dok je tata već radio. Blizanci su spavali pošto ima treba mnogo manje da se spreme za nastavu. Hayden je pila zeleni čaj, a mama crnu kavu. Obije su me pozdravile smiješkom.
"Rebecca, dušo želiš li što popiti?", upitala me mama
"Kakao, molim.", odmaknula sam stolicu i sjela do Hayden koja je izgledala odmorno i svježe. Očito joj je i malo sna bilo dovoljno za ljepotu kojom je zračila.
" Želim vam sreću u školi. Hayden, zlato nadam se da nemaš tremu. Sigurna sam da će te ostale djevojke prihvatiti.", po ramenu ju je potapšala moja mama prije nego li smo izašle iz kuće.
Gimnazija Seward brojila je oko tristotinjak učenika među kojima su prevladavale djevojke. Za samo deset minuta hoda našle smo se ispred starije zgrade u kojoj se odvijala nastava. Ispred ulaza su vijorile tri zastave : prva zastava Sjedinjenih Američkih Država, druga zastava savezne države Aljaske i treća zastava škole sa veliki orlom koji je ujedno zaštitni znak škole. Zgrada na prvi pogled ne izgleda loše ako uzmete u obzir da ima više od dvadeset godina. Predvorje je bilo puno pošto su se učenici odlučili ugrijati. Na sjevernoj su strani sjedili uvijek uglađeni sportaši, a desno od njih navijačice. Kraj ormarića na klupicama su razgovarali «štreberi», a nedaleko od njih knjige su čitali ruski učenici na zamjeni.
Ostatak, poprilično normalnih smjestio se na samom kraju predvorja, a među njima su se nalazile Dorothy, Haley i Lana moje drage prijateljice. Još sam im davno najavila dolazak svoje sestrične pa su je srdačno pozdravile.
"Rebecca, konačno si stigla!", poskočila je Dorothy te me snažno zagrlila. Bila je odjevena u debeli crveni džemper i traper šos do koljena dok su joj noge grijale smeđe kožne čizme.
" Bok Hayden! Kako ti se sviđa škola?", pjevnim ju je glasom upitala Haley pružajući ruku u znak dobrodošlice.
"Pa…uredu je, valjda.", Hayden je slegnula ramenima i sjela na klupicu.
" Oh, Rebecca ravnatelj Tanner te je tražio, rekao je da je nešto veoma važno.", Lanino se lice smrknulo na samu pomisao ravnateljeva prezimena koji nije bio baš popularan među ovdašnjim učenicima.
"Uredu idem do njega. Hayden, cure će ti pokazati gdje je učionica latinskog i sjedi u prvi red kako bi ostavila dobar dojam. Pokušaj pričati što manje jer to ti je veliki plus kod Morwitza. Ja ću doći čim prije budem mogla." , zagrlila sam je. Morwitz je profesor latinskog u našoj školi. Po vjeroispovijesti je Židov, nije rasist, no ne voli crnu rasu. Pričaju da je još prije deset godina trebao u mirovinu, ali previše voli ovaj posao da bi ga napustio. Učenike je ocjenjivao po principu tko su mu roditelji i sviđa li mu se ili ne. Latinski mi je bio jedan od omiljenih predmeta i nikada nisam imala problema s njime, a i Morwitz je bio ljubazan prema meni, stoga se nisam mogla žaliti. Prilazeći uredu ravnatelja, broj učenika na hodniku drastično se smanjio.
Pošto sam bila članica učeničkog vijeća pomislila sam kako mi želi uvaliti posao oko organizacije jesenskog plesa ili nečeg sličnog. Pokucala sam na vrata i ušla u ured. Ravnatelj Tanner imao je četrdeset godina i još je uvijek bio samac . Žene su ga zbog njegova teška karaktera izbjegavale. Prostorija je bila lijepo uređena, poput kakve biblioteke. Ulašten tepih, mnogo polica s knjigama, kamin i kože fotelje davale su posebnu čar ovom uredu. Na zidovima su visjele fotografije svih prijašnjih ravnatelja škole. Tanner je sjedio za velikim radnim stolom, a nasuprot njemu meni nepoznat učenik. Sa lica sam mu mogla pročitati da nije baš najsretniji.
"Rebecca, končno! Dopustite da vas upoznam. Gospodine James ovo je Rebecca Grey, ona će vas provesti kroz školu. Rebecca ovo je naš novi učenik James Callaham, doselio je iz Engleske. Vi ćete mu pomoći da se snađe u školi!", rekao je cvrkutavo poput kakve ptičice.
" Ja? Znam da ste imali dobru namjeru, no ja već pomažem svojoj sestrični i zaista…", pokušala sam se izvuči jer mi je u ovom trenutku najmanje trebao još jedan teret.
"Vi i ja dobro znamo da ste najsposobnija osoba za ovo. Osim toga, bit ćete obvezani pomagati mu najduže tjedan dana."
"Uredu gospodine, kako vi kažete", odustala sam od daljnjih pregovora koji očito ne bi imali smisla. "Fino, možete na nastavu", nasmiješio nam se od uha do uha.
James je bezvoljno ustao i krenuo za mnom. Nije bio odjeven kao prosječan sewardski učenik. Kožnu je torbu prebacio preko ramena. Plava košulja i crne hlače bile su savršeno izglačane. Visok stas krasile su razigrane plave oči i gusta crna kosa. Na hodniku nije bilo gotovo nikoga jer je odavno zvonilo za početak sata. Hodali smo jedno kraj drugoga, u tišini.
" Nadam se da ti je jasno kako ne trebam pomoć", konačno je progovorio. Glas mu je bio dubok, ali istodobno i nježan vjerojatno zbog nevjerojatnog naglaska .
"Očekivala sam da ćeš to reći, ali ipak ako ikada zatrebaš nešto, obrati se meni.", prebacila sam kosu preko ramena.
" Zar su u ovoj školi svi ljubazni? Ljubaznost zna ići na živce", zaorio je ruke u džepove svojih hlača, hodajući u istom ritmu.
" A zar su svi Englezi ovako prepotentni?", zastala sam na trenutak te ljutito oslonila ruke na bokove. Lice mi je izgledalo grčevito prilikom čekanja odgovora.
"Oprosti, no ovo je za mene posve nova situacija.", ispričao se.
" Nije važno, ja sam ti bila voljna pomoći, no ti mi ne želiš izaći u susret. Želiš li savjet? Morwitz ima slabe živce i lako plane, stoga ti je bolje da svoje cinične izjave zadržiš za sebe i šutiš što više možeš.", rekla sam mu prije ulaska u učionicu gdje su učenici već sjedili u klupama. Ugledala sam Hayden kako sjedi u prvom redu dok je Morwitz zaneseno mahao rukama objašnjavajući im ludost rimskog cara Nerona.
"Odlučili ste nas počastiti svojim dolaskom, Iulia?", naglo je prekinuo priču
" Iulia? Tanner je rekao da se zoveš Rebecca.", šapnuo mi je James preko ramena
" Mi se ispričavamo, ravnatelj Tanner nas je zadržao.", pružila sam mu ispričnicu.
"Ah, da i kao mlad je stvarao probleme. U srednjoj je školi zapalio rolu papira u muškom WC-u zajedno sa svojom bandom. Gnjida, nije se promijenio ni do dana današnjeg, no Iulia možete sjesti. To vrijedi i za vašeg prijatelja žabara.", mrmljao je naglas. James je grčevito stiskao svoju šaku obuzdavajući se da mu ne odgovori.
" Iulia je moje srednje ime, Morwitz me tako oslovljava, no da ti nije palo na pamet oponašati ga.", rekla sam mu u trenutku kada smo zauzeli svoja mjesta.
Iz torbe sam izvadila bilježnicu i olovku kako bih prepisala gradivo sa ploče.
Imala sam osjećaj kako ovo neće biti još jedna obična godina u Gimnaziji Seward, a da stvar bude gora moj me osjećaj nikada nije iznevjerio.
| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Malo zlatno pravilo : Jedino što očekujem od vas je da komentirate post, a ne izgled bloga pošto mi to zaista nije važno. Jedan maleni komentar bit će dovoljan.
Attention!!!
Ovo je mjesto nulte tolerancije za kopiranje.
Ako želiš uzeti nešto s ovog bloga zatraži moju mail adresu
Hogwarts forum // Svi su dobrodošli!
"Sloboda je iluzija. Ona uvijek ima svoju cijenu."
Amulet iz Samarkanda
"Some cause happines wherever they go;
others whenever they go."
Oscar Wilde
Rebecca Iulia Grey.
Lexy Callas
Laiane Ava Nugent
Dorothy Paxton
James Callaham
U nadogradnji...